Proslava sv. Stjepana Prvomučenika i zlatni jubilej svećeništva župnika don Ante Đereka

Župa Gabela, najstarija župa u dolini Neretve, proslavila je 3. kolovoza svoga zaštitnika sv. Stjepana Prvomučenika svečanim misnim slavljem koje je predvodio mons. Ivan Štironja, biskup kotorski


Gabela,  Pet, 05. Kolovoz 2022.

Foto: Crkva na kamenu

Foto: Crkva na kamenu

Župa Gabela, najstarija župa u dolini Neretve, proslavila je 3. kolovoza 2022. svoga zaštitnika sv. Stjepana Prvomučenika. Taj dan u župi je bilo zaista svečano – dvostruko slavlje: patron župe i 50. obljetnica svećeništva njihova župnika don Ante Đereka, objavljeno je na mrežnoj stranici Crkve na kamenu.

Svečano misno slavlje na liturgijski spomendan Našašća moći sv. Stjepana Prvomučenika, nebeskoga zaštitnika župe Gabela, predvodio je mons. Ivan Štironja, biskup kotorski, u zajedništvu s generalnim vikarom hercegovačkih biskupija don Nikolom Menalom, biskupskim vikarom za Trebinjsko-mrkansku biskupiju don Antom Luburićem te tridesetoricom svećenika. Misa je slavljena u župnoj crkvi. Vjernici gabeoske župe i okolnih župa kao i svečarova rodbina popunili su župnu crkvu a župni je zbor svečano s kora pratio liturgijsko slavlje.

U pozdravu na početku Mise biskup je Ivan posebno pozdravio Gabeljane koji slave zaštitnika svoje župe te slavljenika don Antu. U propovijedi mons. Štironja usredotočio se na dvije temeljne ideje. Najprije je objasnio Stjepanovo mučeništvo, a nakon toga osvrnuo se na zlatomisnikovo svećeništvo kroz služenje u župama Trebinjsko-mrkanske biskupije do sadašnjega župnikovanja u Gabeli.

Na kraju misnoga slavlja u ime biskupa iz Mostara mons. Petra Palića kao i cijeloga klera čestitku je izrekao don Nikola Menalo, generalni vikar. Slavljenik je potom zahvalio u svoje ime za svih pedeset godina služenja Božjem narodu po Isusovu pozivu.

Donosimo u cijelosti propovijed biskupa Štironje:

Dragi župniče don Ante, braćo misnici, poštovane sestre redovnice, dragi Božji narode!

Ovih dana vrlo je svečano na ovoj uzvisini, na glavici Stare Gabele, na ovom Taboru župe sv. Stjepana, Prvomučenika, na kojoj se odnedavno nastanio i Getsemanski Isus. Prije dva dana, pastir ove mjesne Crkve, biskup Petar, posvetio je ovu obnovljenu župnu crkvu, utisnuvši joj neizbrisiv pečat svetim uljem kojim se sakramentalno mažu i vjernici, koji crkve grade, crkve vole, u njima zahvaljuju Bogu i mole se za spasenje svojih besmrtnih duša i pripremaju se za vječnost.

Prenosim pozdrave mjesnoga biskupa Petra i zahvaljujem mu što mi je blagoslovom odgovorio da danas mogu zajedno s vama slaviti ova sveta misna otajstva u povodu župne svetkovine, zaštitnika sv. Stjepana, i 50. obljetnice svećeništva župnika don Ante i 75. obljetnice njegova života.

Dvostruko današnje liturgijsko slavlje vrijedno je osobita spomena i čestitki punih molitava Bogu. Stoga čestitam župnu svetkovinu vama župljanima Gabele i svim vašim prijateljima na čelu sa župnikom don Antom – zlatomisnikom, kojemu na poseban način od srca čestitam 50 godina misništva, 50 godina služenja Bogu i Crkvi – narodu Božjemu. Pridružujem i iskrene čestitke onima koji danas slave svoj imendan.

O sv. Stjepanu, naslovniku ove crkve i nebeskom zagovorniku ove župne zajednice slušasmo u drugom liturgijskom čitanju (Dj 6,8-10; 7,54-60). Sveti nam pisac u središte pozornosti stavlja osobine toga hrabrog mladića, primjerna kršćanina, đakona. Stjepan je pun milosti i snage, te kao takav čini velika čudesa i znamenja u narodu.

Dvostruki su osjećaji onih koji promatraju i prate Stjepana i njegove čine. S jedne strane javlja se divljenje zbog mudrosti, divljenje Duhu kojim Stjepan govori, a s druge strane bijes i škripanje zubima onih koji se ne znaju radovati novom duhu koji je zapuhao dolaskom Mesije. Bez obzira na to što tko mislio, Stjepan svjedočki ispovijeda svoju vjeru koja se posebno očituje u viđenju: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“.

Na Stjepanovu ispovijest vjere, svjetina uzvraća negodovanjem i divljanjem: „Zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada i kamenovahu“.

Sveti Luka, pisac Djela, bilježi da su bili prisutni i neki protivnici koji – da bi lakše bacali kamenje – odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. Nema sumnje da će budući Pavao ovo molitveno Stjepanovo svjedočanstvo pamtiti dok je živ, i da će mu postati dodatna snaga u nastojanju da i sam, zahvaćen čudesnim Božjim zahvatom, postane jedan od najvećih misionara Kristova milosrđa i kršćanske ljubavi u svijetu. Sv. Augustin reče: „Da svjedok Stjepan nije onako molio, Crkva ne bi imala Pavla“ (Sermo, 382).

Stjepanov život završava mučeničkim svjedočanstvom vjere. Pun Duha Svetoga zaziva svoga Spasitelja: „Gospodine Isuse, primi duh moj“. Potom na koljenima dodaje: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Sve čini kako bi se poistovjetio s Gospodinom Isusom, koji na križu, prije nego što preda svoj Duh, moli za svoje mučitelje: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.

Sv. Stjepan nije bio ni apostol, ni svećenik nego đakon. Primio je samo prvi stupanj svetoga reda. No time, kao mučenik primio je prvi i najveći stupanj svetosti, sjedinjen s Kristom u Duhu Svetomu postao je: Svećenik, Oltar i Žrtva.

Da, Isus je na Posljednjoj večeri otajstveno ujedinio svoju muku, smrt i uskrsnuće te svojim apostolima ostavio da to isto, nekrvnom žrtvom na oltaru čine njemu na spomen: Uzmite, jedite; uzmite, pijte; ovo činite meni na spomen. Ta Kristova snaga, taj Očev i Kristov Duh Sveti još i danas oduševljava pojedince, tada apostole, danas đakone, svećenike, biskupe, koji se posvećuju, i cijeli svoj život daruju svomu Spasitelju kao svećenici, oltar i žrtva.

Bezbroj se ljudi oduševio za Isusa, nadahnuo Kristovim primjerom te bez straha pred žrtvom i križem svjedočio i danas svjedoči Njegovo otkupljenje i spasenje, unatoč tomu što i danas mnogi zatvaraju uši, škripe zubima i bacaju kamenje po Crkvi, njezinim službenicima i vjernicima.

Ova divna crkva, obnovljena, obučena u svoju prvobitnu bijelu haljinu ljubavi kojom su je gradili naši pređi, nastavlja biti i svjedočiti vjeru Gabeljana, ulijevati nadu u srca budućih generacija i pozivati na ljubav prema Bogu, Crkvi, oltaru, žrtvi. Ostaje kao mjesto u kojemu će na poseban način prebivati euharistijski Isus, mjesto gdje će se oko ovoga oltara okupljati oni koji žele Boga slaviti, zahvaljivati mu, moliti ga, pjevati mu i obnavljati njegovu nekrvnu misnu Žrtvu pod prilikama kruha i vina, sve Njemu na spomen a Ocu nebeskomu na slavu.

Rekoh na početku da danas slavimo dvostruko slavlje. Uza župnu svetkovinu sv. Stjepana, danas župnik don Ante zahvaljuje Bogu za 50 godina svoga svećeništva. Nemojte mi zamjeriti ako u nekim trenutcima budem osoban, jer ovdje stojim ne samo kao crkveni službenik, nego i kao don Antin bivši vjeroučenik, sjemeništarac i bogoslov. Stojim pred Kristovim svećenikom, Isusovim oltarom i žrtvom u znak slavlja, zahvalnosti i čestitki.

Drago mi je da je nedavno tiskana knjižica pod nazivom: Župa Gabela jučer i danas, napisana rukom današnjega svečara, kako i piše na njezinim koricama.

Poznavajući don Antine osobine samozatajnosti i jednostavnosti, i promatrajući ovu knjižicu ne čudim se da se u knjižici ne nalazi niti jedna riječ o njegovu životu. Kad sam je uzeo u ruke, rekao sam: Dumo! Šteta, da nema barem koja rečenica iz Vašega životopisa. Odgovorio je samo kratko: ma nema potrebe, nije riječ o meni, nego o župi.

Ne mogu, ipak danas ne reći koju riječ i o don Antinu životu. Rođen je u Viru, kod Posušja, nekoliko dana prije blagdana sv. Ante 1947., od roditelja Ivana i Anice rođ. Koštro. Roditelji, Bog im darovao vječni pokoj, kojima i danas zahvaljujemo za darovana sina svećenika, darovali su Crkvi i svom hrvatskom narodu još sedmero djece. Otac Ivan, koji se dva puta ženio, imao je s drugom ženom još četvero djece. Sjemenišnu gimnaziju don Ante je završio u Pazinu, a bogosloviju u Splitu; posljednju šestu godinu filozofsko-teološkoga studija završio je u njemačkom Eichstättu. Sve potrebne službe za svećenički stalež, zajedno s đakonatom, primio je u Splitu, a zaređen je za svećenika u Rašeljkama na Petrovdan 1972. godine.

Don Antina prva svećenička služba bila je u župi Prenj Dubrave, gdje dolazi kao kapelan u rujnu 1973. godine. Tako je postao i vjeroučitelj moje generacije. U to se vrijeme priprema osnivanje nove župe Aladinići-Dubrave koja je uspostavljena 1976. godine. Tu vrlo zahtjevnu i odgovornu dužnost blagopokojni biskup Petar Čule povjerio je poletnom svećeniku don Anti. Gradnja crkve Svih Svetih bila je velik izazov tomu mladom župniku. Tu je, uz pomoć Božju, uz pomoć vjernoga puka i brojnih prijatelja podigao velebnu crkvu s dva tornja, možemo slobodno reći, remek djelo na slavu Božju i na spasenje duša. Crkva je nicala i rasla unatoč škripanju zubi onih poslušnika crvenom režimu. Neprijatelj se brinuo da gradnja ni slučajno ne bi prošla bez kamenovanja. No, čvrsta vjera u Božju pobjedu i dobar Duh koji je vodio „dumu i njegov narod“ uspješno je pobjeđivala na megdanu Aladinskoga brda. Nikla je župna kuća u kojoj smo na Badnjak 1977. zapalili prvu vatru. U toj sam crkvi primio red đakonata (1985.), ispred nje sam slavio Mladu Misu (1986.). Devedesetih godina crkva je presvučena u svečane haljine koje su izradile vrijedne ruke hrvatskih umjetnika: vitraji nastali na temelju knjige Otkrivenja, divni bakrorezi, krstionica, oltar i svetohranište. Sve na slavu Kristu: svećeniku, oltaru i žrtvi.

Don Antu kao svećenika pratile su ne samo brojne zadaće, nego i razne nedaće koje su ga učinile sličnim Kristu svećeniku, oltaru i žrtvi. Sve ono što je radio i gradio, crkva u koju je ugradio svoj svećenički život, u kojoj je podigao novi oltar i žrtvenik izgorjeli su u fosfornom ognju u lipnju 1992. Divni kameni i drveni materijali postali su prah i pepeo. Nevjerojatno ali istinito.

No, najvažnije je bilo da je na životu ostao župnik i narod. Don Ante je zajedno s narodom izvukao živu glavu na Cvjetnicu ratne 1992. kada je s nekoliko tisuća ljudi prešao Neretvu u Počitelju zahvaljujući jednom gumenom čamcu. Narod se rasuo po raznim stranama svijeta, ponajviše po Dalmaciji i hrvatskim otocima. Don Ante je jedno vrijeme proboravio u Njemačkoj kod svojih prijatelja prikupljajući humanitarnu pomoć za izbjegle vjernike hercegovačkih župa. Tu su mu stigle prve fotografije na kojima se oslikavala dušmanska mržnja. Nije bilo lako gledati zgarež velebne crkve koju su gradile vrijedne ruke majstora i inženjera predvođenih župnikom don Antom. To se moglo pobijediti samo primjerom i molitvom Krista Patnika s kojim je molio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Don Ante je čvrstom vjerom, čvrsta i snažna duha, čvrsta i snažna intelekta sve to pobijedio. Bogu hvala!

Don Ante je nastavio svoj svećenički put u Njemačkoj, potom u župi Gradac u Trebinjskoj biskupiji. Zatim u Dračevu i na kraju u Gabeli. Cijeli svoj svećenički život darovao je vjernicima Trebinjske biskupije. Ovih dana završava svoju župničku službu ovdje u Gabeli gdje je navršio 75. godinu života i gdje slavi 50 godina svoga misništva.

Dragi župniče don Ante! U ime generacija vjeroučenika, u ime povorke vjernika kojima ste služili, u ime svih onih kojima ste sakramente vjere podijelili, u ime svih onih koje ste u vječnost ispratili, u ime svih onih koje ste svojom riječju i djelima osnažili i ohrabrili, u ime duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih koje ste pratili i primjerom poticali, izričem Vam iskrene čestitke o 50. obljetnici Vašega misništva.

Neka Vam dragi Bog bude nagrada i neka Vam podari dobro zdravlje te mirne i radosne umirovljeničke dane. Na putu daljnjega života neka vas krijepi snaga Uskrsloga – prikazana na jednomu od vitraja ove obnovljene crkve; neka Vas zagovaraju Svi Sveti u čiju ste čast podigli aladinsku crkvu; neka Vas zagovara nebeska Majka Bogorodica (Gospa od Zdravlja), čiju ste crkvu obnovili malo niže ispod ove crkve; neka Vas prati zagovor sv. Ane, čiju ste crkvu podigli na onoj porušenoj usred sela Stare Gabele; neka Vas zajedno s ovim narodom prati zagovor sv. Stjepana, sv. Ante, sv. Marka i sv. Katarine čiji vitraji krase ovu divnu crkvu.

Poštovani i dragi župniče don Ante, molite za nas, za nova duhovna zvanja, za našu mladež i djecu, za bolesne i nemoćne, molite za mlade bračne parove, mlade obitelji da žive u ljubavi prema Božjim zapovijedima otvorene životu; molite, za obraćenje svijeta; molite za nas a mi ćemo za Vas. Amen. (kta)

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Sarajevo,  Čet, 01. Pro. 2022.

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Iz tiska je izišao 48. ovogodišnji broj Katoličkog tjednika koji se bavi brojnim aktualnim i zanimljivim temama.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Čet, 01. Pro. 2022.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Izbjeglice su upozorenje o našem načinu života, moramo se svi trgnuti, rekao je u emisiji HKR-a "Pozvani i poslani" ravnatelj JRS-a - Isusovačke službe za izbjeglice p. Stanko Perica

In memoriam: Fra Franjo Grebenar - Greba  (1951-2010)

Nova Bila,  Čet, 01. Pro. 2022.

In memoriam: Fra Franjo Grebenar - Greba (1951-2010)

Fra Franjo Grebenar, bio je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, preminuo je 1. prosinca 2010. u 6.50 sati u Novoj Biloj od posljedice teške bolesti.