Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misi u prigodi obilježavanja 26. obljetnice oslobođenja Kupresa

Odgovornost i ispunjavanje obećanja kršćanski su način sjećanja


Kupres,  Uto, 03. Studeni 2020.

U utorak, 3. studenoga 2020. u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukši predvodio je Misu u prigodi 26. obljetnice oslobođenja Kupresa. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Poštovana i draga braćo i sestre!

Svi katolici vjeruju i znaju da se njihova Crkva sastoji od tri cjeline koje, iako različite, tvore jednu Crkvu. Jedna od njih svojom dušom već i zauvijek uživa radost Božje blizine na Nebesima i čeka uskrsnuće svojih tijela. Drugi su oni koji, iako su već na drugomu svijetu, zbog posljedica svojih slabosti i grijeha što su ih počinili za vrijeme zemaljskoga života, prolaze kroz očišćenje i kao u nekoj vrsti predvorja još čekaju da im se otvore vrata Raja. A treći smo mi i svi ostali, koji će se po sakramentu krštenja u sljedećim generacijama pridružiti zajednici Isusovih vjernika i krenuti putom svoga spasenja.

I.

Prvu cjelinu Crkve redovito se naziva proslavljena, jer su se ispunile sve vjerničke nade njezinih članova. Stoga dragomu Bogu zahvaljujemo za njih i njihove svetačke primjere, trudimo se nasljedovati ih i u molitvama svoje potrebe preporučamo u njihov zagovor.

Drugi dio Crkve poznat je pod nazivom trpeća, jer prolazi kroz čistilišne muke, ali su njezini članovi sigurni u svoje vječno spasenje. Za njih slavimo svete Mise, za njih molimo i vršimo druge pobožne vježbe s nakanom da ih dragi Bog, po svom milosrđu, čim prije oslobodi sadašnjih čistilišnih muka, da ih uvede u prostranstva svjetlosti i mira i da ih pozove u društvo svojih svetih (usp. Red sprovoda).

A mi, koji smo još uvijek u prolazu kroz ovaj svijet, imenovani smo putujuća Crkva. Pri tomu članovi ovoga dijela Crkve, kao što nas poučava sveti Pavao u odlomku iz pisma prvim kršćanima u gradu Filipi (usp. Fil 2,10-11), koji se danas naviješta na Misama po cijelom svijetu, tek trebamo svojim životom pokazati, da stvarno pripadamo koljenu zemnikȃ, koji se svojim ponašanjem klanjaju na ime Isusovo i koji u svom jeziku dosljedno priznaju da Isus Krist jest Gospodin – na slavu Boga Oca.

Najbolji dio Crkve Božje, proslavljenu zajednicu Isusovih svetih učenika, za koje vjerujemo da su vrlo brojni i koji su već nagrađeni rajskim radostima, putujuća Crkva proslavila je sa zahvaljivanjem i pouzdanjem u njihov zagovor na svetkovinu Svih Svetih. To je dan njihove svetosti i našega zajedništva s njima u molitvi i radosti. I iznad svega u našoj nadi, da je njihovo sadašnje stanje naša budućnost.

Dan koji slijedi nakon Svih Svetih je spomen svih pokojnih vjernika. Naravno, onih koji ne uživaju rajske radosti. I to nije ni svetkovina, ni blagdan niti ima svečarski karakter. To je jednostavno dan vjerničkoga sjećanja i molitve za svu braću i sestre, za sve pokojne ljude dobre volje, sa željom da ih Gospodin uvede u zajednicu svojih svetih.

Spomenuta dva dana – svetkovina Svih Svetih i Spomen vjernih mrtvih – podsjećaju da Bog poziva sve ljude iz svih naroda i svakoga vremena u svoje vječno zajedništvo. Odnosno, kako bi to isto drugim riječima rekao apostol Pavao, Otac nebeski želi „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikȃ, zemnikȃ i podzemnikȃ. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' – na slavu Boga Oca“ (Fil 2,10-11).

II.

Za nas vjernike ovo su dani koji podsjećaju koja je svrha našega života. I još više, poučavaju što je svrha naše kršćanske vjere, jer mi kršćanski vjernici pristajemo uz istine Isusove vjere i nadamo se vječno živjeti. Naime, jer je Krist uskrsnuo, mi vjerujemo u uskrsnuće također svoga tijela i svoj život vječni. To je do te mjere bitna istina kršćanstva, da je još apostol Pavao, protiv onih koji su je osporavali, napisao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15,17).

Svaki kršćanin uvijek treba imati na umu, da svoju vjernost Bogu i želju za posvećenjem dokazuje jedino ispravnim odnosom prema Božjim stvorenjima, a prije svega prema ljudima. U tom smislu sveti Ivan apostol trajno poručuje: „Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4,20).

Čovjek je, dakle, jedini put našega spasenja. I činjenje dobra iz ljubavi prema Isusu jedini je način da se to postigne. Odnosno, kako bi rekla naša pučka mudrost: „Boga slavi tko mu stvore vidi.“ A na pitanje zašto je tako, Sveto Pismo poučava: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13,1-3).

Svi Sveti i Spomen vjernih mrtvih su dani koji nas podsjećaju na vječni život kao svrhu života. I ako je ta svrha cilj do kojega želimo stići, onda su nam svi ostali dani u godini darovani da budu u službi postizanja toga cilja. Oni su naše vrijeme milosti, stjecanja zasluga i držanje pravca na putu spasenja.

Svakom čovjeku je na putu posvećenja darovano samo jedno vrijeme, koje je njegovo jedino vrijeme milosti i spasa. Stoga Sveto Pismo za svaku generaciju jednako ponavlja: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2).

III.

Bilo je potrebito podsjetiti na ovu kršćansku obvezu odgovornosti prema vremenu, koje nam je dano, i prema ljudima koje susrećemo, osobito kad se, u povodu dana oslobođenja Kupresa, u molitvi sjećamo pokojnih branitelja. Naime, samo pamćenje nije dovoljno, jer je ono tek početak i najmanji mogući oblik zahvalnosti za njihovu žrtvu. To zato što sjećanje na prošlost, koje ne bi pratila odgovornost za sadašnjost, nije kršćanski način pamćenja. Kršćanin se, naime, sjeća da bi kroz odgovornost za sadašnje gradio budućnost na zemlji i na Nebesima.

Spomenik koji je podignut ovdje u Kupresu u čast pokojnih branitelja, i kojega ćemo blagosloviti, kao i svi njemu slični, posljedica su naše obveze da ih pamtimo i dokaz naše svijesti o tomu. Znak su naše zahvalnosti za ono što su učinili. No tek kad, zajedno s molitvama, oni postanu i mjesta našega ljudskog i kršćanskog zavjeta, da ćemo biti odgovorni, pošteni i radini, da ćemo pomagati izgradnju društvene pravde i slobode, oni će postati ono što pokojni branitelji žele da budu njihovi spomenici. A potom, izvršavanjem toga zavjeta nastavit ćemo njihovo djelo, izgrađivati vrednote za koje su se oni borili i za koje su poginuli. Uz to, ova vrsta spomenika, osim što je način pamćenja, također je stalni podsjetnik na tu našu obvezu. U protivnom, gradnjom grandioznih spomenika i klesanjem imena čak najljepšim slovima u tvrdi kamen, postali bismo samo čuvari muzeja slavne hrvatske prošlosti.

Pokojni i živi branitelji žele, da se za čovjeka i cijeli hrvatski narod u miru bori rađanjem potomaka, izgradnjom pogona i škola, radom, sigurnom plaćom, zapošljavanjem, priznavanjem prava žene i djece, poštivanjem majčinstva, stvaranjem uvjeta za prestanak iseljavanja i za ostanak, brigom za održivi povratak, sposobnošću i izobrazbom. Onaj tko tako razmišlja i radi u tom pravcu, nastavlja njihovo djelo u miru.

Branitelji sanjaju da vide kako im unuci odrastaju, rade i ostaju u zemlji za koju su se borili. Oni ne žele, da se njihova djela pretvore u našu običnu memoriju ili muzejske eksponate, nego da se njihovi ideali sretno ostvaruju, žive i traju u novim generacijama. Zato bi oni, osim sjećanja na prošlo, sigurno željeli vidjeti i proslave, koje omogućuju budućnost, a koje bi se zvale, na primjer, tisuću sigurnih radnih mjesta ili tisuću punih kolijevki. Ovdje na Kupresu i u svakom drugom mjestu.

I na kraju s povjerenjem molimo: Milosrdni Gospodine Bože, smiluj se pokojnim braniteljima i svim ostalim žrtvama rata. Oprosti im slabosti i nagradi ih blagoslovom svoje trajne blizine. A nama živima pomozi da ustrajemo na putu dobrote, izgradnje sloge i slobode, prijateljstva među ljudima i svoga posvećenja na putu prema vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Posavska Mahala,  Pon, 30. Sij. 2023.

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Na mjesnom groblju u Posavskoj Mahali, u subotu, 28. siječnja ukopana je Ruža Šimić (r. Brajinović), majka svećenika vrhbosanske nadbiskupije vlč. Matije, preminula 24. siječnja u 95. godini.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

London,  Pon, 30. Sij. 2023.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

Primas Anglikanske crkve, canterburyški nadbiskup Justin Welby izjavio je u nedjelju 29. siječnja kako očekuje uspjeh od zajedničkog posjeta Južnom Sudanu zajedno s papom Franjom, nazvavši taj posjet povijesnim mirovnim putovanjem

Kardinal Hollerich: Kršćani mogu zračiti u Europi

Aachen,  Pon, 30. Sij. 2023.

Kardinal Hollerich: Kršćani mogu zračiti u Europi

Kršćani mogu snažno zračiti u Europi, a zajedno sa „svim ljudima dobre volje“ u stanju su dati politici ljudsko lice, poručio je luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich u propovijedi na svečanoj misi u povodu Karlovog dana

Nadbiskup Éric de Moulins-Beaufort: Vjera je za većinu u Europi postala irelevantna

Frankfurt,  Pon, 30. Sij. 2023.

Nadbiskup Éric de Moulins-Beaufort: Vjera je za većinu u Europi postala irelevantna

Predsjednik Francuske biskupske konferencije i nadbiskup Reimsa Éric de Moulins-Beaufort predvodio je u subotu navečer 28. siječnja misu i tradicionalno slavlje Karlovog dana u frankfurtskoj katedrali