Pozdrav i čestitka pedagoginje Emanuele nadbiskupu Vukšiću na kraju Mise i uvođenju u službu nadbiskupa vrhbosanskog

Na kraju Euharistijskog slavlja i liturgijskog uvođenja u službu nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. Tome Vukšića, 12. ožujka 2022. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu pozdravnu riječ i čestitku uputila je u ime svih obitelji Vrhbosanske nadbiskupije i vjernika laika gospođa Emanuela Buzuk, pedagoginja Opće-realne gimnazije u Katoličkom školskom centru sv. Josipa u Sarajevu. Riječi pedagoginje Emanuele prenosimo u cijelosti:

Preuzvišeni Oče nadbiskupe, Tomo!

S radošću i zahvalnošću želim Vas pozdraviti u ime svih obitelji Vrhbosanske nadbiskupije i vjernika laika, te zaželjeti dobrodošlicu u naše živote, dobrodošlicu u naše domove. Vrijeme u kojemu prihvaćate služiti našoj mjesnoj Crkvi snažno podsjeća na vrijeme početka djelovanja našeg kardinala Vinka Puljića. „Hrabrim vas“, govorio je često. I uistinu nas je svih ovih godina hrabrio tijekom beznađa rata i poratne nesigurnosti. Uzoriti, hvala Vam na tome! Hvala na ustrajnosti i jednostavnosti da budete jedan od nas, a ne iznad nas.

Nama, vjernicima laicima, u kojem god da smo zvanju, ponekad je teško izreći ali i živjeti ideale na koje smo kao kršćani pozvani. Srce zna i osjeća da naša sloboda, pamet, razum i volja pripadaju Kristu, ali breme svakodnevnice ne čini život ni slatkim ni lakim. Svjesni smo izazova i teškoća u kojima se nalaze naše obitelji. O tomu svjedoči broj raseljenih iz naše domovine, broj rođenih i umrlih, ali gajim nadu da je u Božjim očima od brojnosti važnije gorljivo srce koje će drugima donositi Krista. Sa zahvalnošću gledam na milost ostanka i opstanka hrabrih obitelji kojima u očuvanju vjere i tradicije pomažu oni svećenici, redovnici i redovnice koji neumorno i nesebično rade na spasenju duša. Vjerujem da tim zajedništvom pokazujemo ljubav i odgovornost prema domovini i našim precima.

Kao prosvjetna djelatnica ne mogu a da ne kažem: Dječja duša treba da se sluša, uvjerena da i nebeski Otac čuje i razumije teškoće svoje djece. Kao što su nam naša djeca darovana da ih odgojimo kako bi bili vidljivi udovi žive Crkve, tako svoje pouzdanje stavljam u Vaše posvećene ruke u nadi da ćete naći način da obitelji Vrhbosanske nadbiskupije učinite vidljivijim udom Crkve za svoga pastirskog djelovanja. Teška je to zadaća u kojoj će, s povjerenjem u Boga, naš roditeljski i Vaš pastirski uspjeh pisati povijest naše Nadbiskupije. U toj zahtjevnoj zadaći želim Vam plodonosnu službu u kojoj ćete u slobodi kročiti stazama koje više i bolje mogu proslaviti Gospodina.

Na tom putu, znajte da Crkva u malom moli za Vas i podupire Vas! (kta)