OTKRIVENI ZEMNI OSTACI PETRA BARBARIĆA

U povodu otkrića zemnih ostataka sluge Božjega Petra Barbarića, koji su pedesetih godina nestali iz sjemenišne crkve u Travaniku, zamolili smo pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. Peru Sudara da nam nešto pobliže kaže o sluzi Božjem Petru, Travničkom sjemeništu, vezi Petra Barbarića i Travničkog sjemeništa te o važnosti tog otkrića za Crkvu u Bosni i Hercegovini. Biskupovu izjavu prenosimo u cijelosti: "Travničko sjemenište kao i svako drugo sjemenište je ustanovljeno i otvoreno da bi Crkvi odgajalo one službenike bez kojih Crkva, kao sakrament spasenja, ne može izvršiti svoje poslanje. Travničko sjemenište je ustanovio nadbiskup Stadler nakon ponovne uspostave crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i bilo je sigurno kamen temeljac nade i nastojanja da ova Crkva nakon više od četrnaest stoljeća, teškom mukom, sačuvavši svoje korijenje, procvjeta. Uspjela zvanja, dobri svećenici znak su zdravosti plodnosti i temeljitog rada jednog sjemeništa. Ako se u jednom sjemeništu odgoji čovjek čije ljudske i moralne vrednote su tako izgrađene da ga podižu na rang sluge Božjega onda svakako da u tom liku sjemenište dobiva svoju potvrdu. Evo to je najčvršća, duhovna veza sluge Božjega Petra Barbarića i Travničkog sjemeništa. U njemu je Sjemenište dobilo svoju potvrdu. Sva nastojanja koja su i u drugim sjemeništarcima sigurno urodila svojim obilnim plodovima, u ovom mladiću su donijela stostruk rod. Petar je u sjemeništu izrastao u Ono na što ga je Bog po svojoj milosti pozvao. Stoga su Travničko sjemenište i sluga Božji Petar Barbarić jedna neraskidiva cjelina. Kad se spomene ovo Sjemenište čovjek odmah pomisli na ovog mladića izvanrednih kršćanskih vrlina i kad se spomene ime sluge Božjega Petra Barbarića onda se automatski misli i na travničko sjemenište. To se u svoj svojoj simbolici pokazalo evo i ovih dana povratkom bar jednog dijela izgubljenog, otetog sjemeništa njegovoj prvotnoj svrsi, iz podzemlja kao da je na svjetlost dana "uskrslo" nestalo tijelo ovog, sluge Božjega. Ja sam duboko uvjeren da će ovaj vez nastaviti živjeti vršeći tako važno poslanje odgoja novih generacija mladih vjernika koji će u ovoj napaćenoj zemlji udarati temelj zdravije: ljudskije stvaranosti. Sluga Božiji Petar Barbarić rođen je 19. svibnja 1874. godine u Šiljevištima župa Klobuk. Dakle dijete je kršne i plemenite Hercegovine. U brojnoj obitelji od devetero djece, kao i u svim našim obiteljima kroz povijest, vladao je kršćanski duh molitve rada i patnje ali i dubokog poštenja. U početku, nakon svršene osnovne škole, radio je kratko kao trgovački naučnik a onda je u sebi osjetio zov svećeničkog poziva i došao u Travničko sjemenište. U kratkom vremenu se pokazalo da se radi o izvanrednom cvijetu. Njegove moralne, vjerske i ljudske kvalitete su brzo upale u oči svima koji su ga susretali i pratili. Napose se odlikovao velikom pobožnošću prema Srcu Isusovu i bezgrešnoj Djevici Mariji. Umro je na Veliki četvrtak, 15, travnja 1897. godine. Sahranjen je kao i svi đaci i profesori travničkog sjemeništa gimnazije u travničkom groblju Bojna. Tu je njegovo tijelo počivalo do 1935. Godine. Već na njegovu sprovodu ali i prije smrti, za vrijeme njegove bolesti, njegovi poglavari, svećenici i profesori kao i đaci s kojima je zajedno sjedio u školskim klupama i narod koji je te đake promatrao u sjemenišnoj crkvi za vrijeme Svetih misa i pobožnosti brzo su uočili da u tom mladiću ima nečeg izvanrednoga i već tada nakon njegove bolesti i smrti počeo se pomalo širiti o njemu glas svetosti. Rekoh da je taj glas i njegova svetost počivala na zdravoj ljudskoj i kršćanskoj potki, tj. na onome što je u sebi nosio u zdravoj vjerničkoj obitelji probudio te u sjemeništu do mjere svetosti izgradio. Bio je posve normalan mladić, koji je svoje obične dužnosti revno vršio njegovo geslo je bilo: najlakši put do svetosti je savjesno vršenje svagdašnjih dužnosti. To je potvrdio u sjemeništu učeći marljivo i postižući najbolje rezultate i do u sitnice vršeći dnevni red. Nije to činio ropski nego savjesno predajući se potpuno volji Božjoj uranjajući u vrelo milosti, koje je za njega na naročit način teklo iz Božanskog Srca. On je pred svoju smrt zaželio postati član Družbe Isusove. Ta želja mu je ispunjena Družba Isusova se osjetila ponukanom da glas o njegovim vrlinama, koje su vjernički puk Lašvanske doline odmah nakon smrti počele privlačiti njegovu grobu, stigne najprije preko njegovoga životopisa, koji je napisao pater Puntigam, ali i uslišanja koja su u narodu na njegov zagovor naročito kad su u pitanju mladi i djeca, bude proširen i izvan granica naše domovine. Naime on je u posljednjim trenucima svojega života obećao da će on u Nebu napose moliti za mladež. Zato su vjernici njegov grob na Bojni a napose nakon prenošenja 1935. u sjemenišnu crkvu posjećivali i častili i to ne samo vjernici katolici nego i vjernici drugih vjeroispovijesti. Sve ovo je potaklo nadležne u Crkvi a posebno upravu Družbe Isusove da otvore postupak na temelju kojeg je Petar Barbarić dobio naslov sluge Božijega. A onda su nažalost okolnosti koje su uslijedile nakon drugog svjetskog rata onemogućile daljnje vođenje procesa. Pedesetih godina je lijes sa tijelom s mjesta na kojem je od 1935. ležao nestao. Nakana komunističkog režima je bila odvratiti vjernike koji su kradom dolazili i palili svijeće kraj Petrova groba. Zbog toga se nitko do danas nije usudio pitati ni tražiti kamo je tijelo nestalo. Tadašnje vlasti Travnika i škole su ga premjestile i u drugom dijelu istog podruma zakopale nešto dublje i taj dio zazidale. Komisija, koju je imenovao prema crkvenim propisima uzoriti kardinal Vinko Puljić, je otvorila cinčani lijes i nedvojbeno ustanovila da se radi o zemnim ostacima sluge Božjega Petra Barbarića kao i činjenicu da su ostali gotovo u onom stanju u kakvom su ga našli 1935. i prenijeli u sjemenišnu Crkvu. Iako je lijes pola stoljeća svojom donjom polovicom ležao u vodi Isusovački habit u kojem je položen dobrano natopljen, ostao je u istom položaju i u istom stanju u kojem su ga tada položili. Liječnik koji je bio nazočan kod ekshumacije 1935. tvrdio je da se vjerojatno nakon toliko godina, u sastavu takvog zemljišta, neće naći ništa. Svakomu ostavljamo slobodu da za sebe tumači činjenicu da je i nakon novih šezdeset godina sve kao i onda. Netko predloži da uzmemo bar kosti ruke za moći. Ne nismo to učinili. Kad ih je moć truleži poštedila zar da ih mi diramo? Ne bih htio pretjerivati ali sam uvjeren da je otkriće zemnih ostataka Petra Barbarića za sjemenište, za Travnik, za Crkvu u BiH veliki znak. Čini mi se da je Bog i ovim htio ovoj raspetoj Crkvi i gradu Travniku i ovoj našoj dragoj domovini Bosni i Hercegovini poručiti da nije sve propalo da iz nemogućih uvjeta i, rekao bih, sa "ljudskog zapada" može izići sunce Božje zore, o kojoj nam je govorio prigodom svog posjeta, govoreći baš Crkvi, biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima Ivan Pavao II. Da ta naša zora je sastavljena od mnogih zvijezda. Čini mi se da bi ovo mogla biti naša danića. Vjerujem i nadam se da će, Travničko sjemenište, koje će se pretvoriti u Katolički školski centar "Petar Barbarić" postati još jedan znak nade i ohrabrenja za sve ljude dobre volje. Nazvali smo ga tako prije nego smo bili sigurni da će u njemu ležati njegov zagovornik. Blago svima koji u njemu budu živjeli i radili. Žarko želimo da Centar i Sjemenište, koje želimo vratiti i vraćamo prvotnoj svrsi, bude poruka svima koji su se s puno patnje pitali hoće li biti života u ovoj zemlji i hoće li preživjeti, uskrsnuti sa svoga križa Crkva katolička u njoj. Ja se nadam da je i ovim Bog htio potvrditi da u njegovu srcu za nas uvijek ima znakova utjehe koja daje novu snagu. Tako bih želio da ova vijest svima koji su se nadali i uporno molili ali i nepokolebljivo vjerovali bude novo vrelo uvjerenja da se Božja zora za Crkvu i' Hrvatski narod srednje Bosne sve više pretvara u dan, kada će svim ljudima dobre volje svima onima koji doista žele da ovdje bude bolje budućnosti doista biti bolje. Ja nemam veće molitve ni veće želje. Imamo pravo povjeriti je zagovoru sluge Božjega Petra Barbarića."(KTA)