Nizozemski pomoćni biskup Mutsaerts: „Problem nisu barbari, nego opasnost iznutra“

Agencija kath.net prenosi cjelovit članak pod nazivom „Problem nisu barbari“ Roba Mutsaertsa, pomoćnoga biskupa Biskupije 's-Hertogenbosch (Nizozemska) koji je objavio na svome blogu „Paarse Pepers“ 5. siječnja.

„Hilaire Belloc jednom je napisao da se nije bojao 'barbara koji lupaju vratima', nego opasnosti koja dolazi iznutra. Ovu izjavu lako je pogrešno shvatiti. Belloc nije mislio da su vanjske prijetnje bezopasne, već da su civilizacije rijetko stradale od ruku vanjskih neprijatelja. Propadaju kada prestanu vjerovati u ono što ih je izvorno navelo da vjeruju.

Sada bih se htio obratiti liberalnim teolozima i vjernicima. Ne da ih optužim, nego da ih pozovem na promišljanje. Jer da je Belloc u pravu i da nam se danas obraća, mogao bi reći: kršćanstvu u Europi ne prijeti samo sekularizacija, nego i teologija koja više ne vjeruje vlastitoj srži. Pogledajmo primjerice situaciju u Njemačkoj. Nisu 'barbari' problem. Problem dolazi iznutra. Njemački biskupi objavili su Dokument 'Blagoslov daje snagu ljubavi' koji nudi pastoralne smjernice za svećenike i župnike o blagoslovu parova u bračnim zajednicama koje Crkva opisuje kao 'neuredne'. Blagoslov je predstavljen kao način da se ljubav i nada ljudi stavi pod Božji blagoslov. Njemački sinodalni procesi prethodno su odobrili dokumente koji pozivaju na reviziju učenja o homoseksualnosti, prostor za rodnu raznolikost i uključivanje trans i interseksualnih osoba, te rasprave o celibatu. Sve se to događa pod krinkom dušobrižništva.

Ali ključno je: u katoličkoj teologiji pastoralno je djelovanje neraskidivo povezano s istinom. Crkva razlikuje objektivni moralni poredak (što je dobro ili grešno) i subjektivnu krivnju (koliko je netko osobno odgovoran). Crkva može biti popustljiva u pogledu krivnje, davati smjernice u oblikovanju savjesti i pratiti ljude korak po korak, ali ne može moralno dobrim proglasiti ono što je oduvijek smatrala inherentno neurednim. Kada biskupska konferencija blagoslivlja odnose koji su objektivno grešni bez jasnoga poziva na pokajanje ili promjenu života, moralni standard se zapravo revidira, čak i ako to nije službeno navedeno. Zato je Rim pod papom Franjom 2021. godine izričito izjavio: 'Bog ne može blagosloviti grijeh.'

Katolička crkva uvijek je pravila odlučnu razliku između djela i počinitelja, između osobe (koju Bog uvijek ljubi) i njezinih postupaka ili stanja u životu. Razmotrite Augustinove poznate riječi: 'Mrzite grijeh, volite grešnika.' Svatko tko opravdava grijeh, vodi grešnika dublje u ponor. Ovo je duboko nesretno. Ako se grešne situacije sustavno blagoslivljaju bez jasnoga govora o pokajanju, križu, asketizmu ili moralnomu rastu, grijeh se trivijalizira kao 'nesavršenost'. Možda ovo zvuči pastoralno lijepo, ali gdje više nema grijeha, nema više ni razloga za kajanje, a Isusova žrtva na križu proglašava se nepotrebnom. Svaki blagoslov gubi smisao. I ne, to nije pastoralno. Ljubav bez istine je bezvrijedna.

Najveći izazovi našega vremena – znanstveni napredak, pluralizam, religijska raznolikost, povijesna kritika – nisu barbari. Oni nisu neprijatelji vjere. Naprotiv: često dolaze iz kršćanske civilizacije koja je istinu shvaćala toliko ozbiljno da ju se usudila istražiti. Ali što se događa kada su biskupi, svećenici i teolozi toliko zaokupljeni obranom kršćanstva da sekularni svijet više ne smeta njihovim različitim stavovima? Nisu li zapravo prestali braniti kršćanstvo? Kada se Isusovo uskrsnuće svede na 'priča se nastavlja', umjesto da se prizna kao stvarno Isusovo uskrsnuće iz groba; kada Isus više nije Spasitelj, nego prvenstveno moralni uzor; kada je grijeh zamijenjen 'slomljenošću' bez krivnje, a milost zamijenjena potvrdom bez kajanja? Ono što ostaje je nejasno, pristojno, respektabilno kvazikršćanstvo u kojemu ništa nije na kocki i ni po čemu se ne razlikuje od sekularnih pogleda.

Liberalizam često počinje plemenitim motivom: Kako kršćansku vjeru učiniti razumljivom modernim ljudima? Ali ako to dovede do puke potvrde – ako kršćanstvo postane previše usklađeno s duhom vremena – ono gubi upravo ono što ga čini relevantnim. I stoga postaje potpuno nepotrebno. Osim toga, umjesto njega se pojavljuju nove dogme: dogma autonomije, dogma autentičnosti bez istine i dogma inkluzivnosti bez razlike. Ovo nisu ništa manje strogi sustavi vjerovanja koji dovode do tragičnoga pogleda na čovječanstvo.

Liberalna teologija s pravom naglašava ljudsko dostojanstvo, ali se često bori s radikalnim grijehom – ne kao moralnim neuspjehom, već kao egzistencijalnom neravnotežom. Velika je tragedija u tome što kako grijeh nestaje, tako i oprost postaje besmislen. A bez oprosta milost postaje prazna riječ. I blagoslov također. Tada ostaje kršćanstvo koje više ne spašava ljude, nego ih samo vodi. U ponor.

U konačnici, ključno pitanje nije: Što Krist znači za mene?, nego: Tko je Krist, bez obzira na moje tumačenje? Krist nije simbol univerzalnih vrijednosti, nego povijesna, konkretna i poticajna prisutnost samoga Boga. Teologija koja Krista čini 'neuvrjedljivim' za suvremeno čovječanstvo, udaljuje ga od evanđelja.

Nije pitanje mislimo li kritički, nego gdje prestaje naša kritika. Možda je pravi izazov za liberalnu teologiju danas: 1. Usuđujemo li se ponovno vjerovati u istinu kršćanstva, a ne samo u njegovu vrijednost? 2. Usuđujemo li se pretpostaviti da nam evanđelje sudi prije nego što nas oslobodi? 3. Usuđujemo li se ponovno govoriti bez opravdanja o obraćenju, žrtvi i otkupljenju? Ne zato što su barbari pred vratima, nego zato što Crkvi prijeti opasnost da ostane prazna.

Bellock se nije bojao barbara na vratima, već civilizacije koja je zaboravila vlastitu dušu. Nije se bojao razuma, nego razuma bez vjere. Nije se bojao suvremenosti, nego čovječanstva koje je zaboravilo svoju potrebu za oprostom. Je li jedino čega se moramo bojati teologija koja se više ne usuđuje vjerovati u ono što je nekoć naviještala?“

(kta)