Nadbiskup Nemet predvodio proslavu Gospe Žalosne u Selenči

Svečano Euharistijsko slavlje za vjernike Slovake, povodom državnog i vjerskog blagdana koji se slavi u Slovačkoj na blagdan Gospe Žalosne, u petak 15. rujna 2023. u župi Presvetog Trojstva u Selenči pokraj Bača u Vojvodini, predvodio je beogradski nadbiskup i metropolit mons. dr. Ladislav Nemet, objavljeno je na mrežnoj stranici Beogradske nadbiskupije.

Koncelebrirali su župnik te župe vlč. Siniša Tumbas Loketić, dekan bačkog dekanata i župnik u Baču preč. Marinko Stantić i vlč. Andrej Đuriček iz Beogradske nadbiskupije.

Na početku Svete mise župnik Siniša je pozdravio sve nazočne vjernike i svećenike, a na poseban način nadbiskupa Nemeta i izrazio svima dobrodošlicu u ovu župu.

U prigodnoj propovijedi, koju je vlč. Andrej prevodio na slovački jezik, nadbiskup Nemet je pojasnio da počeci proslave Gospe Žalosne sežu u doba srednjeg vijeka kada su pobožne skupine kršćana počele razmatrati muku Isusove Majke koju je podnijela i koja je s vjerom prihvatila poziv da postane Majka Sina Božjega. Govoreći o pobožnosti, koja se širila velikom brzinom po cijelom svijetu a prvi puta je uvedena u liturgijski kalendar u Španjolskoj, propovjednik naveo i temeljne biblijske tekstove koje koristi ova pobožnost: „Kad su malog Isusa prikazali u hramu, tamo prisutni starac Šimun je proročki predvidio da će Marija morati puno prepatiti zbog svog Sina; bijeg u Egipat: Herod je htio ubiti Isusa, pa su Josip i Marija pobjegli u Egipat; dvanaestogodišnji Isus je napustio svoje roditelje, bez dozvole, i ostao u Jeruzalemu, da razgovara sa pismoznancima; Marija je vidjela svoga Sina na križnom putu; Marija pod križem; skidanje Isusa s Križa i Isusov pogreb“.

Govoreći o razvoju ove pobožnosti nadbiskup Nemet je konstatirao da je ona i traženje rješenja svakodnevnih situacija u čovjekovu životu, kada pati, kada ga susreće bol, bolest, prevara, izdaja, jer neovisno o tome što je Marija bila neizmjerno savršenija od svih ljudi, i ona je kao čovjek morala proći kroz život, morala je iskusiti sve ljudske situacije, a njen način prihvaćanja trpljenja može biti svima poticaj da prihvate trpljenje s vjerom, jer ono je vremenom ograničeno i spasonosno.

Nadbiskup Ladislav je zatim kazao da se ljudi često u patnji pitaju, kako to da Bog dopušta patnju i zašto baš njima? „Židov Elie Wiesel, koji je godinama bio u Auschwitzu za vrijeme Drugog svjetskog rata, u jednoj od svojih knjiga priča o događaju u logoru smrti. Nekoliko logoraša je htjelo pobjeći iz Auschwitza, ali nisu uspjeli. Uhitili su ih i osudili na smrt. Svi logoraši su se morali postrojiti poslije čega su njemački vojnici objesili one osuđene na smrt. Jedan od zatočenika je tiho šapnuo: gdje je sada Bog? A jedan drugi zarobljenik je odgovorio isto tako tiho: eno ga, na vješalima“, rekao je nadbiskup Nemet i zaključio da je Isus morao umrijeti zbog naših grijeha kako bi imali pristup k njemu, a smrt, patnja i umiranje nemaju posljednju riječ u povijesti ljudskoga roda, nego uskrsnuće i život, što to se – kako je naglasio – vidjelo kada je Bog života uskrisio Isusa, čemu se i ljudi nadaju, da bi bili u zajedništvu sa svojim Bogom. (kta)