Homilija kardinala Zuppija na sprovodu Davida Sassolija

Donosimo prijevod cijelog teksta homilije kardinala Mattea Zuppija, nadbiskupa Bologne, na sprovodu Davida Sassolija, objavljen na mrežnim stranicama vatikanskih medija


Rim,  Pon, 17. Siječanj 2022.

Misu zadušnicu za preminulog predsjednika Europskog parlamenta Davida Sassolija predvodio je u petak, 14. siječnja 2022. u rimskoj crkvi Santa Maria degli Angeli e dei Martiri bolonjski nadbiskup kardinal Matteo Zuppi. Donosimo prijevod cijelog teksta homilije kardinala Zuppija, objavljen na mrežnim stranicama Vatican Newsa:

Braćo i sestre (danas je, kao nikad, ovo prava titula koja nas sve ujedinjuje da ispratimo ovog dragog brata u ruke Gospodnje), čuli smo mnoge riječi u ovom neočekivanom pozdravu, obilježenom očitom nepravdom koja grabi čovjeka u punoj snazi i aktivnosti. Danas se s emocijama nalazimo na ovom izvanredno lijepom drevnom mjestu, pred horizontom života, na njegovoj granici, gdje se nebo i zemlja dodiruju. A ova točka je uvijek ljubav. Riječ Božja sabire sve naše riječi, u osnovi sve ograničene: ne poništava ih, naprotiv, čini ih svojima ali ih osvjetljava, pojašnjava ih i nama samima, ispunjavajući ih smislom i vječnošću jer su prvo i posljednje slovo Božje abecede, alfa i omega, slova ljubavi.

Isus sluša naše riječi, on ih danas čini svojima, kao što je prve nedjelje slušao dvojicu učenika, ranjenih i tužnih zbog prijatelja kojeg više nema, zbog nada koje kao da su nestale. Danas upravo kao na onom siromašnom stolu u Emausu, tako i na ovom oltaru prepoznajemo Isusa, prijatelja ljudi, u lomljenju kruha, Onoga koji postaje hrana zbog same ljubavi, panis angelicus, kruh vječnoga života. A ljubav nam je toliko potrebna, stvarno uvijek i stvarno svima. Mučimo se razumjeti kraj, s njegovom neprihvatljivom konačnošću. John Donne je napisao: “Svaka smrt me kao čovjeka umanjuje jer sam dio čovječanstva”, jer “nijedan čovjek nije cjelovit u sebi”. Uvijek ga se sjećamo, za svakoga, posebno za one kojih se nitko živ ne sjeća. I prisjetimo se uvijek suprotnog: da ako netko spasi jednog čovjeka – jednog čovjeka – spasio je cijeli svijet.

Grlimo Alessandru, koja je s Davidom hodala ruku pod ruku od školskih klupa, Liviju i Giulija, njegovu braću i sestre te mnoge koji su ga držali “jednim od nas”, gotovo instinktivno, zbog onog ozračja bez arogancije, drugosti, empatičnosti, ukratko, pomalo je kolega iz razreda za svakoga! David nam pomaže da pogledamo u nebo – ponekad toliko veliko da nas zastraši, da nam se zavrti u glavi – on koji ga je oduvijek tražio, kao kršćanin u potrazi, a opet uvjeren, koji je u kući udahnuo vjeru te katoličku, demokratsku i građansku predanost, s brojnim prijateljima njegova oca, a potom i njegovim, sa živahnim i strastvenim vjernicima kao što su Giorgio La Pira ili Primo Mazzolari, kao što je Davide Maria Turoldo, čije ime nosi.

Miran vjernik, ali nije izbjegavao sumnje i teška pitanja, siguran u ljubav Božju, korijen svog opredjeljenja, što bi uvijek s nekim podijelio, kako i treba biti, jer kršćanin kao i svaki čovjek nije otok, nego uvijek ima zajednicu s kojom valja živjeti zapovijed ljubavi jednih prema drugima: izviđači, skupina Bijele ruže (Rosa Bianca) s Paolom Giuntellom (Sophie i Hans Scholl, voditelji “Weiss Rose” za njega su bile zvijezde jutarnje Europe, koje su nacisti ubili za njihovu slobodu, toliko da im je – kada je izabran za predsjednika – odao počast, iz duga prema njima, stavljajući ogromnu bijelu ružu na europsku pozadinu u parlamentu jer je “naša povijest zapisana u njihovoj želji za slobodom”). S mnogima je podijelio svoj “I Care”, – mislim, na primjer, na rimsku Crkvu u veljači 74. i na don Luigija Di Liegra – uvijek spajajući osobnu vjeru i predanost u povijesti, počevši od posljednjih, sa žrtvama koje “sve imaju iste oči”, pun poštovanja i milosti kao i njegov lik. Ima onih koji kažu da je kršćanin džentlmen upravo zato što je kršćanin, pa i ako nije poručnik, jer ima blago ljubavi koje ga čini takvim. Siromašan čovjek koji druge čini bogatima.

Evanđelje nam govori o Blaženstvu. Pripazimo, ono se ne razlikuje od ljudske sreće, štoviše, to je puna sreća, upravo ono što svi tražimo. Evanđeosko blaženstvo nije teško izborena konačna nagrada za neku žrtvu, već sloboda od beskrajnih pornografskih karikatura sreće individualne dobrobiti po svaku cijenu. Ne možemo se radovati sami! Radost Evanđelja spaja, ne dijeli od drugih, a mi ne tražimo radost prosjačenja, nego istinsku i trajnu.

Moram reći da, vidjevši koliko se posljednjih dana ljubav privinula oko Davida i njegove obitelji, jasnije shvaćam da radost proizlazi iz onoga što se daje drugima i da se onda, tek nakon što se daruje, ona uvijek prima, jer radost je u bivanju a ne u posjedovanju, u razmišljanju za a ne u traženju vlastitog interesa. Sretni su siromašni duhom, oni koji ne znaju sve sami, oni koji zapravo znaju da nisu bogati i ne prave se toliko da se ne znaju ispričati ili tražiti pomoć, oni su oni koji uče i traže. Blaženi ožalošćeni: ne oni koji traže patnju, nego oni koji ne bježe od poteškoća, suočavaju se s njima zbog ljubavi i zbog ljubavi plaču za voljenim. Blaženi krotki, oni koji ne traže trun u drugome nego dar kakav jesu, oni koji na zlo ne odgovaraju zlom, oni koji s ljubavlju pokušavaju učiniti drugima ono što žele da se njima učini.

Vjerujem da svi mi u srcu nosimo Davidov osmijeh, osmijeh je prvi način da prihvatimo i poštujemo drugoga, jednostavno bez samodostatnosti. Netko je rekao da nikada nije vidio nekoga ljutog na Davida! Blaženi oni koji su gladni i žedni pravde, koji ne mogu biti dobro ako netko pored njih pati, koji ne mijenjaju kanal ili se ne pretvaraju da ne vide ili da ih se ne tiče ​​ako je osoba u opasnosti usred mora ili na hladnoći na vratima kuće. Gladni su pravde jer se ne navikavaju na nepravdu i sjećaju se da je Božja pravda brinuti se za najmanju Isusovu braću i sestre, da je patnja drugoga moja patnja. Blaženi milosrdni, oni koji sude, ali uvijek iz ljubavi, oni koji traže skriveno dobro, koji misle da uvijek postoji nada, oni koji biraju tješiti radije nego natjerati ljude da pate.

Blaženi čista srca, oni koji gledaju bez zlobe, ne zato što su naivni, nego zato što vide dobro, duboko, oslobođeni proračunatosti, pogodnosti, bezinteresni jer imaju veći interes, oni koji nemaju predrasuda pred diskusijom, koji se ne boje razumjeti poziciju drugoga, makar i udaljenog od sebe, koji ne viču nego slušaju znajući da se uvijek ima što naučiti. Blaženi mirotvorci, oni koji tvore-mir odnosno oni koji ne posustaju u “pravljenju mira”, polazeći od malih i mogućih gesta brižnosti, prljajući ruke životom, proturječnostima bližnjega, trudeći se dokučiti i neprijateljeve, koji će, ako se to učini, postati brat. Blaženi progonjeni radi pravde, a ne oni koji hladno podijele kolač na jednake dijelove čak i ako oni koji ga moraju jesti nisu jednaki, kako je rigorozno razotkrio pravedni čovjek kao što je bio don Lorenzo Milani, jer voljeti svakoga se počinje s mnogima, (a koliko ih je!) koji nemaju mogućnosti.

Proglašavajući blaženstva, Bog kao da nam poručuje da svatko ima pravo na sreću i da to želi te da ona nema kraja. Zapitajmo se što moramo dati drugima da budu sretni, jer moje je njihovo. Stvarno je istina, kao što su neki mudro rekli, da život uvijek moramo gledati očima drugih. Za to zahvaljujemo Gospodinu za Davida. Blažen je i u žalosti, tijekom svoje bolesti koju je dočekao dostojanstveno, ne opterećujući njome nikoga, trošeći se do kraja, pozivajući sve da gledaju daleko, živeći snagom svojih ideala i ljubavi koja ga je toliko okruživala i pratila. Za vjernika, blaženstvo je pokoravanje vlastitoj savjesti i pročišćavanje namjera o kojima ovise drugi izbori.

Evo, to je blaženstvo koje David danas živi te nas svojim životom na nj podsjeća i predaje nam. David je bio svrstan čovjek, ali svrstan u korist sviju zato što je to njegovo svrstavanje bilo u korist osobe. Zbog toga je za njega politika bila, morala biti, za opće dobro i uvijek uključiva, čovječna i humanistička demokracija. Zato je želio ujedinjenu Europu s njezinim temeljnim vrijednostima, kojima je služio kako bi njezine institucije funkcionirale, koju je volio jer je bio sin one generacije koja je vidjela rat i strahote genocida i nacističkog i fašističkog poganskog nasilja, mnogih nacionalizama, sin pokreta otpora i njegovih vrijednosti, onih na kojima je utemeljena naša Republika i koje su inspirirale naše očeve osnivače. Iz te goleme patnje – one zbog koje je želio da predsjednik ode u Fossoli, jedno od mnogih mjesta stradanja tijekom barbarstva rata – rodilo se njegovo opredjeljenje. Ne ideologije, nego ideali; ne kalkulacije, nego vizija, jer ni Europa ne može živjeti za sebe, jer kršćanstvo nije ideja, nego osoba, Isus, koji prožima ljude i povijest.

Danas kada je rođen za život u nebu, citirat ću riječi iz njegove posljednje čestitke za prošli Božić, kada je bio već jako bolestan: “Ove godine smo osluškivali tišinu planeta i bojali smo se, ali smo reagirali i izgradili novu solidarnost jer nitko nije siguran dok je sam. Vidjeli smo nove zidove, naše su granice u nekim slučajevima postale granice između moralnog i nemoralnog, između ljudskosti i nečovječnosti. Zidovi su to podignuti protiv ljudi koji traže zaklon od hladnoće, od gladi, od rata, od siromaštva. Konačno smo nakon godina okrutne rigidnosti shvatili da nejednakost više nije podnošljiva ni prihvatljiva, da život u nesigurnosti nije čovječan, da je siromaštvo stvarnost koja se ne smije skrivati već se protiv nje valja boriti i pobijediti je. Dužnost europskih institucija: štititi najslabije i ne tražiti druge žrtve, dodajući bol na bol. Sretan Božić… razdoblje Božića je vrijeme rađanja nade, a mi smo nada onda kada ne zatvaramo oči pred potrebitima, kada ne dižemo zidove na svojim granicama, kada se borimo protiv svih nepravdi. Čestitke nama, čestitke našoj nadi.” Hvala ti, čovječe nade za sve.

David Maria Turoldo napisao je pjesmu koju je David znao napamet: “Bože života, ti si taj koji se rađaš, koji se nastavljaš rađati u svakom životu. Ti si glas za one koji sada umiru: da ne umre, da nitko ne umre: ništa i nitko: da ništa i nitko ne umire jer Ti jesi. Ti jesi i sve živi, ​​u tebi je Sve što živi: pa i smrt!” [Dio della vita, sei tu che nasci, che continui a nascere in ogni vita. Voce per chi muore ora: perché non muore, non muore nessuno: niente e nessuno: niente e nessuno muore perché Tu sei. Tu sei e tutto vive, è il Tutto in te che vive: anche la morte!].

Neka te Isus zagrli u svom velikom milosrđu. Sretan put! Počivaj u miru i neka nas tvoj osmijeh uvijek podsjeća da tražimo sreću i gradimo nadu, Fratelli Tutti.

VIDEO: Upoznajte svjetsku prvakinju u taekwondou: inače 67-godišnju časnu sestru

Singapur,  Čet, 26. Svi. 2022.

VIDEO: Upoznajte svjetsku prvakinju u taekwondou: inače 67-godišnju časnu sestru

„Osjećam se kao da sam na vrhu svijeta jer sam prošla kroz veliku prekretnicu na svom sportskom putu. Sjajno je da je Singapur prvi put osvojio zlatnu medalju u teakwondou. Također osjećam veliku zahvalnost Bogu“

Predstavljena knjiga „Želim ti dobar život“

Hrvatska,  Čet, 26. Svi. 2022.

Predstavljena knjiga „Želim ti dobar život“

Nakladna kuća Verbum u četvrtak 26. svibnja na konferenciji za medije predstavila je knjigu Želim ti dobar život. Na konferenciji su sudjelovali dr. sc. Miro Radalj, direktor nakladne kuće Verbum i mr. sc. Petar Balta, glavni urednik nakladne kuće Verbum.

51. Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije

Komušina,  Čet, 26. Svi. 2022.

51. Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije

Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, 51. po redu, održat će se u Gospinom svetištu u Komušini i na brdu Kondžilo 27. i 28. svibnja pod geslom Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje (Lk 1,39)

Proslava Majčina dana u vrtiću

Međugorje,  Čet, 26. Svi. 2022.

Proslava Majčina dana u vrtiću "Sv. Mala Terezija – Majčino selo"

Svečana priredba održala se u dvorani sv. Josipa u Majčinu selu s početkom u 10 sati. Prije početka samoga programa okupljene je pozdravio fra Dragan Ružić, ravnatelj Majčina sela.