CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DAYTONSKIH MIROVNIH UGOVORA

Od srca pozdravljam kardinale, nadbiskupe i biskupe Crkve u Španjolskoj i zahvaljujem na vašoj spremnosti da u okviru svoga redovnog zasjedanja čujete izvještaj o Crkvi u Bosni i Hercegovini. Neposredni razlog moga dolaska u Španjolsku je prijenos tjelesnih ostataka Ivana Šarića, sarajevskog nadbiskupa koji je kao prognanik od 1948. živio u kući Congregacion San Pedro Apostol de Presbiteros seculares naturales de Madrid te ovdje umro i pokopan 1960. Želim iskoristiti ovu prigodu da javno zahvalim za brigu i ljubav kojom je mons. Šarić bio okružen za vrijeme svega svoga boravka u Španjolskoj, kako od strane redovnica koje su se neposredno za njega brinule tako i od brojnih prijatelja koji su doprinosili da njegovo izgnanstvo bude podnošljivije. Također zahvaljujem na poseban način madridskom nadbiskupu Mons. Antonio Maria Ruoco i njegovu pomoćnom biskupu Mons. Fidel Herraez Vegas što su velikodušno omogućili prijenos posmrtnih ostataka mons. Šarića u njegovu domovinu. Mi biskupi četiriju naših mjesnih Crkava, zajedno sa svojim svećenicima i vjernicima laicima, zahvalni smo katoličkoj braći i sestrama iz drugih zemalja Europe i svijeta za katoličku solidarnost iskazanu tijekom rata 1991-1995. Radosni smo što se za nas i dalje zanimate. Ovdje ne želim govoriti o razlozima i svim razornim učincima rata jer pretpostavljam da se donekle sjećate izvještaja koji vam je podnio moj generalni vikar mons. Mato Zovkić na vašem zasjedanju 26. travnja 1994. Samo napominjem da smo mi katolici sačinjavali oko 18% stanovnika te da nas je bilo 832.000 a sada nas ima oko 400.000. Najgore je prošla nadbiskupija sarajevska koja je s 528.000 spala na oko 200.000 te banjalučka koja je s oko 120.000 spala na oko 50.000. Biskupija Trebinje-Mrkan u Istočnoj Hercegovini imala je oko 14.000 a sada ima oko 11.000. Jedino je biskupija Mostar-Duvno narasla za nekoliko tisuća vjernika zato što se katolici protjerani iz Centralne Bosne djelomično smjestili u toj dijecezi. Rat u Bosni i Hercegovini nije bio rat religija, kako su poneki novinari pokušavali krivo prikazivati, nego rat za etnički teritorij poslije raspada Jugoslavije koja u vrijeme svoga postojanja od 1918. do 1991. nije mogla ni htjela stvoriti zbiljski jednaka prava za svojih šest etičnih zajednica (Bošnjaci-Muslimani, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, Srbi) i dvije velike nacionalne manjine (Mađari u Vojvodini i Albanci na Kosovu). Srbi su od listopada 1991. do studenog 1995. osvojili 72% teritorija. Oni su prilikom osvajanja "etnički čistili" svoje područje od Hrvata i Bošnjaka-Muslimana. Zbog toga je oko 70.000 Hrvata katolika moralo seliti iz biskupije Banjalučke, oko 150.000 Hrvata katolika prognano je iz sjevernog dijela nadbiskupije sarajevske i nekoliko tisuća Hrvata katolika protjerano je iz male dijasporske biskupije Trebinje-Mrkan. Osim toga, od ožujka 1993. do ožujka 1994. vođen je oružani sukob Bošnjaka-Muslimana i Hrvata u Srednjoj Bosni i dijelu Hercegovine. Zbog toga je moralo seliti oko 150.000 katolika iz središnjeg dijela sarajevske nadbiskupije i nekoliko tisuća katolika iz Hercegovine, s područja biskupija Mostar-Duvno i Terbinje-Mrkan. Zalaganjem vlade Sjedinjenih američkih država u Daytonu su 21. strudenog 1995. etnički predstavnici Bošnjaka-Muslimana, Hrvata i Srba potpisali ugovore o miru, prema kojima 49% našeg teritorija spada u Republiku srpsku, iako je Srba god. 1991. bilo samo 31 %, a Sl % pod Federaciju Bošnjaka i Hrvata (Bošnjaka- Muslimana je 1991. bilo nešto iznad 43% a Hrvata iznad 17%). Daytonski mirovni ugovori donijeli su kraj rata, ali ne pravedan i stabilan mir koji trebamo zajedno izgrađivati. Jedan od problema koji su nam donijeli jest pripajanje teritorija pojedinih biskupija različitim entitetima: tako se najveći dio sarajevske nadbiskupije nalazi pod vojnom i političkom kontrolom Bošnjaka-Muslimana uključivši i glavni grad Sarajevo koji je sada 80% nastanjen od muslimanskih žitelja. Uz to mali dio naše nadbiskupije potpada pod val st Hrvata, a velik dio pod val st Srba. Na muslimanskom području spaljeno je dosada nekoliko crkva nakon daytonskih sporazuma te maltretirani brojni pojedinci Hrvati katolici. Ipak, za sada ondje možemo organizirati redovnu pastorizaciju za malobrojne katolike koji su ostali, ali nema još govora o povratku svih kojih su morali otići. Na srpskom području ostalo nam je nekoliko stotina vjernika u Doboju, Brčkom i Tesliću, ali je samo župnik Teslića mogao ostati sa svojim župljanima. U više navrata tražio sam u susretima s vlastima Repubike srpske dopuštenje da pošaljem stalnog svećenika u Doboj i Brčko, ali od lijepih obećanja nije dosada bilo stvarnog učinka. Imam potvrđene informacije da području Teslića i Brčkog satovima školskog pravoslavnog vjeronauka, koji je po odredbi građanskih vlasti obvezatan predmet, moraju prisustvovati također katolička i muslimanska djeca. Biskupija Mostar-Duvno najvećim dijelom je pod hrvatskom vlašću, a jednim dijelom pod muslimanskom. Biskupija Trebinje-Mrkan, kojom upravlja mostarski biskup Perić, uglavnom je pod srpskom vlašću, ali jednim dijelom pod hrvatskom i muslimanskom. Biskup Perić mora za pastirski pohod katolicima koji su ostali na području srpske vlasti svaki puta tražiti dopuštenje tamošnjih vlasti. Dobio je dopuštenje da može slati svećenika u Trebinje koji će nedjeljom slaviti misu za preostale katolike, ali ne smije stalno među njima boraviti. S područja njegove biskupije pod muslimanskom vlašću otišla je većina katolika, a oni koji su ostali imaju stalne svećenike. Biskupija Banja Luka najvećim dijelom je u Republici srpskoj, uz izuzetak dekanata Livno koji je pod hrvatskom vlašću. Srpske oružane snage kidnapirale su god. 1992. svećenika Ratka Grgića. Biskup Komarica kasnije je dobio nepotvrđenu informaciju da je taj svećenik ubijen te sasječen i zakopan na gnojištu. Uzalud je od srpskih vlasti tražio posmrtne ostatke svoga svećenika da ih s poštovanjem sahrani. God 1995. Srbi su kidnapirali svećenika Tomislava Matanovića.. Biskup Komarica ima potvrđenu obavijest da je on živ i čuvan u tzv. "privatnom zatvoru" u Banja Luci. U župama Bosanski Aleskandrovac (oko 20 km od Banja Luke) i Topola (oko 35 km od Banja Luke) srpske vlasti drže ključeve od župnih crkava i još uvijek ne dopuštaju obavljanje ikakvih liturgijskih funkcija za malu skupinu preostalih katolika. Isto vrijedi za filijalnu crkvu u selu zvanom Trošelji, župa Nova Topola. U župi Dolinska srpska vojska devastirala je župnu kuću i crkvu te još uvijek ne dopušta preostalim vjernicima da se okupljaju u tim devastiranim sakralnim objektima. U župama Dolina, Barlovci i Ivanjska crkva i župna kuća su sačuvane, ali je zabranjen pristup svećeniku i vjernicima. U Prijedoru i Bosanskoj Dubici sačuvana je samo župna kuća, ali srpske vlasti ne daju pristup svećeniku i vjernicima. Ratnim plijenom proglašeni su samostani redovnica u Banja Luci, Bosanskoj Gradišci, Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu. Franjevačka crkva i samostan u predgrađu Petrićevac kod Banja Luke teško oštećeni, ali je katolicima dopušteno da se na ruševinama okupljaju i slave liturgiju. Biskup Komarica kani obnavljati samostan i crkvu s nadom da će srpske vlasti dopustit povratak franjevcima i istjeranim katolicima. Na prvim poslijeratnim izborima u rujnu 1996. građani Bosne i Hercegivine poklonili su glasove kandidatima etničkih političkih partija koje su i nakon sklapanja mira širile nepovjerenje i mržnju, uglavnom preko medija. Izabrani su vođe koji su vodili zemlju i naše etničke zajednice tijekom rata. Oni su potpisali u Daytonu da će omogućiti siguran povratak izbjeglicama i prognanicima u njihova mjesta. To se dosada nije ostvarilo, jer mjesni i kantonalni poglavari većinskog naroda ne pružaju garanciju za siguran život obiteljima povratnika koji su pripadnici manjinskog naroda na tom području. Mi biskupi ne odustajemo od obrane osnovnih ljudskih prava na vlastit dom i siguran život u njemu. Jedan od razloga otežane pastorizacije i povratka prognanika jesu i mine koje su postavljale tri vojske na linijama razdvajanja od 1991. do 1995. Te su mine postavljane u blizini naselja a ponekad i na obradivim poljima pa ih vlasnici ne mogu obrađivati. U novinama često čitamo izvještaje o stradanjima odraslih i osobito djece koja u igri naiđu na mine pa bivaju ranjena a ponekad i živote gube. Jedan od zadataka međunarodnih trupa zvanih SFOR jest otklanjanje mina, ali to će trajati decenijama. Mjesne novine zabilježile su 6. travnja, prilikom smjene španjolske brigade u sastavu SFOR-a, da je brigada koja odlazi očistila 46 minskih polja, a da im je dodijeljeno još 300 takvih polja u kojima se nalazi oko 10.000 mina. Nova španjolska brigada broji 1065 osoba, od kojih su 57 njih žene-vojnici. Kao što znate, španjolska brigada smještena je u Međugorju, na području biskupije Mostar i hrvatske vlasti, ali se trudi da pomaže pravedno svima pojedincima i ustanovama, bez obzira na etničku pripadnost stanovništva. Podsjećam da je na referendumu 1. ožujka 1992. većina građana Bosne i Hercegovine glasali za nezavisnost svoje zemlje, nakon raspada Jugoslavije. Sv. Stolica pridružila se europskim državama i Ujedinjenim nacijama u brzom priznavanju te nove države pa je već 20. kolovoza te godine uspostavila diplomatske odnose s njome na razini nuncija i ambasadora. Budući da su katolici naše zemlje 98% Hrvati po narodnosti i svi mi biskupi u biskupijama Banja Luka, Mostar-Duvno, Trebinje-Mrkan i Sarajevo smo također Hrvati. Od osamostaljenja Hrvatske nastavili smo redovno pratiti zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije. Tijekom 1992. Sv. Stolica dala nam je do znanja da naše područje kani izdvojiti u zasebnu biskupsku konferenciju, sukladno sa svojom tradicijom da biskupi jedne države budu povezani u jednu Biskupsku konferenciju. Zbog ratnih prilika potrajalo je dvije godine dok smo se organizirali. Kongregacija za evangelizaciju naroda, pod koju administrativno spada naša crkvena pokrajina zbog većine nekatoličkih žitelja u njoj, izdala je dekret osnutka naše Konferencije 8. prosinca 1994. Naše Statute odobrila je 25. prosinca 1995. na sedam godina. Uz odobrenje Sv. Stolice, dogovorili smo se s Biskupskom konferencijom Hrvatske da nam većina vijeća budu zajednička, jer upotrebljavamo iste liturgijske knjige na hrvatskom književnom jeziku i jer su nam slične pastoralne prilike za naše vjernike u domovini i dijaspori. Mi smo ipak osnovali slijedeća zasebna vijeća: Katehetsko vijeće, Vijeće za redovnike i redovnice. Radi boljeg koordiniranja biskupijskih Caritasa osnovali smo Caritas biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, a radi brzog i ispravnog informiranja o crkvenim pitanjima kod nas osnovali smo Katoličku tiskovnu agenciju. Ona je dosada izdavala povremena priopćenja za tisak koja je upućivala elektronskim medijima, a ovih dana trebala bi početi izdavati vlastit bilten vijesti, što će ovisiti o tehničkim pomagalima i financijskim sredstvima. Među dokumentima koje smo dosada izdali spominjem neke najvažnije. Dana 18. prosinca 1992. pisali smo papi pismo u kojem smo ga obavijestili o ratnim stradanjima u našoj zemlji te izrazili uvjerenje da se naši etnički odnosi ne mogu riješiti nastavkom oružanog sukoba. U svom prvom pohodu ad limina 12.siječnja 1993. izrazili smo Petrovu nasljedniku svoj strah da bi organiziranog katolicizma moglo nestati na području banjalučke i sarajevske biskupije. U Izjavi od 29. studenog 1993., upravljenoj na Ujedinjene narode i druge institucije, izrazili smo odlučan stav da i mi katolici BiH imamo ljudsko pravo na život i suživot. U dva pisma povodom otkazivanja najavljenog papina pohoda početkom rujana 1994. naglasili smo da je umjesto zla zaustavljen mirotvorac. Prigodom prvog zasjedanja naše novoosnovane Konferencije 29. siječnja 1995. dali smo Izjavu da smo duboko ožalošćeni zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice. Povodom sklapanja daytonskih sporazuma u Izjavi od 8. prosinca 1995. pokazali smo da oni sadrže čudna proturječja i pogubne nesigurnosti. Ipak smo u pastirskom pismu od 25. siječnja 1996. pozvali katoličke vjernike da prihvate te sporazume kao početak obustave rata i izgradnje pravednog mira te da hrabro ostanu na svojim ognjištima, makar bili i manjina na području druge etničke većine. Nedavno smo u obliku knjige od 150 stranica izdali svoje dokumente od 1990. do 1997. Ja sam kao sarajevski nadbiskup i metropolit sudjelovao na više ekumenskih i međureligijskih susreta u razdoblju od 1991. do 1996. Druga dva ordinarija, mostarski mons.Perić i banjalučki mons. Komarica, također su sudjelovali na ekumenskim i međureligijskim susretima. Svaki se od nas susretao tijekom rata s pravoslavnim episkopima i muslimanskim imamima na području svoje jurisdikcije. To činimo i nakon rata s nadom da ćemo svaki kod svojih vjernika probuditi poštivanje drugih i drugačijih, bez lažnog sinkretizma. Ne samo zato što nam ekumenski i međureligijski dijalog nalažu Drugi vatikanski sabor te papa Ivan Pavao II. svojim primjerom nego i zato da doprinesemo otklanjanju predrasuda protiv pripadnika druge etničke i religijske zajednice te doprinesemo opraštanju, pomirenju i gradnji novog povjerenja. Katolički, muslimanski, pravoslavni i židovski vjerski poglavari usvojili su početkom travnja Izjavu o zajedničkoj moralnoj obvezi i zauzimanju u kojoj smo naše vjernike pozvali da postupamo prema drugima onako kako bismo željeli da oni postupaju prema nama. Sada radimo na osnivanju Međureligijskog vijeća koje će biti radni instrument nas poglavara za međureligijsku suradnju. To ide sporo zato što pravoslavni episkop Sarajeva svaki zajednički tekst treba podnijeti Svetom sinodu Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu na odobrenje. Apostolski nuncij mons. Francesco Monterisi početkom veljače ove godine proglasio je da je, nakon obnovljenog poziva sa strane nas biskupa i državnih poglavara BiH, Sv. Otac ponovno spreman pohoditi Sarajevo te najavio i datum. Mi biskupi osnovali smo odmah Crkveni pripravni odbor. Uz to smo izdali 5. veljače pastirsko pismo pod naslovom: "S Kristom u treće tisućljeće na svojim ognjištima i u svojim svetištima" u kojem smo pohod Sv. Oca povezali s duhovnom pripravom za završetak drugog milenija kršćanstva te pozvali svoje vjernike da se spreme na misu s papom 13. travnja u Sarajevu, iako smo znali da su teški uvjeti putovanja i smještaja u Sarajevu. Crkveni odbor za pripravu Papina pohoda, kojemu je na čelu bio pomoćni biskup Sarajeva Msgr. Pero Sudar, usko je surađivao s odgovarajućim Državnim odborom, koji je Papin pohod vidio kao dobru priliku da bolje prorade državne institucije i da se privuče pažnja svijeta na potrebu poslijeratne obnove Bosne i Hercegovine. Papa je u nepuna dva dana boravka u Sarajevu održao deset susreta na kojima je u svojim govorima iskazao solidarnost s napaćenim žiteljima Sarajeva i cijele zemlje te pozvao da opraštamo zato što svi Božje oproštenje trebamo. Diplomatski predstavnici Sv. Stolice uložili su puno truda i vještine da muslimanskim i pravoslavnim vjerskim poglavarima pokažu kako je zbog papina zdravlja nužno doći na susret s njime u nadbiskupsku rezidenciju a ne inzistirati da Papa njih posjeti u njihovim službenim sjedištima. Na vašim televizijskim ekranima vidjeli ste da se tog dana u Sarajevu izmjenjivala snježna oluja s trenucima sunčanog vremena a bilo je veoma hladno. Ipak se skupilo oko 50.000 hodočasnika što mi biskupi smatramo velikim pastoralnim uspjehom u našim prilikama. Tog dana u Sarajevu je bilo svečarsko raspoloženje a na službenoj državnoj zgradi gdje je nekoć stajala slika komunističkog poglavara Jugoslavije Tita danima je mirno stajala slika Ivana Pavla II. Unatoč velikoj hladnoći papa je sve točke programa do kraja ispunio. Papine riječi upravljene državnim poglavarima na dočeku, prigodom prijema kod trojice predstavnika naših etničkih zajednica te na odlasku odjeknule su veoma dobro kod nekatoličkih žitelja naše zemlje, posebno Bošnjaka-Muslimana. Njegove riječi svećenicima, redovničkim osobama i sljedbenicima duhovnih zvanja upućene u katedrali te nama biskupima na posebnom susretu velika su potpora našem daljnjem opstanku u ovoj zemlji i vršenju našeg katoličkog poslanja. U govoru svećenicima u katedrali Papa je pohvalio one koji su ustrajali u svojim župama i ratnim prilikama a ostale zamolio da unatoč sadašnjim teškoćama ostanu vjerni svome poslanju u našim biskupijama. Kandidate na ministerijalno svećeništvo u našim biskupijama i one iz franjevačkih provincija kojih, hvala Bogu, imamo dovoljno - pozvao je da se radosno spremaju za svoje zvanje. Bogoslovno sjemenište naše crkvene pokrajine bilo je od studenog 1992. do listopada 1996. izmješteno u Bol na otoku Braču, blizu Splita u Hrvatskoj. Franjevačko bogoslovno sjemenište bilo je izmješteno u Samobor kod Zagreba, također u Hrvatskoj. Sada su obje ove obrazovne ustanove ponovno u Sarajevu i naši su bogoslovi uveliko pomogli pri organiziranju liturgijskih svečanosti za papin pohod. Papin pohod doživjeli smo kao veliki znak naše uključenosti u sveopću Crkvu, ali i kao njegov nov poziv sveopćoj Crkvi da nam pomaže u našim duhovnim i materijalnim potrebama. U nadi da nas Crkva Španjolske neće zaboraviti, srdačno zahvaljujem na bratskom prijemu koji ste nam ovdje pružili.(kta)