Biskup emeritus Ratko Perić: Dopisivanje nadbiskupa Stepinca i braće Čekada

Knjiga „Alojzije Viktor Stepinac – Pisma iz zatočeništva u Krašiću (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.)“, autora mons. Juraja Batelje, predstavljena je u petak 16. listopada u Pastoralno-socijalnom centru „Sveti Josip“ u Lugu kod Kiseljaka. Izlaganje mons. Ratka Perića, biskupa emeritusa, donosimo u cijelosti.

DOPISIVANJE NADBISKUPA STEPINCA I BRAĆE ČEKADA

Prošloga mjeseca, 22. rujna, bilo je u Zagrebu predstavljanje Stepinčevih Pisama iz sužanjstva u Krašiću (1951.-1960.). Na poziv postulatora msgr. Jurja Batelje  govorio sam o Pismima koja je Stepinac slao hercegovačkim svećenicima: msgr. Andriji Majiću, don Aci Borasu i don Marku Periću (2).^[1] Ovdje se pruža prilika da progovorim o Pismima iz zatočeništva braći Čekadama, Smiljanu i Čedomilu, i to Smiljanu sedam i Čedomilu dva Pisma.  U Kazalu imena ima više puta Pismo nepoznatom svećeniku ili nepoznatom naslovniku, možda je tu bilo Pisama nekim svećenicima u Bosni, bilo dijecezancima bilo franjevcima. Ne znamo.

Alojzije Stepinac (1898.-1960.; zagrebački nadb.koadjutor od 1934.; nadbiskup od 1937.; kardinal Rimske Crkve od 1952.; blaženik mučenik od 1998.). Iako je nadbiskup Stepinac poznavao, imao kontakta i bio nekima na biskupskom ređenju ili na obljetnicama ređenja, u ovim svescima koje predstavljamo ne nalazimo nijedno njegovo pismo iz Krašića nijednomu biskupu u Banjoj Luci ili nadbiskupu u Sarajevu:

ni banjolučkom Jozi Gariću (1870.-1946., + prije 80 godina; biskup od 1913.);

ni vrhbosanskom Ivanu E. Šariću (1871.-1960., pomoćni biskup od 1908.; nadbiskup od 1922.; u emigraciji od 1945.);

ni Marku Alaupoviću (1885.-1979.; pomoćni biskup od 1950.; nadbiskup od 1960.; umirovljen 1970.).

ni banjolučkom Dragutinu Čeliku (1894.-1958.; biskup od 1951.), ali ga spominje kao patnika u pismu msgr. Čedomilu Čekadi;

a msgr. Smiljanu F. Čekadi (1902.-1976. + prije 50 godina^[2]; pomoćni biskup vrhbosanski od 6.VIII.1939. do 18.VIII.1940. A potom skopski biskup do 1967. kada postaje nadbiskup koadjutor vrhbosanski, a rezidencijalni vrhbosanski 1970.) Rekosmo da je Stepinac napisao čak 7 pisama biskupu Čekadi i dva pisma bratu mu Čedomilu. Idemo kronološki ističući ono što se čini bitnim.

Stepinac – biskup Čekada. U isto vrijeme bili su na studiju u Rimu, Čekada kao svetojeronimaš studirao Kanonsko pravo na Gregorijani (1926.-1928.), a Stepinac kao germaničar, bogoslov, pohađao filozofsko-teološki studij  na istom sveučilištu (1924.-1931.). Uvijek su bili na per tu. Zajednički im je episkopat od 1939. do 1960. Nadbiskup Stepinac bijaše suposvetitelj na Čekadinu ređenju u Sarajevo 1939.^[3] Već 1940. novi pomoćni vrhbosanski biskup Čekada premješten je za rezidencijalnoga biskupa u Skoplje, a od 1946. do 1949. bijaše također banjolučki apostolski administrator. U rujnu 1945. godine Biskupi su potpisali zajedničko Pastoralno pismo koje je osobito razljutilo komunističku strahovladu. O tome je Pismu Stepinac rekao župniku Vranekoviću: „Da nisu bili uza me Čule i Čekada, Pismo ne bi izišlo“.^[4] Idemo na pojedinačna pisma:

1./ - prosinac 1952. Nije očuvano pismo bisk-Čekade nadbiskupu Stepincu pisano vjerojatno 1952. – čestitka Stepincu na kreiranju kardinalom (29.XI.1952. Dan Republike). Kardinal odgovara zahvalom navodeći da je to imenovanje također „priznanje patnjama svih naših biskupa, koji nisu sagnuli koljena pred Baalom, nego ustraju u svojoj dužnosti, makar lišeni svega“. Izražava čvrstu vjeru „da će iz ovih patnja doći dani mira i procvata Crkve Božje“ (I., str. 195).

2./ - 23. srpnja 1954. Biskup Čekada čestita Stepincu imendan (21. lipnja), Stepinac mu zahvaljuje osvrćući se na staleško udruženje: „Da se kod prvog pokušaja učinilo“ [misli se na Non expedit 1950., tj. da je sav Episkopat jedinstveno zamahnuo gladio excommunicationis i izbacio trulež sa zdravog organizma Crkve Božje], „ne bi danas bilo pitanja. To je moje skromno mišljenje […] „Budite odlučni! Ako je potrebno pod mač ići ćemo. Ako na križ, idemo i tamo uz milost Božju, ali popuštanja sotoni nema“ (I., str. 314).

3./ - 4. siječnja 1955. - Stepinac biskupu Čekadi na božićno-novogodišnju čestitku 1954./55., uzvraća „na isti način“ i veli: „Progonstvo Crkve ne jenjava […], nego se nastavlja podmuklo i bezobzirno kao i do sada […], s istim ciljem: dovesti do uništenja Katoličke Crkve i do istrebljenja vjere u Boga […]. Sve nas to međutim ništa ne plaši, jer se upiremo na Boga svoga, koji nikada ne napušta onih, koji u njega polažu nadu. […] Pa kad bi nam valjalo i umrijeti, bolje je negoli biti rob jedne apsurdne ideje (ako se može zvati idejom) kao što je komunizam, sa svim strahotama, koje ga prate po svim zemljama, gdje se krvlju i nasiljem dočepao vlasti“ (I., str. 390-391).

4./ - 1. studenoga 1955. - Stepinac zahvaljuje biskupu Čekadi na brzojavu: „Primio sam Tvoj cijenjeni brzojav prigodom mog srebrnog jubileja, pa Ti od srca zahvaljujem. Zbog specijalnih prilika u kojim živim, želio sam, da sve prođe tiho. Živimo naime, kao što znaš pod stalnim stražama dan i noć kao i u Lepoglavi, samo s razlikom, da sad kraj mene trpi i g. župnik [Josip Vraneković] i čitava ispaćena krašićka župa“ (I., str. 467).

5./ - 31. srpnja 1957. – Stepinac piše msgr. Čedomilu Čekadi koji je te godine izišao iz zeničkoga zatvora i nalazio se na liječenju u Samoboru. Uz čestitke na viteški izdržanoj kazni u Zenici od 12 godina, hrabri ga i, što je još značajnije i plemenitije, šalje biskupu Smiljanu u Skoplje 10.000, a Čedomilu u Samobor 5.000 dinara (II., str. 260-262). Ti su darovi morali obradovati obojicu Čekada: biskupa Smiljana koji živi siromašno u Makedoniji, msgr. Čedomila koji je trebao liječenja nakon zeničkog zatvora.

6./ - 26. ožujka 1958. – Stepinac biskupu Čekadi: „Pitaš me, da li bi Episkopat što poduzeo za moje oslobođenje prigodom 60. godišnjice života. Na to Ti kratko odgovaram“, u tri točke:

Prva: „Bog može sve promijeniti, ali mi se čini, da bi sada dizanje glasa za mene bilo prekasno s te strane, jer je zdravlje moje temeljito uzdrmano.“ Kada su Stepinčevi liječnici tražili od vlasti da ga puste na more, odgovorili su: „neka podnese molbu“! A on na to: „Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti njih milost i reći im, da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula glas na njihove nepravde“. Oštro odbija komunističku „milost“, tj. amnestiju koja uključuje priznanje krivnje! Ponosan pred silnicima ovoga svijeta.

Druga: „Moja jedina ambicija na ovom svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj“.

Treća: „Mi ne tražimo kao prosjaci neke milosti od silnika, nego tražimo respektiranje najelementarnijih prava svete Crkve Katoličke, koja nije i ne može biti ancilla [sluškinja] sed [nego] libera [slobodna]“. „Bolje ćete učiniti, da se posavjetujete, kako istrijebiti CMD-ašku kugu“ (II., str. 298-300).

*Kuga je bolest u čovjekovu organizmu koja zaražava i druge, a preneseno u ovom slučaju znači trovanje zdravih svećenika i vjernika u Crkvi.   

7./ - 24. kolovoza 1958. – Stepinac msgr. Čedomilu Čekadi (Posušje, 1896., prije 130 godina-Dubrovnik, 1981., prije 45 godina):

„Dragi Monsignore! – Primio sam Vašu cijenjenu čestitku [ne znamo je li za imendan ili za 60. rođendan], ali do danas nisam bio u stanju zahvaliti Vam na istoj. Razlog Vam je poznat. Bio sam kandidat smrti i teška bolest držala me je gotovo tri mjeseca prikovana uz krevet. Ljudsko umijeće, da mi spasu život, bilo je iscrpljeno. Ali Bog je odredio drukčije jer valja još trpjeti, kad i naš narod trpi, kao nikada u svojoj povijesti. Ništa zato! Niti sada, kad sam bio s jednom nogom već u grobu, nisam ni za čas posumnjao u pobjedu naše Crkve u ovom orijaškom hrvanju u svijetu“ (II., str. 339).

*Stepinac je gotovo nasmrt bolestan, drži da je Božja volja da pati, ali je uvjeren u pobjedu Crkve, pobjedu koja je došla nakon 30-ak godina, 1989.

„Čujem da ste ispratili do groba dragog Monsignora Čelika. Kad sam ja nasmrt obolio, bio je još zdrav u Zagrebu i služio Misu za moje ozdravljenje kod Salezijanaca na njihovoj proslavi Bogorodice. Kako su nedokučivi putevi Božji! Vjerujem, da je dobri Bog i njemu za pretrpljene nevolje radi imena Božjega dao slavu vječnu. – Želim Vama i Vašoj svećeničkoj braći u onim krajevima neograničeno pouzdanje u Gospodina i čvrstu vjeru u bolju budućnost i naše Crkve i našeg hrvatskog naroda. Izručite moj pozdrav i preuzv. Ordinariju“ [tj. pomoćnom biskupu Alaupoviću] (II., str. 340).

*Ovdje Stepinac spominje sa zahvalnošću banjolučkog biskupa Čelika i pozdravlja vrhbosanskoga pomoćnog biskupa Alaupovića, koje smatra dostojnima, pokojnoga vječne slave, živoga biskupske uprave.

8./ - 26. kolovoza 1958. - Stepinac zahvaljuje biskupu Čekadi na imendanskoj čestitki. Opisuje svoje dvije mučne bolesti: prostatu i trombozu i nastavlja: „Ali Bogu hvala na svemu“, […] „ako je potrebno, uz milost Božju dakako, frangar [neka me prelome], ali non flectar [ali me će saviti].“ Unatoč što je jednom nogom u grobu, veli: „nisam ni za čas posumnjao u pobjedu naše Crkve u ovom orijaškom hrvanju. I znam, da se neću prevariti. A nećeš se ni Ti“ (II., str. 346-347).

*Razapet je na postelji dvostruke boli, Bogu zahvaljuje na svemu i uzda se u Božju milost da se ne će saviti pod komunistički jaram, pa koliko ga god silnici lomili!

9./ - 13. siječnja 1959. – Stepinac zahvaljuje biskupu Čekadi na božićno-novogodišnjoj čestitki i javlja mu: „Nova Godina počastila nas s novom zapljenom crkvene imovine, što je još ostalo: to jest, mnoge će crkvene institucije ostati bez kuća“ […]. „Nisam, dakle, ni ja oklijevao dati mig p. koadjutoru i kleru neka nose sve, ako hoće i katedralu, ali dušâ nikada. Zgrade se lako vrate i vratit će se, ukoliko budu potrebne. Izgubljene duše nikada. Stoj dakle, dragi preuzvišeni, čvrsto što si i dosada i ne tre[p]ni niti okom na sve njihove zahtjeve ili eventualna obećanja. Možda su donijeli taj zakon, ne bi li 'smekšali' Katoličku Crkvu“ (II., str. 407-408).

*Nisu je uopće smekšali, nego je još više učvrstili. Reče li ono Tertulijan: „Što nas više kose, to nas više ima. Krv je sjeme kršćana“.^[5]

Zaključak: Stepinčevi izrazi: zamahnuti gladio excommunicationis na staleško udruženje koje naziva truležom na zdravu organizmu Crkve i „kugom“, nazivanje komunizma „sotonom“, to našim pokoncilskim ušima može zvučati neuobičajenim i pretjeranim. Ali kada imamo u vidu verbalističke žonglere fra Jozu Markušića, provincijala Bosne Srebrene (1949.-1955.), fra Milu Leku i fra Rufina Šilića, provincijale Hercegovačke franjevačke provincije (prvi vodio Provinciju: 1949.-1955.; a drugi: 1967.-1976.) kako manipulatorski i farizejski izigravaju odluke svoje Generalne uprave i izvrću zakone Crkve Božje, ne čudimo se takvu Stepinčevu pretkoncilskom rječniku! – Hvala na pozornosti!

Literatura o Svećeničkom udruženju:

I. Gavran, Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo, 1990., str. 133-146.

R. Perić, “Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko ‘udruženje'”, u: Sluga dobri i vjerni, Mostar, 1998., str. 127-206, s daljnjom literaturom.

I. Gavran, „Svećeničko udruženje Dobri Pastir i njegova uloga”, u: Zbornik o fra Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo, 2000., str. 537–550.

V. Blažević, „Kontroverze oko osnivanja i djelovanja Udruženja katoličkih svećenika ‘Dobri Pastir’.” U: Bosna Franciscana 10 (2002), br. 17, str. 244–267.

https://www.vjeraidjela.com/kontroverze-oko-osnivanja-i-djelovanja-udruzenja-katolickih-svecenika-dobri-pastir/

R. Perić, „Non expedit“ i „Non licet“, u: Vrhbosnensia, 3/2003., str. 131-167. Vidi osobito: „Korespondencija s dr. fra Ignacijem Gavranom“, str. 134-166.

V./ Blažević, „Svećeničko udruženje ‘Dobri Pastir’ s pozitivne strane”, u: Spomen-spis povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb, 2004., str. 33-55.

J. Krišto, „Korisne budale, svjesni suradnici ili mudri manipulatori?”, u: Fra Ferdo Vlašić vizionar i patnik, Tomislavgrad, 2005., str. 81-101.

Isti, Riječ je o Bosni, 2008., str. 315–347.

M. Akmadža - D. Njari: „Prilog poznavanju djelovanja Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine ‘Dobri pastir’”, u: Humanitas et litterae. Zbornik u čast Franje Šanjeka, Zagreb, 2009., str. 663-684.

J. Krišto, Partija, Udba i svećenička udruženja: UDB-in elaborat o Udruženjima i drugi dokumenti, Zagreb, 2014.

 

---

[1] https://www.cnak.ba/kultura/pisma-iz-suzanjstva/

[2] O nadbiskupu Čekadi predviđen je međunarodni simpozij 20. i 21. listopada o.g. u povodu 50. obljetnice smrti: https://www.ktabkbih.net/hr/najave/medunarodni-znanstveni-simpozij-smiljan-franjo-cekada-pastir-crkve-svjedok-vremena-i-bastinik-nade/133523

[3] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bcekada.html

[4] J. Vraneković, Dnevnik, str. 523.

[5] Tertulijan, Apologeticum 50,13: „Plures efficimur, quoties metimur a vobis; semen est sanguis Christianorum.”