AUDIO: ​​​​​​​Intervju nadbiskupa Vukšića Radiju Mariji Makedonije


Skopje,  Pon, 21. Studeni 2022.

S nadbiskupom Vukšićem razgovarao je svećenik istočnog obreda Strumičko-skopske eparhije otac Goce Kostov, ravnatelj Radija Marije Makedonije

Izvor: Radio Marija Makedonija

Izvor: Radio Marija Makedonija

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, koji je u nedjelju 20. studenog 2022., u katedrali Presvetog Srca Isusova u Skopju, predvodio svečano Euharistijsko slavlje u zajedništvu sa skopskim biskupom i strumičko-skopskim eparhom mons. Kirom Stojanovim, dao je istoga dana intervju Radiju Mariji Makedonije. S nadbiskupom Vukšićem razgovarao je svećenik istočnog obreda Strumičko-skopske eparhije otac Goce Kostov, ravnatelj Radija Marije Makedonije.

 

 

Otac Kostov: Hvaljen Isus i Marija. Jako smo zahvalni da ste pronašli vremena usprkos svih obveza prilikom vaše pastoralne posjete Crkvi u Makedoniji. Možete nam ukratko predstaviti Crkvu u Bosni i Hercegovini i konkretnije vašu nadbiskupiju i izazove s kojima se susrećete.

Nadbiskup Vukšić: Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ima nekoliko teritorijalnih biskupija i Vojni ordinarijat koje je jedna vrsta personalne biskupije. Teritorijalne biskupije su: Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Trebinje. Sarajevska biskupija je ujedno i nadbiskupija i metropolijsko sjedište. Sve biskupije imaju svoga biskupa, osim Trebinja, kojim upravlja biskup iz Mostara kao trajni apostolski upravitelj. Vojna biskupija ili Vojni ordinarijat, kako se to službeno kaže, trenutno nema svoga vlastitog biskupa. Ja sam to bio do prije otprilike dvije godine, a onda me papa Franjo premjestio najprije za koadjutora u Sarajevsku nadbiskupiju, a krajem prvog mjeseca ove godine kao nadbiskup sam preuzeo Sarajevsku nadbiskupiju, a Vojnim ordinarijatom upravljam kao apostolski upravitelj.

Dakle, to je sastav Crkve u Bosni i Hercegovini koja, naravno, ima i svoju Biskupsku konferenciju koju sačinjavaju biskupi koji su na čelu spomenutih biskupija, uključujući naravno i Vojni ordinarijat. U Bosni i Hercegovini imamo dijecezanske svećenike i redovnike među kojima je daleko najveći broj otaca franjevaca. Zapravo, svi drugi su u vrlo malom broju. Imamo svećenike: dominikance, svega dvojicu, oce karmelićane, nekoliko njih u jednom samostanu, zatim isusovce koji su, čini mi se, u ovom času, trojica, a otaca franjevaca članova Provincije je više od dvije stotine i pedeset. Imamo i još jednu franjevačku provinciju sa sjedištem u Mostaru koja broji oko dvije stotine članova. Naše biskupije, također, imaju svoje svećenike, tako da smo mi negdje na području cijele Bosne i Hercegovine s brojem inkardiniranih ili učlanjenih svećenika u naše zajednice, negdje više od sedam stotina. Međutim, ne žive svi na području Bosne i Hercegovine; neki žive i na drugim stranama. Do nedavno su neki djelovali i u Makedoniji; neki oci franjevci djeluju na Kosovu tradicionalno, djeluju u Srbiji i na drugim nekim područjima već u kontinuitetu prilično dugo, neki u Albaniji. Ali mnogi djeluju u na Zapadu gdje se brinu za iseljene Hrvate katolike. Mi Hrvati u svijetu imamo 184 župe, odnosno misije, kako se to najčešće kaže, za koje brine 188 svećenika u ovom času, plus još pastoralni suradnici, đakoni, časne sestre itd. Evo, to je Crkva. Kad kažemo inozemna pastva, onda je to zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Naše dvije Biskupske konferencije imaju zajedničko vijeće. Zovemo ga Vijeće za inozemnu pastvu ili dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu i vodi brigu za sve iseljene hrvatske katolike - i one iz Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske i šire pa svih zajedno, dakle, ima 184 župe. Evo, to bi bilo ukratko legitimacija.

Otac Kostov: S obzirom na to da se, kao i u Makedoniji, pretpostavljam i u Bosni i Hercegovini, jako puno ljudi iseljava, kakvo je stanje vjernika katolika u Bosni i Hercegovini?

Nadbiskup Vukšić: Iz Bosne i Hercegovine u zadnjih tridesetak godina postoje dvije vrste iseljavanja. Jedno iseljavanje je bilo ono za vrijeme rata, kada je zbog ratnih stradanja bilo takvo stanje, da su mnogi ljudi ili protjerani ili otišli itd. I mnogi se od njih, na žalost, nikada nisu vratili, tako da je rat ostavio velike posljedice, pogotovo na nekim područjima Bosne, ali također i u istočnoj Hercegovini. Drugi val iseljavanja je sličan ovome makedonskom, bugarskom, srbijanskom, rumunjskom i možda još iz nekih drugih zemalja, kada mnogi ljudi odlaze iz gospodarskih razloga, traže bolji standard, sigurniju plaću, sigurnije radno mjesto. I Zapad im je u tom smislu vrlo atraktivan pa onda mnogi iseljavaju, prije svega u Austriju, Njemačku, Švicarsku, čak Sjedinjene Američke Države, Australiju itd. To su negdje primamljive adrese za mnoge koji odlaze. I taj fenomen zaista pogađa i Bosnu i Hercegovinu. I naravno da nam je vrlo vrlo žao zbog toga. Žao nam je što ne postoje takvi uvjeti, vjerojatno kao i ovdje u Makedoniji, da ljudi ostaju tamo gdje su rođeni i gdje su došli na ovaj svijet i gdje bi negdje, po nekom prirodnom pravu, morali imati uvjete i oni, koji vode vlast, da im osiguraju uvjete da mogu imati sigurno mjesto, dostojan život, sigurnu plaću, standard koji priliči 21. stoljeću. I jer to često nemaju ili ljudi misle da nemaju, odlaze. Odlaze ponekad i oni koji su riješili svoje pitanje materijalne naravi i standarda te jednostavno biraju živjeti negdje na drugoj strani. Naravno da to moramo poštivati, ali mnogi odlaze upravo zato što nemaju osigurane uvjete za dostojan život.

Otac Kostov: S kojim izazovima se susreće Crkva u Bosni i Hercegovini?

Nadbiskup Vukšić: Jedan od izazova i važnijih izazova sam upravo spomenuo. Odlazak ljudi, iseljavanje ljudi pogađa cijelo društvo, pogađa, moram reći, i druge vjerske zajednice; pogađa i pravoslavnu Crkvu, pogađa Islamsku zajednicu, pogađa i onu grupu koja se ne prepoznaje ni u jednoj vjerskoj zajednici, niti u jednoj Crkvi. Odlaze ljudi i to je zaista veliki izazov. Posljedica toga je vrlo uočljivo smanjivanje broja, recimo prvopričesnika, krštenja, krizmanika itd. i, obratno, povećanje broja sprovoda. Među njima su i mnogi od tih koji su odselili i umrli negdje po svijetu. Rado očekuju od svojih potomaka da ih dovedu u zavičaj i da budu pokopani. Tako je razlika između, recimo, krštenih i pokopanih vrlo velika i, nažalost, svake godine raste razlika u korist sprovoda, odnosno pokopa.

Otac Kostov: Možete li nam reći, kakva je veza između Crkve u Makedoniji i Crkvi u Bosni i Hercegovini?

Nadbiskup Vukšić: Postoje mnoge povijesne veze. Ja ću spomenuti samo nekadašnjega biskupa Smiljana Čekadu, koji je bio svećenik Sarajevske biskupije. Bio je pomoćni biskup u Sarajevu i kao pomoćni biskup iz Sarajeva poslan je u Skopje. Ovdje u Skopju je bio tijekom Drugoga svjetskoga rata te poslije rata sve do 1967. godine kada je premješten u Sarajevo za nadbiskupa koadjutora najprije tadašnjem nadbiskupu Marku Alaupoviću, a poslije je preuzeo upravu nadbiskupije. U posljednje vrijeme neki svećenici Sarajevske biskupije su djelovali u Skopju i u Bitoli, možda još na nekim drugim stranama. Nekoliko njih je, dakle, djelovalo na ovom području i to mi je vrlo drago. I uz to postoji ova veza da je Skopska biskupija sufragan Sarajevske metropolije, kao što je to Banja Luka, kao i Mostar, kao što je Trebinje. Skopje je, dakle, od 1969. sufragan Sarajevske metropolije, odnosno Vrhbosanske metropolije, i ja sam na ovim stranama kao metropolita, na poziv vladike Kire došao obići ovu pokrajinsku Crkvu kao metropolita. Ovim svojim dolaskom želio sam i podržati ovu Crkvu na Istoku.

Otac Kostov: Možemo li povući neke paralele Crkve u Makedoniji i Crkve u Bosni i Hercegovini?

Nadbiskup Vukšić: Mislim da je jedna prepoznatljiva paralela u tome što i jedan i drugi dio Katoličke Crkve živi u društvu i okolnostima gdje su druge vjerske zajednice većinske. Ovdje je Pravoslavna Crkva i Islamska zajednica većinska u odnosu na katolike. Nešto slično je i u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica i Srpska pravoslavna Crkva su većinske. Mi katolici smo, prema posljednjem popisu stanovništva, u BiH negdje oko petnaest posto stanovnika. I to je jedna prepoznatljiva, zajednička dodirna crta. S druge strane smo, vjerujem, isto tako vrlo slični u promicanju dijaloga. Katolička Crkva, općenito govoreći, naročito u ovako složenim društvima kao što je Bosna i Hercegovina, kao što je Makedonija također složeno društvo, možda malo manje negoli Bosna i Hercegovina, ali također vrlo složeno društvo, smo pozvani i poslani svjedočiti kršćanski način dijaloga, susretanja, prijateljstva ili onoga što bi papa Franjo napisao da smo „fratelli tutti“ (svi smo braća), što je jedno od osnovnih poslanja kršćanstva.

Otac Kostov: Tijekom posjeta u Makedoniji služili ste svetu liturgiju u Strumici i Skopju. Imali ste prigodu susreti se s klerom, redovničkim zajednicama i vjernicima. Kakvi su vaši dojmovi o Crkvi u Makedoniji i možete li nešto reći više o vašim susretima ovdje u Makedoniji?

Nadbiskup Vukšić: Ja sam već više puta bio kao biskup u Makedoniji. Ovdje sam dolazio i kao vojni biskup na poziv biskupa Kire. Slavio sam Mise i u Skopju i na drugim stranama. Ovaj put sam došao kao metropolita. Tako i katolički kler iz Makedonije poznajem, ne na način kao što ih, recimo, poznaje Kiro ili kao što se vi poznajete između sebe. Ali, lica su mi ostala prisutna. Pamtim i velik broj imena tako da kad dođem, znam gdje dolazim. Naravno, nemam priliku upoznavati vjernike, tu i tamo nekoga od njih osobno poznajem, ali je to vrlo vrlo mali broj. Međutim, vrlo mi je drago bilo vidjeti u katedrali vrlo živo sudjelovanje vjernika u liturgiji. U ovim liturgijama istočnoga oblika često vjernici premalo sudjeluju. No, danas sam vidio da zaista živo sudjeluju i to me vrlo obradovalo. Mislim da je to, barem u odnosu na moje iskustvo do sada prisustvovanje na liturgijama istočnog obreda, draga razlika. Vrlo mi je drago bilo to vidjeti.

Otac Kostov: Nadbiskupe, možete li nešto reći o vašim susretima ovdje prilikom vaše pastoralne posjete u Makedoniji. S kim ste se susreli? O čemu set razgovarali?

Nadbiskup Vukšić: Glavni razlog mog dolaska su ove dvije katoličke biskupije, Strumica i Skopje, odnosno vjernici i svećenici u njima. I baš se tome radujem. Ali, također, ja sam jučer bio kod Reisa. S njim sam razgovarao i drago mi je da sam imao priliku upoznati ga i susresti se s njim. Osnovna tema našega razgovora je bio međureligijski dijalog, potreba susretanja, širenja prijateljstva i bratstva među ljudima. Vrlo ugodno je taj razgovor protekao i odužio se na više od sat vremena. Baš je lijepo bilo i ugodno i drago mi je što je to tako. Susreo sam također i Veleposlanicu Republike Hrvatske ovdje. Zahvalio sam joj za pomoć koju i ona osobno i Veleposlanstvo, pogotovo Vlada Republike Hrvatske, preko svojih ureda, čini i pomaže katolicima u Makedoniji. I naravno, preporučio sam da to tako i nastave, pa i pojačaju ako je to moguće. Ja ću se večeras susresti i s Arhiepiskopom, ako Bog da. I naravno, opet će mi biti vrlo drago s njim porazgovarati. Ja sam ga već jednom prilikom upoznao. Bio sam u gostima kod njega kad sam prošli put bio tu. I ponovit ćemo to, naravno. To je jednostavno naša kršćanska bratska obveza. Bit će prilike da obiđem i Caritas Skopske biskupije, a posjetit ću također i Predsjednika države. Nakon posjeta i razgovora s njim, pozdravit ću se s Makedonijom i uputiti se nazad kući.

Otac Kostov: Osim što ste nadbiskup vrhbosanski, vi ste i vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini. S obzirom da u Makedoniji ne postoji vojni ordinarij ni vojni kapelan, možete li nam reći nešto više o ovoj službi i važnosti Vojnog ordinarijata?

Nadbiskup Vukšić: Vojni biskupi u svijetu brinu se za katoličke vjernike koji služe u oružanim snagama države na čijem području su ti biskupi imenovani. I oni su onda redovito na čelu Vojnoga ordinarijata. Područje Vojnoga ordinarijata redovito obuhvaća cijeli teritorij neke države. Budući da su države teritorijem različite, onda su i teritoriji vojnih biskupa različiti. Možete zamisliti vojnog biskupa Brazila, recimo, u odnosu na mene, vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini ili vojnog biskupa Sjedinjenih Američkih Država u odnosu na vojnog biskupa u Hrvatskoj. Razlike su velike, ali je jednako poslanje, jednako naviještanje evanđelja, svjedočenje, posredovanje Božje milosti vjernicima, ovaj put onima koji su pripadnici oružanih snaga. Uz vojnoga biskupa njima služe svećenici koji se u službenom crkvenom rječniku naziva vojni kapelani. Oni su zapravo, kao i vojni biskup; maloprije sam kazao, neka vrsta personalnih biskupa i župnika. Tu se ponekad da usporediti s obrednim biskupijama, recimo Strumička eparhija je obredna, ali također i personalna, u smislu da osobe koje slijede određeni obred pripadaju toj eparhiji. Kriterij jest obred, ali nije isključen ni ovaj ni onaj personalni kriterij. Kad su u pitanju vojne biskupije, onda je to baš personalno u smislu da onaj koji nosi vojnu uniformu jednostavno kao takav pripada Vojnom ordinarijatu s tim da, kad jedan katolički vjernik postane vojnik pa je onda i vjernik Vojnoga ordinarijata, on ne prestaje biti vjernik svoje župe iz koje potječe i svoje biskupije iz koje, također, potječe.

Onda treba mnogo razboritosti, strpljenja i takta u organiziranju pastorala za te ljude. Vojni biskupi i teritorijalni biskupi trebaju se dogovarati, kao što se i vojni kapelani i drugi župnici trebaju dogovarati. A vjernik koji je član ili dio Oružanih snaga i član Vojnoga ordinarijata u prvom je planu. On može birati, želi li primati sakramente ili, kako bi rekli u Makedoniji svete tajne, od svoga vojnoga kapelana ili svoga župnika na čijem području živi i djeluje. Tako da je to zanimljivo i uz drugo malo neobično u odnosu na ostali dio Crkve.

Kad govorimo o onome što se zove pastoralna ovlast ili jurisdikcija, ovlasti jednoga vojnog biskupa slijedi njegove vjernike kamo god oni idu po svijetu. Postoje, recimo, vojne misije po svijetu. I ovdje u Makedoniji, ne znam postoje li još uvijek, ali znam da su postojali vojnici koji su došli ovdje u službi mira iz Francuske, Amerike ili odakle su već došli ili dolazili. S njima su dolazili vojni kapelani. Oni, kad dođu na neki teritorij koji je izvan države, podložni su svom vojnom biskupu odakle su došli. Prema tome, ako pretpostavimo samo hipotetički da bi grupa katolika vojnika iz Bosne i Hercegovine, recimo, išla u Afganistan ili u Mali, ja kao vojni biskup nad njima imam ovlast kamo god oni idu, za razliku od drugih biskupija. Kad vjernici neke biskupije odsele iz npr. Skopja, Zagreba i odsele u Austriju, onoga časa kada prijeđu granicu svoje biskupije, njihovi matični biskup na njima više nema ništa isto kao ni župnik kad njegovi vjernici iz jedne župe prijeđu u drugu župu, automatski drugi župnik je zapravo njihov župnik, bez obzira jesu li oni emotivno to prihvatili ili ne prihvatili. Kad su u pitanju vojni biskupi, nije tako. Ja, recimo, imam u Sarajevu skoro pa redovito kapelane stranih vojski koji dođu iz Austrije, ponekad i Slovačke, ili ne znam ni ja otkuda, oni dođu pozdraviti se. Mi se pozdravimo kao što sam ja sad došao vas pozdraviti ili vi mene, ali njihov poglavar je vojni biskup iz zemlje odakle su oni došli, bez obzira što oni žive i djeluju u pastoralnom smislu, recimo u Sarajevu. To je to jedna mala neobičnost, a koja je koja je redovita u ovoj službi.

Otac Kostov: I za kraj bih Vas zamolio za jednu kratku poruku slušateljima Radija Marije.

Nadbiskup Vukšić: Moja poruka u ovakvim situacijama je uvijek jednaka, sliči otprilike onome što sam danas kazao na kraju svoje propovijedi: trebamo biti svjesni svog podrijetla. A Makedonija ima duboko i daleko porijeklo koje je bez pretjerivanja apostolsko, odnosno ovaj dio Crkve Božji ima svoje korijenje u apostolskom vremenu. Vi, koji ovdje živite, nasljednici toga, potomci toga, i budite ponosni što je to tako i u tom ponosu ponizno gradite i svjedočite Božje djelo u Makedoniji.

Otac Kostov: Nadbiskupe, zahvaljujem za ovaj lijep razgovor i očekuje Vas opet u nekoj sljedećoj prilici.

Nadbiskup Vukšić: Hvala, lijepa. Imam običaj kazati, kad mi kažu - vidimo se opet: vidimo se, ako ne prije, onda u čistilištu sigurno.

Nedostupnost vatikanske mrežne stranice zbog „abnormalnih pokušaja pristupa”

Vatikan,  Čet, 01. Pro. 2022.

Nedostupnost vatikanske mrežne stranice zbog „abnormalnih pokušaja pristupa”

Tehnička istraga bila je u tijeku 30. studenog 2022. zbog neuobičajenih pokušaja pristupa službenoj internetskoj stranici Vatikana, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice, a prenijela HINA

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

Međugorje,  Čet, 01. Pro. 2022.

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

U vremenu smo došašća, vremenu posebne duhovne pripreme za Božić, najradosniji kršćanski blagdan

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Sarajevo,  Čet, 01. Pro. 2022.

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Iz tiska je izišao 48. ovogodišnji broj Katoličkog tjednika koji se bavi brojnim aktualnim i zanimljivim temama.