Astrofizičar Martin Rees: Papa je dao ključni doprinos klimatskom dogovoru

Britanski astrofizičar Martin Rees pohvalio je predanost pape Franje klimi i okolišu. Franjo je dao „odlučujući doprinos Pariškom klimatskom sporazumu“ 2015., rekao je Rees za Süddeutsche Zeitung, izvijestila je 24. lipnja KNA.

Šest mjeseci prije sklapanja Pariškog sporazuma objavljena je socijalna i ekološka enciklika Laudato si’. U njoj Franjo upozorava na očuvanje stvorenoga. Znanje i mogućnosti za dobar i siguran život na zemlji postoje, kazao je Rees. „Ali jaz između svijeta kakav jest i svijeta kakav bi mogao biti širi se umjesto da se sužava.“ U tom smislu, čovječanstvo se suočava sa zadaćom „spriječiti katastrofu koju uzrokuje nekoliko ljudi“.

Ovaj 81-godišnjak istražuje teme budućnosti u Centru za proučavanje egzistencijalnog rizika (Centre for the Study of Existential Risk) na Sveučilištu Cambridge. On smatra da je vrlo malo vjerojatno da će cijelo čovječanstvo biti izbrisano jednim događajem. „Mislim da je krivudavi put kroz ovo stoljeće vjerojatniji zbog raznih prepreka, kao što je eskalacija političkih sporova.“ Primjeri za to su rat u Ukrajini, ali i ovisnost o složenim sustavima poput umjetne inteligencije.

Istraživači katastrofa razlikuju dvije vrste katastrofa, objasnio je Rees: „One koje se dogode iznenada – recimo, oslobađanje opasnog patogena ili eskalacija rata. S ovim iznenadnim katastrofama teško je predvidjeti koliko su vjerojatne i kada će se dogoditi. Druga kategorija su stvari kao što su katastrofalne posljedice klimatskih promjena, koje će se sporo događati, ali su vrlo vjerojatne ako se ne smanje emisije ugljika.“

Stručnjak je upozorio da se društvo manje teže nositi s drugom kategorijom. I političari i javnost skloniji su razmišljati kratkoročno. „Stoga moramo osigurati da se mjere poduzmu dovoljno rano. Ima smisla, na primjer, omogućiti zemljama globalnog juga da počnu s čistom energijom“.

U srednjem vijeku ljudi su vjerovali da će svijet uskoro završiti, rekao je Rees. Ipak, gradili su katedrale koje ne bi bivale dovršene desetljećima. „Oni su razmišljali dugoročno, a mi danas to više ne radimo, iako su nam vidici puno širi. Ljudi su u to vrijeme pretpostavljali da će njihova djeca i unuci živjeti u svijetu sličnom njihovom te da će moći cijeniti završenu katedralu. Sada nismo toliko sigurni u sklonosti ljudi dvije generacije nakon nas. To otežava pouzdano planiranje i razvijanje te vrste 'mentaliteta katedrale'.“ (kta/kna).