Apostolska konstitucija „Paenitemini" sv. pape Pavla VI. o pokori i pokorničkim vremenima


Vatikan,  Uto, 23. Veljača 2021.

Sv. papa Pavao VI.

Sv. papa Pavao VI.

Na Čistu srijedu, Pepelnicu, 23. veljače 1966., objavljena je apostolska konstitucija „Paenitemini" sv. pape Pavla VI. o pokori i pokorničkim vremenima. Na 55. obljetnicu objave donosimo cjeloviti prijevod konstitucije na hrvatski jezik:

„Obratite se i vjerujte Evanđelju“[1]: čini nam se da ove Gospodinove riječi moramo ponoviti i danas kada, završetkom Drugog vatikanskog sabora, Crkva nastavlja svoj put snažnijim koracima. Zapravo, među ozbiljnim i hitnim problemima koji se javljaju u našoj pastoralnoj brizi, čini nam se potrebnim podsjetiti naše sinove – i sve vjernike našega vremena – na značenje i važnost božanskog učenja o pokori. Na to nas potiče potpunija i dublja vizija naravi Crkve i njezinog odnosa sa svijetom, koju nam je nedavno ponudio ekumenski Koncil.

Zapravo, tijekom razdoblja Koncila, Crkva je, nastojeći dublje promišljati o vlastitom otajstvu, preispitala vlastitu narav u svim njezinim dimenzijama te je proučavala ljudske i božanske, vidljive i nevidljive, vremenite i vječne elemente. Produbljujući prije svega vezu koja Crkvu sjedinjuje s Kristom i njegovim spasenjskim djelovanjem, Koncil je jasnije naglasio kako su svi njezini članovi pozvani sudjelovati u Kristovu djelu, a time i u podnošenju muke za grijehe[2]; također stekla se i jasnija svijest da je Crkva, iako po božanskom pozivu sveta i bez mane[3], grešna po svojim članovima i kao takva u stalnoj potrebi za obraćenjem i obnovom[4] koja se ne provodi samo iznutra i pojedinačno, već i izvana i zajedničarski[5]; konačno, Crkva je pažljivije razmotrila i svoju ulogu i poslanje u suvremenom svijetu[6], odnosno ukazala je ljudima kako na ispravan način koristiti zemaljska dobra i surađivati ​​u posvećenju svijeta, istovremeno potičući svoje sinove na onu spasonosnu uzdržljivost koja ih štiti od opasnosti navezivanja na ovozemaljske stvari na njihovom hodočašću prema nebeskoj domovini[7].

Stoga, iz tih razloga danas želimo našim sinovima ponoviti riječi koje je Petar izgovorio u svom prvom govoru nakon Pedesetnice: „Obratite se… da vam se oproste grijesi…“[8] te zajedno želimo još jednom Pavlov poziv poganima iz Listre ponoviti svim narodima na zemlji: „Obratite se k Bogu živomu!“[9].

I

Crkva, koja je tijekom razdoblja Koncila s većom pozornošću ispitivala svoje odnose ne samo s odvojenom braćom, već i s nekršćanskim religijama, s radošću je primijetila kako se gotovo svugdje i u svako doba pokori daje velika važnost budući da je usko povezana s dubokim vjerskim osjećajem koji prožima živote većine drevnih naroda, ali i s naprednijim izrazima velikih religija povezanih s napretkom kulture[10].

Vjerski, osobni čin čiji je cilj ljubav

U Starom zavjetu vjerski osjećaj pokore otkriva se s još većim bogatstvom. Iako joj čovjek većinom pribjegava nakon grijeha kako bi ublažio božanski gnjev[11], ili prigodom ozbiljnih nedaća[12], ili u neposrednoj opasnosti[13], ili u svakom drugom slučaju kako bi se nešto dobilo od Gospodina[14], ipak možemo primijetiti kako vanjsko pokorničko djelo prati unutarnji stav „obraćenja“, odnosno osude i odvojenosti od grijeha i težnje prema Bogu[15]. Odričemo se hrane i svojih dobara – post općenito prati ne samo molitva, već i milostinja[16] – i nakon što je grijeh oprošten, čak i neovisno o molitvi za milost. Čovjek posti ili se oblači u kostrijet kako bi se „očistio od grijeha“[17], ponizio se pred Bogom[18], obratio svoje lice prema Gospodinu[19], da bi se uronio u molitvu[20], da bi bolje razumio božanske stvari, da se pripremio za susret s Bogom[21]. Dakle, pokora je već u Starom zavjetu vjerski, osobni čin, kojem je krajnji cilj ljubav i prepuštanje Gospodinu: postiti za Boga, a ne za sebe[22].

To također mora ostati u raznim pokorničkim obredima koji su potvrđeni zakonom. Kad se to ne ostvari, Gospodin izražava žaljenje svom narodu: „Ne pòstite više kao danas, i čut će vam se glas u visini!“[23]. „Razderite srca, a ne halje svoje…“[24].

U Starom zavjetu ne manjka društvenog aspekta pokore: pokorničke liturgije Starog zavjeta nisu samo zajednička svijest o grijehu, već predstavljaju i uvjet za pripadnost Božjem narodu[25].

Također možemo utvrditi kako je pokora, čak i prije Krista, bila predstavljena kao sredstvo i znak savršenstva i svetosti: Judita[26], Danijel[27], proročica Ana i mnoge druge odabrane duše, „noću i danju služili su Bogu postovima i molitvama“[28], u radosti i veselju[29].

Konačno, među pravednicima Staroga zavjeta nalazimo i one koji su se nudili osobnom pokorom zadovoljiti grijehe zajednice: to je činio Mojsije kad je četrdeset dana postio kako bi umirio Gospodina zbog grijeha nevjernog naroda[30]; a prije svega predstavljen nam je lik „Gospodinovog sluge“, koji je „naše boli na se uzeo“ i na kojeg je Gospodin „svalio bezakonje nas sviju“[31].

Unutarnja i cjelokupna promjena čovjeka

Međutim, sve je to bila tek sjena budućih događaja[32]. Pokora, zahtjev unutarnjeg života potvrđen vjerskim iskustvom čovječanstva i predmet određenog propisa božanske objave, poprima nove, beskrajno šire i dublje dimenzije u Kristu i u Crkvi.

Krist, koji je tijekom života uvijek činio ono što je učio, prije nego li je započeo javno djelovanje, proveo je četrdeset dana i četrdeset noći u molitvi i postu te svoje poslanje započinje radosnom viješću: „Približilo se kraljevstvo Božje“, kojoj dodaje i zapovijed: „Obratite se i vjerujte evanđelju“[33].

Na izvjestan način te riječi čine sažetak čitavog kršćanskog života. Kraljevstvu Božjem najavljenom od Krista može se pristupiti samo kroz „metánoiu“, to jest kroz unutarnju i cjelovitu promjenu i obnovu cijelog čovjeka – svih njegovih osjećaja, prosuđivanja i sklonosti – koja se u njemu odvija u svjetlu Božje svetosti i ljubavi, koja nam se u Sinu očitovala i u potpunosti objavila[34].

Sinovljev poziv na „metánoiu“ postaje utoliko neizbježan jer on ne samo da ga propovijeda, već i sam daje primjer. Uistinu, Krist je vrhovni uzor onima koji čine pokoru: želio je trpjeti ne zbog svojih grijeha, već tuđih[35].

Sudjelovanje u Kristovim patnjama

U Kristovoj prisutnosti, čovjek je obasjan novom svjetlošću i prema tome prepoznaje Božju svetost i težinu grijeha[36]; Kristovom riječju prenosi mu se poruka koja ga poziva na obraćenje i daje mu oproštenje grijeha, a te darove u potpunosti postiže krštenjem. Tako ga ovaj sakrament suobličuje Gospodinovoj muci, smrti i uskrsnuću[37] te se tako cijeli budući život krštenika stavlja pod pečat ovog otajstva.

Stoga, slijedeći božanskog Učitelja, svaki kršćanin mora se odreći sebe, uzeti svoj križ, sudjelovati u Kristovim patnjama; tako preobražen na sliku Kristove smrti, sposoban je postići i slavu njegova uskrsnuća[38]. Nadalje, slijedeći Učitelja, on više ne može živjeti sebi[39], već mora živjeti za onoga koji ga je ljubio i dao se za njega[40], a morat će živjeti i za svoju braću, dopunjujući „u svom tijelu što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“[41].

Nadalje, budući da je Crkva usko povezana s Kristom, pokora pojedinog kršćanina također ima svoj vlastiti i prisan odnos s cijelom crkvenom zajednicom. Zapravo, kršćanin ne samo da u krilu Crkve prima krštenje kao temeljni dar „metanoje“, već se taj dar obnavlja i jača u onim članovima Kristova tijela koji su pali u grijeh sakramentom pokore. „Onima koji pristupe sakramentu pokore, Božje milosrđe udjeljuje oproštenje Bogu nanesenih uvreda; te se oni ujedno pomiruju s Crkvom koju su griješeći ranili, a koja se ljubavlju, primjerom i molitvom trudi oko njihova obraćenja“[42]. Konačno, upravo u Crkvi mala djela pokore koja se nameću u sakramentu, postaju oblikom posebnog načina sudjelovanja u beskonačnom Kristovom pomirenju, kako bi pridružio istoj sakramentalnoj zadovoljštini svaku drugu radnju, svaku bol i patnju[43].

Stoga zadaća nošenja Gospodinove smrti u svom tijelu i duši[44] utječe na čitav život krštenika u svakom trenutku i u svakom pogledu.

II

Izuzetno nutarnji i vjerski karakter pokore te divljenja vrijedni novi aspekti koje poprima u Kristu i Crkvi, ne isključuju niti na bilo koji način umanjuju vanjsku praksu ove vrline, već na poseban način podsjećaju na njezinu nužnost[45]. Tako ona potiče Crkvu, uvijek pažljivu na znakove vremena, da osim uzdržljivosti i posta, traži nove, prikladnije izraze pokore kako bi se lakše shvatio njezin cilj u skladu s posebnostima različitih dobi.

Istinska pokora je tjelesna askeza

Međutim, istinsku se pokoru ni u jednom trenutku ne može odvojiti ni od tjelesne askeze: doista, kako često podsjeća Sveto pismo[46], cijelo naše biće, duša i tijelo, sva priroda, pa čak i životinje bez nekog razloga, mora aktivno sudjelovati u ovom vjerskom činu kojim stvorenje prepoznaje božansku svetost i veličanstvo.

Nužnost mrtvljenja tijela jasno se očituje ako se uzme u obzir krhkost naše naravi po kojoj, nakon Adamova grijeha, tijelo i duh imaju međusobno protivne želje[47]. Ova vježba mrtvljenja tijela, daleko od bilo kojeg oblika stoicizma, ne podrazumijeva osudu tijela, kojeg je preuzeo i Sin Božji[48]; doista, mrtvljenje ima za cilj „oslobođenje“[49] čovjeka, koji se često, zbog požude, osjeća kao zarobljenim[50] vlastitim osjetilima; „tjelesnim postom“ čovjek dobiva snagu[51] i „rana koja je neumjerenošću nanesena naravi našeg dostojanstva, liječi se lijekom spasonosne uzdržljivosti“[52].

Ipak, u Novom zavjetu i u povijesti Crkve – iako je dužnost vršenja pokore motivirana prije svega sudjelovanjem u Kristovim patnjama – nužnost askeze koja kažnjava tijelo i dovodi ga u pokornost, posebno je potvrđena na primjeru upornosti samoga Krista[53].

Kao što je to činio i božanski Učitelj protiv formalizma i farizejizma, opasnosti koja se stalno ponavlja, tako su i apostoli, oci, vrhovni svećenici otvoreno osuđivali svaki oblik pokore koja je isključivo vanjska. Nutarnji odnos u pokori između vanjskog čina i unutarnjeg obraćenja, molitve i djela milosrđa, osobito je potvrđen i razvijan u liturgijskim tekstovima te kod pisaca u svim vremenima[54].

III

Dobrovoljno vršenje vanjskih čina

Stoga Crkva, potvrđujući primat vjerskih i nadnaravnih vrijednosti pokore – koje su danas u stanju vratiti svijetu osjećaj Božje prisutnosti i njegove suverenosti nad čovjekom, te osjećaj za Krista i njegovo spasenje[55] – poziva sve da unutarnje obraćenje duha prate dobrovoljnim vršenjem vanjskih čina pokore:

a) Inzistira prije svega da se vrlina pokore provodi u ustrajnosti u vjernosti dužnostima svoga stanja, u prihvaćanju poteškoća koje proizlaze iz nečijeg rada i ljudskog suživota, u strpljivom podnošenju iskušenja ovozemaljskog života i duboke nesigurnosti koja ga prožima[56].

b) Članovi Crkve pritiješnjeni slabošću, bolešću, siromaštvom, nesrećom ili oni koji trpe progonstvo zbog pravednosti, pozvani su ujediniti svoje boli s Kristovom patnjom, kako bi mogli ne samo još intenzivnije udovoljavati zapovijedima pokore, već i da za braću zadobiju život milosti, a za sebe blaženstvo koje obećava Evanđelje onima koji pate[57].

c) Svećenici, koji su sličniji Kristu zbog svog svetog karaktera, i oni koji ispovijedaju evanđeoske savjete kako bi izbliza slijedili Gospodinovo “ispaštanje” i tako lakše i učinkovitije težili ka savršenstvu ljubavi, moraju zadovoljiti savršenije načine dužnosti samoodricanja[58].

Međutim, Crkva poziva sve kršćane bez razlike da na božanski propis pokore odgovore nekim dobrovoljnim činom, osim odricanja koje nameće teret svakodnevnog života[59].

Stoga, kako bi podsjetila i potaknula sve vjernike da poštuju božanski propis pokore, Apostolska Stolica namjerava preurediti pokorničku disciplinu na načine koji su prikladniji našem vremenu.

Međutim, odgovornost je biskupâ – okupljenima u biskupske konferencije – da uspostave norme koje, prema svojoj pastoralnoj brizi i razboritosti, zbog svog izravnog poznavanja lokalnih prilika, smatraju prikladnijima i učinkovitijima. Stoga se utvrđuje sljedeće:

Sveta Majka Crkva u prvom redu, iako je uvijek na poseban način štitila uzdržljivost od mesa i post, ipak u tradicionalnoj trijadi „molitva – post – milosrđe“ želi naznačiti temeljne načine poštivanja božanskog propisa pokore. Tijekom svih stoljeća ta sredstva bila su ista; ali u naše vrijeme postoje posebni razlozi zbog kojih je, prema potrebama različitih mjesta, potrebno usaditi neki poseban oblik pokore u odnosu na druge[60]. Stoga, tamo gdje su veća ekonomska dobra, utoliko će se više morati dati svjedočanstvo askeze tako da sinovi Crkve ne budu uključeni u duh „svijeta“[61], također, morat će se dati i svjedočanstvo ljubavi prema braći koja pate zbog siromaštva i gladi, bez obzira na narodnost ili kontinent[62]. S druge strane, u zemljama u kojima je životni standard niži, to će biti ugodnije Bogu Ocu i korisnije za članove Kristova Tijela ako kršćani – iako svatko na svoj način želi promovirati bolju socijalnu pravdu – svoju patnju u molitvi prikažu Gospodinu u prisnom sjedinjenju s Kristovim križem.

Iz tog razloga, Crkva, čuvajući običaj – tamo gdje se to može na odgovarajući način održavati – (koji se tijekom stoljeća obdržavao prema kanonskim normama) vršenja pokore uzdržavanjem od mesa i postom, namjerava svoje odredbe provoditi i kroz druge oblike vršenja pokore, gdje biskupske konferencije smatraju prikladnim da uzdržavanje od mesa i posta zamijene molitvom i činjenjem djela ljubavi.

Neki dan i pokornička vremena

Stoga, kako bi se svi vjernici ujedinili u zajedničkom slavlju pokore, Apostolska Stolica namjerava odrediti neke dane i pokornička vremena[63] koji su odabrani između onih koji su tijekom liturgijske godine najbliži vazmenom Kristovom otajstvu[64] ili su potrebni zbog posebnih potreba crkvene zajednice[65]. Stoga se određuje i utvrđuje sljedeće:

I. § 1. Po božanskom zakonu svi su vjernici dužni činiti pokoru.

§ 2 Propisi crkvenog zakona u vezi s pokorom potpuno su preuređeni prema sljedećim normama.

II. § 1. Vrijeme korizme zadržava svoj pokornički karakter. Dani pokore, koji se obvezno poštuju u cijeloj Crkvi, su svi petci u godini i Pepelnica ili prvi dan Velike korizme, s obzirom na obred; njihovo bitno poštivanje ozbiljno obvezuje.

§ 2. Ne dovodeći u pitanje sposobnosti spomenute u br. VI i VIII, u pogledu načina poštivanja zapovijedi pokore ovih dana, nemrs će se obdržavati ​​svakog petka koji ne pada na zapovijedane blagdane, dok će se nemrs i post obdržavati ​​na Pepelnicu, ili – prema raznolikosti obreda – prvog dana Velike korizme i u Petak muke i smrti Isusa Krista.

III. § 1. Propis nemrsa zabranjuje konzumiranje mesa, ali ne i upotrebu jaja, mliječnih proizvoda i bilo kakvih začina, uključujući životinjsku mast.

§ 2. Zakon o postu dopušta samo jedan obrok tijekom dana, ali ne zabranjuje uzimanje hrane ujutro i navečer, poštujući, u količini i kvaliteti, odobrene mjesne običaje.

IV. Oni koji su navršili četrnaest godina vezani su zakonom nemrsa; zakonom posta, s druge strane, svi su vjernici vezani od dvadeset jedne godine do svoje šezdesete godine. Što se tiče osoba niže dobi, pastiri duša i roditelji moraju posebno paziti kako bi ih odgojili u pravom pokorničkom smislu.

V. Ukidaju se sve posebne i opće povlastice; na temelju ovih normi ništa se ne mijenja u pogledu moralnosti ili zavjeta bilo koje fizičke osobe, niti u pogledu konstitucija i pravila bilo koje redovničke zajednice ili potvrđenih instituta.

VI. § 1. Prema koncilskom dekretu Christus Dominus o pastirskoj službi biskupa, broj 38, 4 odgovornost biskupske konferencije je:

a) prenijeti dane pokore, iz opravdanih razloga, uvijek uzimajući u obzir korizmeno vrijeme;

b) zamijeniti nemrs i post u cijelosti ili djelomično drugim oblicima pokore, posebno djelima milosrđa i pobožnostima.

§ 2. S obzirom na odluke, biskupske konferencije o tome moraju obavijestiti Apostolsku Stolicu.

VII. Dok i dalje ostaju nepromjenjive mogućnosti pojedinih biskupa da sukladno s dekretom Cristus Dominus br. 8 daju oprost, župnici također iz opravdanih razloga i u skladu s propisima ordinarija mogu pojedinim vjernicima, kao i pojedinim obiteljima, podijeliti oprost ili zamijeniti nemrs i post s drugim pobožnim praksama. Poglavar redovničke zajednice ili svećeničke ustanove uživa isto kod onih koji su mu podložni.

VIII. U istočnim obredima pravo je patrijarha, zajedno sa sinodom ili vrhovnom vlašću svakog obreda, zajedno s vijećem hijerarha, odrediti dane posta i nemrsa u skladu s koncilskim Dekretom o istočnim obredima De Ecclesiis orientalibus catholicis, br. 21.

IX. § 1. Žarko želimo da biskupi i svi dušobrižnici, uz češće slavlje sakramenta pokore, revno promiču, osobito tijekom korizme, i izvanredna djela pokore u svrhu ispaštanja i poticanja.

§ 2. Svim se vjernicima toplo preporuča da u svojim dušama čvrsto ukorijene istinski pokornički kršćanski duh, da ih potiče na djela milosrđa i pokore.

X. § 1. Ovi propisi, koji se iznimno objavljuju u L’Osservatore Romano, stupit će na snagu na Pepelnicu ove godine, odnosno 23. tekućeg mjeseca.

§ 2. Tamo gdje su do sada bile na snazi ​​bilo kakve posebne povlastice te opći i posebni oprosti, njima je dopušteno da tamo imaju vacatio legis šest mjeseci; od dana donošenja.

Želimo da se ove norme i propisi uspostave za sadašnjost i budućnost uspostave i da vrijede bez obzira na apostolske konstitucije i propise koje su dali naši prethodnici, čak ako bi u njima bilo što suprotno.

Dano u Rimu kod sv. Petra, 17. veljače 1966., treće godine našega pontifikata.

PAVAO VI.

[1] Mk 1, 15.

[2] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 5; 8; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o poslanju laika Apostolicam actuositatem, br. 1.

[3] Ef 5, 27.

[4] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 8; Drugi vatikanski koncil, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, br. 4; 7; 8.

[5] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

[6] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 40;

[7] Usp. 1 Kor 7, 31; Rim 12, 2; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, br. 6; Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 8; 9; usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 37; 39; 93.

[8] Dj 2, 38

[9] Dj 14, 15; Usp. PAVAO VI., Govor Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 4. listopada 1965.: AAS 57 (1965.), str. 885.

[10] Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, br. 2; 3.

[11] Usp. 1 Sam 7, 6; 1 Kr 21, 20 i 27; Jer 36, 9; Jn 3, 4-5.

[12] Usp. 1 Sam 31, 13; 2 Sam 1, 12; 2 Sam 3, 35; Bar 1, 3-5; Jdt 20, 26.

[13] Usp. Jdt 4, 8 i 12; Est 4, 15-16; Ps 34, 13; 2 Ljet 20, 3.

[14] Usp.1 Sam 14, 24; 2 Sam 12, 16.22; Ezr 8, 21.22.

[15] Na gore spomenutim mjestima jasno je prikazana unutarnja narav pokore; usp. 1 Sam 7, 3; Jer 36, 6-7; Bar 1, 17-18; Jdt, 8, 16-17; Jn 3, 8; Zah 8, 19.21.

[16] Usp. Iz 58,6-7; Tb 12, 8-9.

[17] Usp. Lev 16, 31.

[18] Usp. Dn 10, 12.

[19] Usp. Dn 9, 3.

[20] Usp. Isto.

[21] Izl 34, 28.

[22] Zah 7, 5.

[23] Iz 58, 4.

[24] Jl 2, 13; usp. Iz 58, 5-6; Am 5; Iz 1, 13-20; Jer 14,12; Zah 7, 4-14; Tob 12, 8; Ps 50, 18-19 itd.

[25] Usp. Lev 23, 29.

[26] Usp. Jdt 8, 6.

[27] Usp. Dn 10, 3.

[28] Lk 2, 37; Sir 31, 12 i 17-19; 37, 32-34

[29] Usp. Zah 8, 19; Mt 6, 17.

[30] Usp. Pnz 9, 9 i 18; Izl 24, 18.

[31] Usp. Iz 53, 4-11.

[32] Usp. Heb 10, 1

[33] Mk 1, 15.

[34] Usp. Heb 1, 2; Kol 1, 19; Ef 1, 23.

[35] Usp. Summa Theol., III, q. 15, a. 1, ad 5.

[36] Usp. Lk 5, 8; 7, 36-50.

[37] Usp. Rim 6, 3-11; Kol 2, 11-15; 3, 1-4.

[38] Fil 3, 10-11; Rim 8, 17.

[39] Usp. Rim 6, 10; 14, 8; 2 Kor 5, 15; Fil 1, 21.

[40] Gal 2, 20; usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 7.

[41] Kol 1, 24; usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes, br. 36; Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius, br. 2.

[42] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 11; Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 5; 6.

[43] Usp. sv. Toma Akvinski, Quaestiones Quodlib., III, q. 13, a. 28.

[44] Usp. 2 Kor 4, 10.

[45] Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 16; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 49 i 52; Pio XII., Govor kardinalima, nadbiskupima, biskupima i mjesnim ordinarijima, okupljenima u Rimu na svečanosti proglašenja dogme o Uznesenju BDM, 2. studenoga 1950.: AAS 17 (1950.), str. 786-788; Justin, Dijalog sa Trifonom, 141, 2-3: PG 6, 797, 799; usp. 2. Klementova, 8,1-3: F. X. FUNK, Patres apostolici, ed. 2, Tübingen, 1961., str. 192-194.

[46] Usp. Jn 3, 7-8.

[47] Usp. Gal 5, 16-17; Rim 7, 23.

[48] Usp. Martyrologium Romanum, Božićno bdjenje; usp. 1 Tim 4, 4-5; Fil 4, 8; Origen, Contra Celsum, 7.

[49] Usp. Liturgija vremena korizme.

[50] Usp. Rim 7, 23.

[51] Usp. Rimski misal, Predslovlje korizmeno IV: „Ti tjelesnim postom suzbijaš naše zle sklonosti, uzdižeš dušu, daješ snagu i pobjedu“.

[52] Usp. Rimski misal (Pia V.), Zborna molitva, četvrtak nakon 1. nedjelje De Passione.

[53] Usp. A) U Novom zavjetu: 1) riječi i Kristov primjer: Mt 17, 20; 5, 29-30; 11, 21-24; 3, 4; 11, 7-11; 4, 2; Mk 1, 13; Lk 4, 1-2; 2) svjedočanstvo i učenje svetog Pavla: 1 Kor 9, 24-27; Gal 5, 16; 2 Kor 6, 5; 11, 27; 3) vremena prve Crkve: Dj 13, 3; 14, 22; itd.

  1. B) Oci: Didaché, 1, 4: Funk, I, 2; Klement Rimskim, 1 Kor7, 4-8, 5: Funk, 1, 108-110; 2 Klementova, 16, 4: Funk, II, 204; Aristida, Apologia, 15, 9: Goospeed, Göttingen 1914., 21; Eema, Pastir, Sim. 5, 1, 3-5: Funk, I, 530; Tertulijan, DePaenitentia, 9: PL 1, 1243-1244; De Ieiunio, 17: PL 2, 978; Origen, Homiliae in Lev., Hom. 10, 2: PG 12, 628; sv. Atanazije, De Virginitate, 6: PG 28, 257; 7, 8: PG 28, 260, 261; Bazilije, Hom. 2, 5: PG 31, 192; Ambrozije, De Virginibus, 3, 2, 5: PL 16, 221; De Elia et Ieiunio, 2, 2; 3, 4; 8, 22; 10, 33: PL 14, 698, 708; Jeronim, Epist. 22, 17: PL 22,404; Epist. 130, 10: PL 22, 1115; Augustin, Sermo 208: PL 38, 1045; Epist. 211, 8: PL 33, 960; Kazijan, Collationes, 21, 13, 14, 17: PL 49, 1187; Nil, De Octo Spiritibus malitiae, 1: PG 79, 1145; Diadoh Fotisenski, Capita centum de perfectione spirituali, 47: PG 65, 1182; Leon Veliki, Sermo 12, 4: PL 54, 171; Sermo, 86, 1: PL 54, 437-438; Sacramentario Leoniano, Praef. Temp. Autumni: PL 55, 112.

[54] A) u NZ: usp. Mt 6, 16-18; 15, 11; Heb 13, 9; Pavao potiče na dobročinstvo prema onima koji su slabi u vjeri: Rim 14, 15-23. B) Oci: usp. prethodna bilješka, B.

[55] Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 10; 41.

[56] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 34, 36, 41; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 4.

[57] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 41.

[58] Usp. Dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum Ordinis, br. 12, 13, 16, 17; Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 41, 42; Drugi vatikanski koncil, Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes, br. 24; Drugi vatikanski koncil, Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius, br. 2, 8, 9; Drugi vatikanski koncil, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae Caritatis, br. 7, 12, 13, 14, 25.

[59] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, br. 42; Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 9, 12, 104.

[60] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

[61] Usp. Rim 12, 2; Mk 2, 19; Mt 9, 15; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 37.

[62] Usp. Rim 15, 26-27; Gal 2, 10; 2 Kor 8, 9; Dj 24, 17; Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 88.

[63] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 105.

[64] Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 107; o vremenu korizme kao pripravi za slavlje pashalnog misterija, br. 109; o tjednom slavlju uskrsa, usp. ondje, br. 102 i 106; usp. Euzebije, De solemnitate paschali, 7. 12: PG 24, 701. 705; Ivan Zlatousti, In ep. 7 ad Tim., 5, 3: PG 62, 529-530.

[65] Dj 13, 3.

(kta/ika)

Korizmeni petci u sarajevskoj prvostolnici

Sarajevo,  Pet, 12. Ožu. 2021.

Korizmeni petci u sarajevskoj prvostolnici

Sarajevo, katedrala Srca Isusova - 19. veljače u 18 sati

Dan čašćenja Gospe Brze Pomoći

Slavonski Brod,  Pon, 08. Ožu. 2021.

Dan čašćenja Gospe Brze Pomoći

29. Obljetnica formiranja 101. Bosanskobrodske brigade HVO

Bosanski Brod,  Sri, 03. Ožu. 2021.

29. Obljetnica formiranja 101. Bosanskobrodske brigade HVO

Regionalni zagovarački susret ravnatelja Caritasa

Sarajevo,  Pon, 08. Ožu. 2021.

Regionalni zagovarački susret ravnatelja Caritasa

Caritas Austrije organizirao je on line regionalni susret ravnatelja Caritasa uključenih u provedbu projekta YourJob

Papa želi pohoditi i Libanon

Vatikan,  Pon, 08. Ožu. 2021.

Papa želi pohoditi i Libanon

Na uobičajenoj konferenciji za novinare u zrakoplovu na povratku iz Bagdada u ponedjeljak 8. ožujka papa Franjo osvrnuo se na pojedine postaje svoga boravka u Iraku

Bravo za mlade Napretkovce

Karlovac,  Pon, 08. Ožu. 2021.

Bravo za mlade Napretkovce

Napretkov „pjevački trojac“, sopranistica Sara Koljnrekaj, tenor Daniel Halužan i bas Jakov Kalajžić, osvojili prva mjesta u svojim kategorijama na 59. regionalnom natjecanju Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga jučer održanom u Karlovcu.

Predstavljen roman “Tragedija sretničkih svatova”

Sretnice,  Pon, 08. Ožu. 2021.

Predstavljen roman “Tragedija sretničkih svatova”

U svadbenoj dvorani “Afrodita” u Sretnicama predstavljen je prvijenac mladoga pisca Maria Pušića, roman s naslovom Tragedija sretničkih svatova