Sveti Henrik (973-1024)

U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama.
Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rođen je 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.
Kad se Henrik iz Hildesheima vratio u Bavarsku, predan je regensburškom biskupu Wolfgangu da pod njegovim vodstvom završi svoje naukovanje. Nakon smrti svog oca Henrik je g. 995. postao bavarski vojvoda. Kao veoma izgrađen i zauzet kršćanin odmah je uočio opalu redovničku stegu po benediktinskim samostanima, sve veće udaljavanje od onog ideala što ga je benediktincima namro i u svome slavnome Pravilu veoma mudro opisao njihov utemeljitelj. Revni je vojvoda samostane na svome području htio vratiti tome prvotnome idealu, nailazeći pri tom na otpore kako kod redovnika, tako i kod nekih bavarskih biskupa. Povijest nas uči da je tako teško obnoviti pale samostane, redovnike i redove. Oni kao da su najokorjeliji. Henrik će samostanima posvećivati veliku brigu za vrijeme cijele svoje vladavine.
Poslije smrti cara Otona godine 1002. Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Okrunjen je 8. rujna u Aachenu za kralja zajedno sa svojom ženom Kunigundom, kćerkom luksemburškoga grofa Sigfrida. Na svetkovinu Sviju svetih 1007. osnovao je u Bambergu biskupiju i to je jedna od njegovih najdražih zadužbina. Papa Benedikt VIII. 14. veljače 1014. okrunio ga je zajedno sa ženom u crkvi Sv. Petra u Rimu za rimskoga cara.
Na povratku iz Rima Henrik je samostan Bobbio uzdigao na dostojanstvo biskupije, a u Veroni se susreo s velikim svecem sv. Romualdom. Odviše bogatim crkvama oduzimao je suvišna dobra, a pomagao one siromašnije. U braku s Kunigundom nije imao djece.
Car Henrik je za svoga života bio poznat kao veoma pobožan čovjek koji je svoju pobožnost provodio na razne načine, a bio je i pokornik. Znao je dobro vrijednost pokorepa se za svoje duhovno usavršavanje često laćao i toga sredstva. Nenadano je umro 13. srpnja 1024. u Groni kod Göttingena. Tijelo mu je preneseno u Bamberg te ondje sahranjeno u katedrali što ju je sam bio podigao. Papa Eugen III. proglasio je 12. ožujka 1146. Henrika II. svecem i to je jedini sveti njemački car. Narod ga je kao sveca dijelom štovao već za života, a u još većoj mjeri odmah poslije njegove smrti. Crkva je Henrikovom kanonizacijom posvjedočila da je on kao vladar prema svojim silama nastojao što pravičnije vladati i Bogu služiti.