Sveti Andrija, apostol (+ 60) ; uz svetkovinu Krista Kralja

Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u većini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mladi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan "prvopozvani". Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.
Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa.
Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo.
Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.

Uz svetkovinu Krista Kralja

Svaka svetkovina i svaki blagdan ima svoj sadržaj i svoju poruku. To vrijedi i za svetkovinu Krista Kralja. Njezin je sadržaj Pavao izrekao u Poslanici Kološanima ovako: "Krist je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno - sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu. On je i Glava Tijela, Crkve: on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi, jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu, i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa" (1,15-20).
A poruka je svetkovine Krista Kralja da je Krist naš konačni Kralj i Gospodar, kome smo jedinome konačno svi odgovorni. Nadalje, da je svakome od nas dan zadatak da prema svojim mogućnostima ostvarujemo Kristovo kraljevstvo već ovdje na zemlji.
Kako to konkretno možemo ostvarivati pokazuje nam Matejevo evanđelje, 25,31-46, a koje Crkva u Godini A svojim vjernicima čita baš na svetkovinu Krista Kralja.
Veoma zanimljiv, konkretan i pristupačan način ostvarivanja Kristova kraljevstva pokazuje nam i René Voillaume koji nas uči da svakome donosimo bratsku ljubav Isusa Krista. Takvo nešto uči nas i Novi zavjet.
"Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci" (Mt 7,12).
"Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. Uistinu: 'Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne
poželi!' - i ako ima koja druga zapovijed - sadržana je u ovoj riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon" (Rim 13,8-10). Taj tekst pokazuje kako je ljubav srž svih zapovijedi.
"Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije. Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svog brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!" (1 Iv 4,19-21).
Otac René Voillaume (rođen 1905), u svjetlu života i pouka Charlesa de Foucaulda i vjeran njegovu duhu, osnovao je u listopadu 1933. u El Abiodhu u Sahari, prvo bratstvo Male Isusove braće. U svojim djelima U srcu masa i Pisma bratstvima istančanim smislom za iskonsku duhovnost u najsiromašnijim ljudima otkriva lik Krista koji pati. On piše: "Valja imati na umu da je svaki čovjek Božja slika, dakle, nešto apsolutno pisano malim slovom. Zbog toga nije gubitak vremena ljubiti najmanjega između ljudi kao brata, kao da bi sam bio na svijetu: kakva god bila njegova moralna bijeda, usudio bih se reći da je isto tako vrijedan ljubavi kao i Bog sam. Isus želi da budete predani ljubavi svoje braće.. . "