Razlika između beatifikacije i kanonizacije

 

U izradi ovoga sastavka, osim uobičajenih priručnika, bile su na raspolaganju i studije službenika pri Kongregaciji za proglašenje svetaca.[2]

 

Običan katolički vjernik, slušajući ili čitajući česta proglašenja blaženih ili svetih mogao bi se pitati: čemu tolike beatifikacije i kanonizacije? Samo je papa Ivan Pavao II., u svojih 27 godina pontifikata proglasio 1338 blaženika i 482 svetca, svega 1820 kanonskih proglašenja. Trebaju li blaženi biti proglašeni svetima i u Crkvi ako ih je Bog kanonizirao zauvijek u slavi? Zar proslavi jednoga svetca ili svetice pred Bogom i malo pridonosi to što ga Sveti Otac poblaženi ili proglasi svetim? Je li cilj kanonizacije spašenik Božji na nebu ili vjernik Kristov na zemlji? Na ta i druga brojna pitanja odgovaramo da kanonizacija svetaca treba više nama vjernicima kako bismo imali pred sobom ne samo uglednike koji su svetački proživljavali Evanđelje, natprosječno vršili krjeposti ili podnijeli mučeništvo za Krista, nego i pomoćnike i zagovornike da i mi budemo kako Bog zapovijeda. Svaki je svetac postao svetcem ne u svetim uvjetima i mjestima, nego u nesvetim kušnjama i napastima, koje je s pomoću Božjom i krjepošću ljudskom svladao i pobijedio.

 

Koncil kaže da „ne štujemo uspomenu svetaca radi samoga primjera, nego još više zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojača vršenjem bratske ljubavi (usp. Ef 4,1-6)... Jer svako naše pravo svjedočanstvo ljubavi prema svecima po svojoj naravi teži i svršava u Kristu koji je 'kruna svih svetaca' i po Njemu u Bogu koji je divan u svojim svecima i u njim slavljen“.[3]

 

Kristovi sljedbenici, pozvani ne po svojim djelima, nego po milosti Božjoj, po krštenju postaju doista sinovi Božji i dionici božanske naravi. Stoga stvarno sveti.[4]

 

Između tih vjernika Bog u svako doba povijesti i u svakom prostoru izabire mnoge da, nasljedujući Krista, daju svjedočanstvo za njegovo kraljevstvo. A to čine bilo mučeništvom, bilo herojskim vršenjem bogoobličnih krjeposti: vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i herojskim vršenjem stožernih krjeposti: pravednosti, razboritosti, umjerenosti i jakosti.

Kult ili štovanje svetaca počinje od apostolskih vremena. Mjesne su Crkve najprije iskazivale javno štovanje Isusovoj Majci Mariji, uznesenoj dušom i tijelom u nebesku slavu, zatim Kristovim apostolima, koji su redom bili mučenici - martyres.

 

Ubrzo se stalo pridavati crkveno čašćenje i drugim kršćanskim mučenicima koje su tirani iz mržnje prema vjeri -in odium fidei - ubili, a mučeni svjedoci iz ljubavi prema Bogu krv svoju prolili za Krista i vjeru.

 

Zatim su se počeli štovati i oni koji su podnosili razna mučenja i progonstva, ali bez prolijevanja krvi. Oni su nazvani ispovjedaocima vjere - confessores fidei.

 

Tijekom vremena Crkva je među kandidate za oltar počela ubrajati i one koji su za života bili urešeni izvanrednim krjepostima ljubavi prema Bogu i bližnjemu i tako preminuli na glasu svetosti.

 

Kanonizacija ili proglašenje blaženika svetim ne znači da su sveti samo oni koje je Crkva službeno takvima proglasila.[5] Vjerujemo, uzdajući se u Božje milosrđe i dobrotu, da je mnogo veći broj neproglašenih negoli proglašenih svetaca i mučenika. Uvjereni smo, kada je riječ o proglašenju nekoga blaženika svetim, da je izričita volja Božja da nam pred oči stavi ne samo uzorna uglednika na zemlji nego i moćna odvjetnika pred prijestoljem Presvetoga Trojstva.

 

 

Crkveni proces s obzirom na proglašenje nekoga krjeposnika časnim slugom Božjim, ili sluge Božjega blaženikom, ili blaženika svetim poprimao je tijekom vremena brojne dopune, preinake i promjene. Nije bila uvijek ujednačena ni terminologija, ni forma, ni redoslijed ispitivanja, ni mjesto, ni način, ni subjekt proglašenja dok se nije dosegnulo do zakona o proceduri nakon koje Sveta Stolica, točnije Sveti Otac Papa osobno nekoga slugu ili službenicu Božju proglašava blaženim ili svetim. Uostalom neke se promjene u tom smislu događaju sve do naših dana. To je u mnogim slučajevima toliko zauzlano da se ne može povijesno dostatno ni pratiti jer nema povijesnih dokumenata kojima bi se određena praksa ili crkvena odluka mogla stručno i znanstveno provjeriti.

 

Glavno mjerilo po kojem se neka osoba uvrštavala u popis svetaca jest njezin glas svetosti - fama sanctitatis. Ali nakon što je kršćanstvo zadobilo vanjsku slobodu u 4. stoljeću, u sveopćem oduševljenju i želji da pojedine mjesne Crkve istaknu svoje mučenike i vjerske junake, o kojima su imale svoje kataloge i martirologije, znale su se potkradati ponekad ozbiljne zloporabe i proširivati prikazi bez dokaza o svjedocima i krjeposnicima. Za neke je svetce i svetice danas teško utvrditi da su uopće i postojali. A dirati u tradiciju može biti vrlo nezahvalno.

 

Crkva, ona uža mjesna ili ona šira pomjesna, ubrzo je tražila da ima svoju auktoritativnu riječ u tim procesima i proglašenjima.

 

Sve do 10. stoljeća uglavnom su biskupi, pojedinačno ili ujedinjeni na pokrajinskim sinodama, davali ovlasti za javno štovanje svetaca na svome području. To je tzv. „biskupska kanonizacija“.[6] Prigodom kakve biskupske sinode pročitao bi se životopis dotičnoga blaženika, zbirka čudesa koja su se njemu pripisivala i nakon obrednog odobrenja dopuštalo bi se javno crkveno štovanje koje je počelo prijenosom [translatio] tijela iz groblja u crkvene prostore ili uzdizanjem [elevatio] tijela svečeva na neko časnije mjesto u crkvi. Tako se radilo barem šest stoljeća - od četvrtoga do desetoga - normalno i zakonito i od svih prihvaćeno. Čak je ponekada i sam Papa bio nazočan takvim elevacijama i translacijama.[7] Razumije se da je Papina nazočnost na poseban način uzveličala takvo slavlje, a da se sam Sveti Otac nije miješao u sam čin kanonizacije.

 

To je bio jedan od razloga da je od 10. i 11. stoljeća uvedena praksa da se redovito poziva Papu na takve crkvene događaje. Štoviše, njega se počelo moliti da on proglasi dotičnoga oltarskoga kandidata svetcem. Od 11. stoljeća počinju pojedini biskupi izričito tražiti od Stolice Svetoga Petra u Rimu dopuštenje za kanonizaciju svetački preminulih vjernika u njihovim biskupijama.

 

Takva odobrenja, s ograničenim učinkom s obzirom na prostor i naslov štovanja, proučavatelji ove tematike nalaze za pontifikata pape Aleksandra III. (1159.-1181.).[8] Papa je jednim svojim pismom iz 1171./1172. godine švedskomu kralju Kolu zabranio novo štovanje nekoga Božjeg ugodnika „kao Sveca bez ovlaštenja Rimske Crkve“.[9]

 

Međutim, tek je papa Grgur IX. (1227.-1241.) godine 1234. izdao opće zakone ili Decretales kojima je odredio da samo Sveti Otac Papa može, i de jure i de facto, tj. i pravno i stvarno, nekomu odobriti javno štovanje za cijelu Crkvu, odnosno nekoga kanonizirati.[10] Bilo je vrlo teško te zakone tijekom vremena provoditi u praksu, stoljećima drukčije uvriježenu. Tako su od te 1234. kada je kanonizacija rezervirana Papi, do 1588. godine kada je papa Siksto V. ustanovio Kongregaciju svetih obreda, biskupi kanonizirali ili dopustili javno štovanje za više od 600 slugu Božjih.[11] Stoga su pojedini Rimski prvosvećenici sve odlučnije inzistirali, čak i uz primjenu određenih kazna, da se za svaki novi slučaj štovanja blaženika ili svetaca mora zadobiti izričito dopuštenje Svete Stolice.

 

Na taj se način ukazala prava potreba da se uspostave norme za provođenje postupka ili kauzu dotičnoga kandidata za oltar. Temeljna naznaka bila je da se štovanje jednoga Božjeg ugodnika ne može javno, tj. ne samo službom Božjom i svetom misom slaviti u crkvi, nego da se ne mogu izdavati ni njegove sličice, medaljice, molitve, niti izlagati njegovo tijelo javnomu čašćenju. Ponekada su se izricale oštre sankcije za nepoštovanje takvih normi. Ako se ne bi crkvena pravila doslovno opsluživala, znalo je biti drastičnih slučajeva tako da je poneki Papa naređivao da se tjelesa takvih popularnih „svetaca“ izvade iz groba i da ih se spale! Na primjer papa Bonifacije VIII. (1295.-1303.) tako je postupio s nekim Ermannom iz Ferrare, koji se štovao 20 godina prije toga. Slično je papa Urban V. godine 1368. zabranio zloporabe pojedinim redovnicima, augustincima i dominikancima, koji su izlagali mrtva tijela preminulih na glasu svetosti, posvećivali im oltare, molili im javne molitve, pri tome skupljali milodare itd.[12]

 

Papa Siksto IV. (1471.-1484.) godine 1475. zabranio je među svetce ubrajati, čudesa odobravati i javni kult pridavati bilo komu bez izričita odobrenja Svete Stolice.[13]

 

Za pape Urbana VIII. (1623.-1644.) uvelike se odredilo i auktoritativno ustalilo zakonodavstvo za beatifikaciju i kanonizaciju. Papa je najprije želio ukloniti sve zloupotrebe s tim u vezi, a onda uspostaviti strogu disciplinu u obrađivanju kauza kanonizacije. U tu je svrhu izdao više dokumenata od 1625. zatim 1634., do Decreta et ordo procedendi iz 1642. godine. On je uveo pravilo da se u kauzama beatifikacije i kanonizacije vodi proces o nepostojanju nezakonita štovanja. Neko se štovanje smatralo nezakonitim ako nije bilo od pamtivijeka ili ako nije bilo počelo stotinu godina prije objavljivanja toga Urbanova pravila, tj. prije 1534. godine. Tako se uspostavljaju dvije vrste kauza:

- prva, per viam non cultus (ili super non cultu), u kojoj osim krjeposti i čudesa treba dokazati da nije bilo javnoga crkvenog štovanja, to jest da se nekoga Božjeg ugodnika nije javno sv. Misom i časoslovom slavilo bez pristanka Svete Stolice;

- druga, per viam cultus, u kojoj je trebalo dokazati da je štovanje bilo od pamtivijeka ili da je počelo prije 1534. godine.[14]

 

Imajući u vidu, s jedne strane, dotadašnju praksu, a, s druge, novo zakonodavstvo, pojavila se problematika s obzirom na dva niza slučajeva: prvi je niz proglašenje svetaca u prethodnim stoljećima, kada nije intervenirala Sveta Stolica, nego su pojedine pokrajinske biskupske sinode odobravale štovanje svetaca unoseći im imena i u sam kanon sv. Mise.

Ovdje postoje slučajevi izuzeti od dekreta Urbana VIII. – „casus excepti a decretis Urbani VIII.“ - a to su oni svetci koji su štovani ili „po zajedničkom pristanku Crkve ili od pamtivijeka ili prema spisima otaca i svetih muževa, ili s dugoročnim znanjem i toleriranjem Apostolske Stolice ili Ordinarija“.[15]

 

Drugi je niz slučajeva slugu Božjih koji su preminuli na glasu svetosti, ali još nisu bili beatificirani ili kanonizirani po zakonima Svete Stolice, i na njih je valjalo primijeniti nova Urbanova pravila.

 

Ovdje spominjemo također dvije vrste kanonizacije. Jedna je ona kojom Papa definira izričito i izravno svetost blaženika upisujući ga u popis svetaca. To je formalna kanonizacija. A druga je ona kojom Papa izravno određuje uvrštenje blagdana Sluge Božjega u kalendar opće Crkve, s obzirom na sve kojih se tiče, da mole časoslov i slave Misu u njegovu čast. To je ekvipolentna kanonizacija. Ta druga, ekvipolentna ili jednakovrijedna, kanonizacija nekoga sluge Božjega koji se po odobrenju već štovao u Crkvi, jest definitivan, svečan i nezabludiv čin Svetoga Oca Pape.[16]

 

 

Kroz stoljeća, barem kroz prvo tisućljeće pa i dalje, sve do 15. stoljeća, naizmjenično se upotrebljavao izraz „blaženi“ i „sveti“ za nekoga Božjega ugodnika. Nije bilo bitne razlike u vjerničkom pristupu s obzirom na naslov, zagovor i štovanje. Očit dokaz za to proizlazi iz tadašnjih liturgijskih knjiga u kojima su se spominjala imena takvih blaženika ili svetaca.

Ako bi se nekoga zvalo „blaženim“, a ponekad se tako zvalo svakoga tko je pobožno i na glasu svetosti preminuo,[17] ne bi mu se iskazivalo pravno štovanje bez odobrenja crkvenih vlasti, mjesnih biskupa. Takvo je štovanje ograničeno na određenom području.

 

Tijekom vremena iskristalizirala su se dva papinska postupka s obzirom na proglašenje slugu Božjih blaženima i svetima.

 

Beatifikacija. Siksto IV. bio je prvi Papa koji je, godine 1483., upotrijebio izraz blaženi - beatus u odnosu na sveti - sanctus, kako bi se uočila razlika između ograničena štovanje nekoga blaženika i općega štovanja jednoga svetca.[18] Papa je službeno odobrio da se Giovanni Bono, augustinski pustinjak, „može štovati kao blaženik“, dok se ne odredi svečaniji način.[19] Za toga je blaženika odobreno štovanje još 1254. godine, ali je zbog nekih povijesnih okolnosti neprovedeno, odnosno palo u zaborav. Tako je uvedena praksa, odnosno pravo, da se nikoga ne može javno štovati kao blaženika, na određenom crkvenom području, bez odobrenja Svete Stolice.

 

Od Leona X. (1513.-1521.) redovito se upotrebljavaju izrazi „blaženi“ ili „sveti“, koje odobrava Sveta Stolica, kako bi se nekoga moglo štovati na nižem stupnju blaženika ili na završenu stupnju svetca.[20]

 

Beatifikacija je dakle papinsko dopuštenje ili odobrenje novoga štovanja pod nazivom „blaženika“ s ovlaštenjem da se slavi liturgijski spomendan ili blagdan dotičnoga sluge Božjega u okviru određenih granica, jedne biskupije, jedne redovničke zajednice ili naroda, a da se prethodno nije tako štovao.[21]

 

To je dakle papinsko dopuštenje štovanja - permissio cultus - u vidu buduće kanonizacije ili bez obzira na kanonizaciju. Beatifikacija, dakle, nije posljednja riječ u procesu.

 

Prva takva beatifikacija, provedena prema pravilima Urbana VIII., i koja je bila svečano proglašena u bazilici sv. Petra u Rimu odnosila se na Franju Saleškoga, 1662. Od tada su se u pravilu sve beatifikacije događale u bazilici sv. Petra do 1981. kada je papa Ivan Pavao II. u Manili na Filipinima beatificirao šesnaestoricu slugu Božjih.[22]

 

Kanonizacija. Papa Inocent IV. (1243.-1254.) izdao je Dekret u kojem se jasno definiralo što je to kanonizacija. Kanonizirati znači da Rimski prvosvećenik propisuje svim vjernicima u Katoličkoj Crkvi štovanje nekoga Božjeg ugodnika kao svetca, određujući da se obavlja svečana služba - sv. Misa s časoslovom - u čast dotičnoga svetca.

 

Prema nauku pape Benedikta XIV. (1740.-1758.), iznesenu u njegovu klasičnom djelu o tom predmetu,[23] a koji je sažet u Kodeksu iz 1917. godine, tri su uvjeta da se nekoga može proglasiti svetim:

 

Prvo, dokazi ili probationes o vjeri i izvrsnosti života dotičnoga kandidata ili sluge Božjega.

 

Drugo, ti dokazi nisu dostatni, jer se pravi život odvija daleko od svijeta, in secreto ili u tajnosti, koja može biti drukčija od vanjskoga očitovanja drugima. Stoga su potrebna i čudesa ili miracula, kojima nebo potvrđuje da su se čudesa pripisana određenom svetcu dogodila po njegovu zagovoru.

 

I treće, ne radi se o bilo kakvim čudnim stvarima, događajima ili ozdravljenjima, nego o čudesima koja odobri Sveta Stolica.[24]

 

Za mučeništvo se ne traži čudo ako je mučeništvo sluge Božjega evidentno, nesumnjivo, kristalno jasno u svakom pogledu, povijesnom i teološkom.[25]

 

Papa može nekoga proglasiti svetim, bez obzira na kanonski put kojim se došlo do toga čina. Ali on ne može nekoga kanonizirati a da se prethodno nije uvjerio u svetost ili mučeništvo dotičnoga kandidata.

 

Bitna je dakle razlika između beatifikacije i kanonizacije u Papinoj osobnoj, definitivnoj i stoga nezabludivoj izreci, a ne toliko u ograničenu ili općem štovanju Božjih ugodnika.

 

 

Je li kanonizacija dogmatska definicija Papina? Ne može se reći da je kanonizacija poput dogmatskih definicija koje uključuju elemente sadržane, barem implicite ili uključivo, u Bibliji, jer dotičan kandidat za oltara nema oslonca u Svetom Pismu. Ali u Papin privilegij nezabludivosti, prema općem mišljenju teologa, ulazi i kanonizacija svetaca. Te izjave ulaze u redovitu Papinu nezabludivost, ali ne na izravan, nego na neizravan način.

 

Ratko Perić, biskup 
Mrežna stranica Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije

---