„Križićanje“ i „ćesmanje“ ramskih uspomena

Ako govorimo o umjetnosti ramskoga kraja, potrebno je početi od onoga što se u Rami uopće više ne vidi, a izvor je stoljetne orijentacije na putu vjere.


Rama,  Ned, 07. Svi. 2023.

„Križićanje“ i „ćesmanje“ ramskih uspomena

Izvor: Ramski vjesnik - www.ramski-vjesnik.ba

Obično se umjetnost razumijeva kao slobodnu djelatnost kojom se nešto saopćava. Po tome se ona razlikuje od zanatskih radova koji su uvjetovani karakterom posla i svojom svrhovitošću. Karakterom saopćavanja, s druge strane, umjetnost uspostavlja komunikaciju s onim tko je sposoban za promatranje, piše fra Josip Jozić za portal Ramski Vjesnik.

Po tome se ona razlikuje od igre i razonode, jer umjetnost nosi nešto i od odgovornosti saopćavanja, izricanja, prikazivanja. U umjetnosti se iskazuje određeni stav, specifična osobnost umjetnika i odgovornost za ostvareno djelo.

Čini se da osim slobode i odgovornosti postoji i onaj karakter umjetnosti kojim se izriče egzistencijalno povjerenje u smisao onoga što se predstavlja. U sakralnim, povijesnim ili regionalnim umjetničkim temama u našim bosanskim krajevima vrlo često dolazi do izražaja povjerenje u smisao usprkos teškim i nesretnim vremenima. Ovim povjerenjem u smisao umjetnost ne predstavlja lijepo samo u smislu „privlačnih veličina“ ili „zanosnih boja“, lijepo samo u „sviđanju“, nego se djelima komunicira smisao događaja koji se predstavlja. Tako, recimo, ogromna skulptura ne mora biti privlačna zbog svoje enormnosti, nego zbog izraza vjere u smisao ogromne patnje, smisao koji se kategorijama razuma ne zapaža. Posebna forma neke skulpture može biti izraz neobične ili neponovljive situacije, koja kao životna priča djeluje besmisleno, ali u umjetničkoj formi pronalazi oslonac u smislu koji se golim okom ne zamjećuje. Lik ponizne i napaćene žene predstavljen u golemoj skulpturi može biti izraz ljubavi majke koju više ne vidimo, a čije su nam riječi tako puno značile.

I u sakralnim motivima može se naslutiti sličan karakter umjetnosti. Sveci su zaštitnici vjerničkoga puka i predstavljeni su često u povezanosti sa stvarnim događajima i koloritom nekoga kraja, ponegdje i uz prepoznatljive povijesne likove. Međutim, uopće vezivanje svetačkoga i vjerničkog, vječnoga i prolaznog života sluti egzistencijalnu povezanost zemaljskoga s nebeskim, smisla često neshvatljive patnje i muke na ovoj zemlji sa smislom neshvatljivosti i nedokučivosti krajnje tajne života. U svim svojim empirijskim elementima umjetnost često prikazuje ono što se uopće ne može vidjeti.

U ramskom kraju, čini se, ovakav karakter umjetnosti pronašao je svoje definitivno mjesto. Ako govorimo o umjetnosti ramskoga kraja, potrebno je početi od onoga što se u Rami uopće više ne vidi, a izvor je stoljetne orijentacije na putu vjere. To je Ramska Gospa, koju su prema predaji franjevci 1687. godine u bijegu od Turaka zajedno s narodom ponijeli u Sinj. Ona nam je danas poznata kao Gospa Sinjska.

Foto: Originalna slika Gospe Ramske sada Gospe Sinjske snimljena 1968.

Ova će slika ostati stoljećima simbol čežnje, simbol znanja da se čežnja ne ispunja kao nekakva želja i simbol vjere da se čežnja može ispuniti. Slika Ramske Gospe, one danas u Sinju, ostat će tako neprestani pokretač vjere između stvarnosti i sna, između trajnoga ponižavanja i borbe za dostojanstvo, između narušenoga i punog života, između stalnih odlazaka i stalnih povrataka, osobnih razočaranja i uvijek novih odluka, uznemirenosti i smiraja, smrti i uskrsnuća.

Foto: Kuzma Kovačić, (1997) Majka od Milosti, Rama

Ova „odsutna“ Ramska Gospa i s njom povezana čežnja naći će svoj izraz na Šćitu 1892. godine u djelu Majka od milosti, rimskoga slikara Alberta De Rohdena. I ova će slika postati „nevidljivom“ i ostati samo u sjećanju ramskoga puka, jer je spaljena zajedno s crkvom 1942. godine. Majka od milosti na ovoj slici nije sama. Nose je nebeski anđeli, ali ni oni nisu sami. Uz Majku od milosti je ramski puk. Gospa je okružena pogledima žena i muškaraca u narodnoj nošnji i franjevaca koji joj se utječu.

Foto: Alberto de Rohden (1892) Ramska Gospa, Rama

Nebeski događaj „uvijen“ je ovdje u onaj zemaljski, u događaj odlaska Gospine slike u Cetinsku krajinu, dok je u pogledima vjernika izražena više možda vjera u povratak Gospe u svoj kraj. Vjernici i fratri kao da dočekuju Gospu, koja se vraća i ponovno donosi smisao u konkretnom i vrlo teškom vremenu ramske povijesti, vremenu fra Bone Milišića (1841. – 1902.), koji je s pukom bio razapet između neimaštine i želje za novim životom, „vječnoga“ iščekivanja fermana za gradnju crkve i nove slobode vjere, bolesti koje su harale ovim krajem i čvrste odluke za život.

Ova čežnja za Majkom od milosti i vjere u život održala se i nakon Drugoga svjetskog rata, kada su i fratri i narod nosili križ pritvaranja i zatvaranja, ideološkoga progona i straha, novoga podizanja crkve i žive zajednice. Usred nedaća poslijeratnoga vremena slikar Gabrijel Jurkić naslikao je 1955. godine repliku Rohdenove slike Majke od Milosti. Ovo Jurkićevo djelo, danas u desnoj apsidi crkve na Šćitu, nije samo umjetnička replika. S novim i svježim bojama ona je prisjećanje na ono čega više nema. I više od toga, Jurkićeva Gospa od Milosti predstavlja očito „povratak“ Gospe u svoju crkvu, približavanje Majke od Milosti svome puku, potvrdu „blizine Milosti“ ljudskoj muci i križu vremena.

Ono što će Rama zajedno s fra Eduardom Žilićem (1905. – 1971.) desetljeće poslije Jurkića u umjetnosti dobiti, možda najbolje opisuje egzistencijalnu povezanost nebeskoga i zemaljskoga. Freska hrvatskoga slikara Josipa Biffela Marija zaštitnica ramskoga puka u apsidi srednje lađe u crkvi na Šćitu prikazuje Marijin „zagrljaj“ puka. Opet je Majka od milosti blizu čovjeku vjerniku, ali sada s prepoznatljivim likovima svetih Nikole Tavelića, Franje Asiškoga i Ante Padovanskoga te svjedoka vjere fra Anđela Zvizdovića. Majka grli svoj vjerni puk, čak i u prepoznatljivim likovima onoga vremena. I više od toga, Majka od Milosti svojim plaštem zakriljuje cijeli kraj, koji će i u ovo vrijeme nositi križeve potopa, kolektivnoga iseljavanja, odlaska u druge pokrajine i daleke zemlje. I koliko god teški bili križevi napuštanja rodnoga kraja, koliko god daleko morao otići običan čovjek, tolika je i zaštita Majke od milosti. Marija širi svoj plašt i nad kostima bezimenih mučenika i pokojnika po kojima puk na slici hoda. Time umjetnik kao da proširuje obzorja smisla: pa čak i ono što je davno bilo, što je zaboravljeno, što je bezimeno, lica vjernika kojih se nitko nema spomenuti i sva njihova muka ulaze u povijest spasenja.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ramski Franjevački samostan i puk našao se ponovno pred novim križem, križem zadnjega rata i stradanja u njemu. Osim toga, mnogi su ljudi radeći u inozemstvu nosili križeve razdvojenosti od obitelji, križeve „bauštela“ u tuđim zemljama, križeve gradnje novih obiteljski kuća, često u infrastrukturno neadekvatnim uvjetima. Tada je fra Živko Petričević (1935. – 2020.), i sam pred križem gradnje novoga samostana i obnove samostanskoga dvorišta, pokrenuo ogroman umjetnički projekt koji još do danas nije okončan. Novi samostan, stara „kapela“ i dvorište samostana na Šćitu postat će temom dugih večernjih razgovora fratara i njihovih prijatelja na „famoznoj“ terasi Franjevačkoga samostana na Šćitu. Ideja da se ponovno osmisli svu povijest patnje i stradanja u Rami lagano je zadobivala svoje konture i počela se ostvarivati kao izložba umjetničkih djela na otvorenom.

Postavljanje Ramskoga križa u dvorište samostana 1996. godine, djelo hrvatskoga kipara Mile Blaževića, početak je jednoga novog vala umjetničkih ostvarenja u ramskom kraju i jednoga posve novog svjetla vjere u smisao kolektivnih i osobnih križeva. Djelima akademskoga kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva i Gospina vrata (1997.), te Posljednja večera s „jednim mjestom s Isusom za stolom“, Put križa kroz gaj (2009.), djelom spomenutoga kipara Mile Blaževića Ramska majka (1999.), ali i mnogim likovnim ostvarenjima hrvatskih slikara Đure Sedera, Blaženke Salavarde, Vlatka Blažanovića, Igora Rončevića, Matka Vekića i drugih, ramski samostan postati će novo umjetničko središte – mjesto novoga osmišljavanja križa. Ovdje se smisao vjere (milost) spustila s visina i kao da se pokazuje na imenima poginulih ispisanim pod Ramskim križem, na onom jednom slobodnom mjestu za stolom Posljednje večere, na licu Ramske majke koja čvrsto drži svoje dijete, u nevidljivom „klecalu“ kao osloncu Dive Grabovčeve. Milost ovdje „novim plaštem umjetnosti“ grli svakoga tko joj priđe: običnoga čovjeka, vjernika, putnika, gosta. Perivoj ramskoga samostana postao je otvorena galerija i neprestance poziva na novo iščitavanje povijesti, novu vezu s Transcendentnim, novo traganje za smislom križa, možda i današnjega križa iseljavanja cijelih obitelji, nesretnih političkih i privrednih okolnosti i stranačkih nerazumijevanja.

Ramski je samostan tako postao mjestom u kojem se patnju izrazilo u umjetnosti s vjerom u konačni smisao. Ovaj cjelokupni umjetnički izraz spoj je patnje i lijepoga, muke i nadanja, boli i ornamenta, spoj je onoga što u Rami u umjetnosti tkanja platna odavno već nalazimo: „križićanja i česmanja“. Povijest ovoga kraja nije samo obilježena nego je i povezana ponavljanim stradanjem i spaljivanjem, pokoljem i seljenjem, ali uvijek s vjerom i čežnjom da će biti bolje. U ovu povijest je „ukrižićana“ nada u bolju budućnost, zapravo je povijest izvezena križevima baš kao što su odjevni predmeti košulje i ćurdije, aljine i anterije „križićani“ stoljećima. Križ je stvarnost, ali i ornament, kao što su to i sva moderna umjetnička ostvarenja u ramskom Franjevačkom samostanu.

Promatrajući likovna djela ramskoga slikara Bruna Bulaja teško se oteti dojmu „križićanja i ćesmanja“ ramskih uspomena. Prikazi stvarnih ramskih likova, nekada fotografiranih i portretiranih, idu ovdje pomalo u smjeru neprepoznavanja. Time Bulaja upozorava na generalni karakter sjećanja i prisjećanja, uspomene i spomena. Uspomene vremenom blijede. I kao što mlađi naraštaji pamte lica s Jurkićeve slike ili Biffelove freske samo „po čuvenju“, tako Bulajini prikazi ramskih motiva upozoravaju na vrijednost spomena, pa možda i onoga molitvenog, u čiji smisao duboko vjerujemo i kada ga samo pomalo ili zamagljeno naziremo.

Ono što je izrazito u empiriji umjetničkoga iskaza Bulajina djela jest motiv „križićanja“ s ramske tradicionalne nošnje. Povremena široka crvena boja na velikoj plohi sigurno simbolizira patnju i mučeništvo. Pomiješani kolorit na drugim Bulajinim djelima pokazuje određeno „otimanje“ jedne boje u borbi s drugima. Ali vezeni crveni križići na ramskim motivima zasigurno su otimanje od zaborava ramske kulture i tradicije. Što više, crvena boja „križićanja“ prisutna je na licima predstavljenih ljudi s fotografije, na njihovu čelu, ustima, obrazima pa i „starinjskim brkovima“. Time je naglašena činjenica da zapravo obraz čovjeka, njegovo lice i njegov govor trebaju biti odraz križa i vjere koju se povijesno sabiralo i umjetnički sročilo na Ramskom križu u samostanskom dvorištu.

Po nejasnoj bijeloj boji, pomalo igrom crne i bijele boje, tipične za odnos „košulje i ćurdije“ u ramskoj nošnji pa i sivom pozadinom, Bulaja stvara „tkanje od sjećanja“ koje se usmjerava i na budućnost ramskoga čovjeka. Budućnost je nejasna bijela boja, često siva, a zna i pocrniti. Ali „križićanje“ ostaje stalni poziv na čvrsti oslonac u križu. Tko se dotakao ramske nošnje ili ju je slučajno obukao, zna da su utkani ornamenti „križićanja“ čvrsti, tvrdi i opori i da ih se ne može jednostavno razvezati. Ova čvrstina „križićanja“ kao da i danas, kako na nošnji tako i na umjetničkim djelima, pokazuje ono što hebresjka riječ za vjeru Amen stvarno znači – biti čvrsto usidren u Onoga koji nas nosi, „ukrižićan“ u Milost, u smisao u koji i umjetnost vjeruje. (kta/ramski-vjesnik.ba)


Online duhovni susret na temu: “Svećenik, običan čovjek?”

Sarajevo,  Čet, 18. Tra. 2024.

Online duhovni susret na temu: “Svećenik, običan čovjek?”

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“, 25. travnja 2024. s početkom u 20 sati organizira online duhovni susret u sklopu projekta 'InSpirit – DigitalYouth'. Prijave su otvorene do 24. travnja

Pozvani biti radosni

Rim,  Čet, 18. Tra. 2024.

Pozvani biti radosni

Približavajući se Svjetskom danu molitve za zvanja (4. vazmena nedjelja), za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 17. travnja 2024., Andrea Monda, ravnatelj toga lista, razgovarao je s kardinalom Lazzarom You Heung-sikom, prefektom Dikasterija za kler

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

Breške kod Tuzle,  Sri, 17. Tra. 2024.

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

U srijedu, 17. travnja 2024., održana je redovita proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata, na kojoj su sudjelovala desetorica svećenika.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Zagreb,  Sri, 17. Tra. 2024.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir održan je u utorak, 16. travnja 2024. Godine u zagrebačkoj župnoj crkvi Svete Obitelji