Kardinal José Tolentino: Za mnoge naše suvremenike umjetnost je prvi navještaj

Intervju s kardinalom Joséom Tolentinom de Mendonçom, prvim prefektom Dikasterija za kulturu i obrazovanje, za španjolski list Vida Nueva.

Nakon višemjesečnih glasina, 26. rujna Vatikan je objavio da papa Franjo imenuje kardinala Joséa Tolentina de Mendonçu prefektom Dikasterija za kulturu i obrazovanje, novog ‘ministarstva’ koje je nastalo nakon spajanja dva odjela kurije. Arhivar i knjižničar Svete Rimske Crkve od 2018., ovaj izvrsno talentirani portugalski kardinal uvijek je bio povezan s intelektualnim svijetom, budući da je autor plodnog pjesničkog, književnog i teološkog djela koje je postiglo veliki uspjeh u njegovoj zemlji.

“Prvi i najveći izazov je uspostaviti identitet”, objašnjava u razgovoru za španjolski list Vida Nueva svoju novu odgovornost na čelu novog Dikasterija za kulturu i obrazovanje, prenosi portal Fratellanza umana. José Tolentino de Mendonça, 56, smatra da je bila “ogromna privilegija” biti zadužen za taj “veliki i nezaobilazni kulturni laboratorij” kao što je je Vatikanska biblioteka. Arhivist i knjižničar svojevrsni je Papin veleposlanik, ali ne pred državom, nego pred čovječanstvom. Zabrinut je zbog potrebe da se Katolička crkva mora zapitati je li i danas stvarateljica kulture. Smatra da se kriza vjere objašnjava “neraspoloženjem, distancom, nespremnošću za iznenađenje i ganutost pred Bogom”. U nastavku, cjelovit razgovor s kardinalom Tolentinom.

Što će biti najveći izazov u Vašoj novoj dužnosti prefekta Dikasterija za kulturu i obrazovanje?

Budući da je riječ o novom dikasteriju za kulturu i obrazovanje, koji je apostolska konstitucija Praedicate Evangelium stvorila spajanjem Kongregacije za katolički odgoj i Papinskog vijeća za kulturu, mislim da je prvi i najveći izazov koji predstoji uspostaviti identitet. Identitet se ne rađa samo iz pukog povezivanja dviju prethodnih institucija, već iz želje za izgradnjom nove, kohezivne i inspirativne operativne stvarnosti.

Što je tražio papa Franjo? Kakvom Vam se čini nova pozicija?

Svatko tko poznaje papu Franju zna da on govori jednostavno i s manirima onog ribara iz Galileje po imenu Petar. Ne drži duge govore. Nazvao me i pitao mogu li mu pomoći na poslu. Ima mudrosti u ovakvom postupanju, budući da opisuje različite misije kao suradnju u većem poslanju, a to je poslanje same Crkve. Sjetio sam se što sveti Pavao kaže u Drugoj poslanici Korinćanima 1,24: “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. Ta u vjeri ste postojani.”

Tko ste Vi: kardinal pjesnik ili pisac s kardinalskim šeširom?

Pjesnik Fernando Pessoa preporučio je u pjesmi: “Sê todo em cada coisa. / Põe quanto és no mínimo que fazes” (Budi sve u svemu. / Stavi ono što jesi u najmanje što radiš). Ti su mi stihovi pali na pamet jer postavljaju vrlo važno pitanje u životima svih nas: pitanje integriteta.

Dakako, svatko od nas nosi sa sobom različite vještine i mogućnosti, kojima se mora upravljati u polifonom jedinstvu vlastitog bića, a ne kao s unutarnjim suprotnostima. Kontrapozicije riskiraju da postanu umjetne. Vjerujem da je važno biti ono što jesi, živjeti to s jednostavnošću i proročanstvom te to staviti u službu izgradnje Božjeg Kraljevstva. Kada prigrlimo vlastiti integritet, sve što jesmo, sve što imamo u sebi i sve o čemu sanjamo prirodno će sve naći svoje mjesto.

Što je za osobu od kulture poput Vas značilo biti odgovoran za Vatikansku biblioteku?

Biblioteka je veliki i nezaobilazan kulturni laboratorij. Na primjer, u baštinskoj biblioteci kao što je vatikanska, zadatak očuvanja temeljni je izazov, no nije jedini. Zapravo, biblioteka nije samo zbirka prošlosti koju treba zaštititi. Izazov je da bude sastavni dio konstrukcije sadašnjosti i budućnosti. Sjećam se da nam je papa Franjo, kada nas je prvi put posjetio, ostavio ovu poruku: „Dimenzija sjećanja nedvojbeno je dio strukture vašeg poslanja, ali također učinite biblioteku dobrim mjestom za odlazak u budućnost“ .

Kao odgovor na Vaše pitanje, kažem vam: bila je ogromna privilegija raditi u ustanovama kao što su Apostolska biblioteka i arhiv, koje nas na tako izravan, intenzivan i objektivan način približavaju povijesnosti kršćanstva i ljudskom traganju za znanjem. U ontologiji ovih mjesta možemo identificirati Terencijevu maksimu: “Ništa ljudsko nije mi strano.” Arhivist i knjižničar je, dakle, svojevrsni Papin veleposlanik, ali ne pred državom, nego pred čovječanstvom.

Kako ocjenjujete svoje dosadašnje iskustvo u Rimskoj kuriji? Nedostaje li vam sveučilišna atmosfera?

Priznajem da sam strastveno živio sveučilišni život, budući da sam bio profesor i prorektor portugalskog Katoličkog sveučilišta. Sveučilišno okruženje vrlo je poticajno, interdisciplinarno i izrazito povezano s izazovima budućnosti koju u određenoj mjeri nastoji anticipirati. Osjećam se dužnim duhu otvorenosti i istraživanja koji postoji na sveučilištu, važnosti koja se tamo uči da se pridaje pitanjima, iskustvu timskog rada.

U poslanju koje mi je povjereno u Rimskoj kuriji, istina je da nastavljam održavati odnos sa sveučilišnom sredinom, ali kurija podiže nove dimenzije. Apostolska konstitucija Praedicate Evangelium vrlo jasno objašnjava kako rad Kurije umetnuti u Petrovu misionarsku službu, u kontekstu misionarskog obraćenja Crkve uzajamnog života zajedništva koji je sinodalnost.

Kako književnost danas može biti instrument evangelizacije?

Filozof Charles Taylor skreće pozornost na činjenicu da je suprotnost inkarnaciji – ekskarnacija. Utjelovljenje nam omogućuje da kontempliramo božansko vidljivo u tijelu, u svakodnevnom životu, u povijesti. Naprotiv, ekskarnacija se pretvara da znanje o Bogu postaje vjerodostojno kada se udalji od utjelovljene vizije. Kao što svi znamo, to je bilo veliko iskušenje teologije. Kršćanstvo je vitalnije kada obnavlja značenje utjelovljenja. Književnost je škola utjelovljenja koju je slušala suvremena teologija.

Originalnost književne riječi leži u tome što se ne odlučuje izražavati apstraktnim i izuzetim kategorijama niti se fokusira na svijet ideja: ona prenosi bogatstvo, polifoniju i dramatičnost iskustva. Upravo se Flannery O’Connor, primjerice, suprotstavila svođenju nadnaravnog na pobožni klišej. I rekao je: “Što više pisac želi učiniti očiglednim nadnaravno, to više mora prirodni svijet učiniti stvarnim, jer ako čitatelji ne prihvaćaju prirodni svijet, sigurno neće prihvatiti niti jedan drugi.” Na istom tragu, pjesnik Paul Celan je napisao da se “onaj tko stvarno nauči vidjeti približava nevidljivom”.

Jesu li pisci danas duhovni vodiči? Postoji li neki koji je to za Vas?

Svaki umjetnički rad ima duhovno značenje. A umjetnici (kategorija u koju se prirodno ubrajaju i pisci), kao pažljivi kartografi vidljivog, uče nas osluškivati ​​misterij, sagledavati njegovu snagu. U sekulariziranom svijetu umjetnici postaju, čak i nesvjesno, mistagozi, neformalni ili nadahnuti učitelji unutarnjih putova. Claudel je, glede Rimbauda, ​​govorio o postojanju mistika u divljem stanju. Umjetnost svjedoči o toj mističnosti i za mnoge naše suvremenike to je prvi navještaj.

Govoreći o kreatorima sadašnjosti, tu sposobnost prepoznajem u arhitekturi Álvara Size ili Petera Zumthora, u slikarstvu Miquela Barceloa ili Anselma Kiefera, u skulpturi Doris Salcedo, u video umjetnosti Billa Viole, u glazbi Arvo Pärt i Nicka Cavea, u romanima Marilynne Robinson i Antónija Loba Antunesa, u poeziji Antonija Gamonede, Charlesa Simica ili Brazilke Adélie Prado. (kta/vida nueva/fu)