Propovijed nuncija Chullikatta na patron sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu

Na blagdan svetih slavenskih apostola Ćirila i Metoda, u petak, 5. srpnja 2024. istoimena crkva u okviru zdanja Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa odnosno Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu proslavila je svoje nebeske zaštitnike. Euharistijsko slavlje u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Francis Assisi Chullikatt. Propovijed nuncija Chullikatta prenosimo u cijelosti:

Preuzvišeni nadbiskupe Tomo,

Uzoriti kardinal Vinko,

Poštovani subrate biskupe Petre,

Poštovani rektore,

Dragi svećenici, redovnici i redovnice,

Dragi bogoslovi i studenti,

Draga braćo i sestre u Kristu!

1. Slavenski apostoli, sveti Ćiril i Metod, bili su braća po krvi, vjeri i žrtvi, što ih zauvijek i na doista impresivan način povezuje u nasljedovanju Isusa Krista.

Ćiril je bio najmlađi od sedmero djece, među kojima je bio i njegov brat Metod. Iz Carigrada, ondašnje prijestolnice Istočnog Rimskog Carstva, Sveta braća su se uputili na različita mjesta propovijedati vjeru. Ipak, njihov najvažniji poduhvat bio je, kao što znamo, u Panoniji i Moravskoj, gdje su za potrebe tamošnjih vjernika na staroslavenski preveli liturgijske knjige napisane glagoljskim pismom.

U svom evangelizacijskom djelovanju, Ćiril i Metod morali su se suočiti s mnogim nesuglasicama i pobunama, ali su uvijek imali podršku rimskih papa. Prevođenjem liturgijskih knjiga na staroslavenski jezik, stekli su veliko poštovanje, simpatije i naklonost susjednih Slavena. Bili su svjesni da pojedini narodi ne smatraju da su u potpunosti primili Riječ Božju koja se u Kristu utjelovila, sve dok je ne čuju na svom jeziku i ne čitaju na svom vlastitom pismu.

Prilikom njihove posjete Rimu na poziv pape Hadrijana II., liturgijske knjige koje su preveli bile su položene na oltar u Bazilici Svete Marije Velike a liturgija na staroslavenskom jeziku slavila se po prvi put u rimskim Bazilikama Svetog Petra, Svetog Andrije i Svetog Pavla. Nakon što je Ćiril umro u Rimu (†869.), Metod se vratio u Moravsku i Panoniju (današnja Mađarska). Bio je zatvoren dvije godine u Bavarskoj, a umro je u Velehradu, na jugu Moravske, 6. travnja 885.

2. Sveti Ćiril i Metod predstavljaju klasičan primjer "inkulturacije vjere", odnosno "evangelizacije kulture". Smatrali su da, ako svaki narod Kristovu poruku ne može razumjeti na vlastitom jeziku i u vlastitoj kulturi, ni vjeru neće moći 'utjeloviti' u svoj život. To je primjer plemenitog pristupa poštovanja kolektivnog dostojanstva naroda, koje su nam Sveta braća ostavili u baštinu, na koju Crkva i danas gleda s velikim poštovanjem.

Naime, Ćiril i Metod nas uče da je jezik vrlo učinkovit način na koji Krist govori svakom narodu – i stoga, naviještajući Evanđelje na jezicima svakog naroda možemo "osvijetliti sve ljude svjetlom Krista koje sja na licu Crkve" (LG 1). U tome je tajna uspjeha misionarskog djelovanja ove Svete braće, koji su postali glasnici Božje Riječi, Isusa Krista, svjetla koje prosvjetljuje um i oči svakog naroda: Lumen Gentium – Svjetlo naroda.

3. Takav misionarski pristup, draga braćo i sestre, dodatno će sve približiti do zajedništva i jedinstva u Kristu, a što je dio sveopćeg spasenjskog plana Boga Oca [usp. Ef 1,10]. "Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom koji je »svjetlo svijeta« [Iv 8,12]; od njega potječemo, po njemu živimo, k njemu idemo" (LG 3). Crkva, odnosno kraljevstvo Kristovo već prisutno u otajstvu, ne može rasti ako mi ne nastavimo Isusovo spasenjsko djelo i poslanje, to jest propovijedajući Kristovo kraljevstvo svim narodima – »bilo to zgodno ili nezgodno« [2 Tim 4,2].

Sveta braća nas uče da navjestitelj Kristova evanđelja mora biti vršitelj koji ga svojim djelima svakodnevno živi i svjedoči [usp. Jak 2, 14-26]. Tako se Isusove riječi, po vjeri koja se živi i po djelima kojima se svjedoči, 'utjelovljuju' u onome tko je naviješta i vrši, kao i u onome tko je sluša i živi. Ne postoji ljepša harmonija od harmonije riječi i djela.

To je ona bogata duhovna baština koju su nam sveti Ćiril i Metod ostavili u naslijeđe. Kada svoj život po vjeri predamo Duhu Svetom, svakog dana možemo učiniti malo djelo koje će biti herojskog duha, a mi ćemo, poput njih dvojice, biti potpuno Kristovi. Kao što se kaže: sve ono što mi želimo, zauzvrat želi nas! A da bismo to što želimo dobili, dovoljno je uistinu ga i željeti!

4. Naime, svetost Ćirila i Metoda, koji su živjeli prije više od tisuću godina, i danas nas treba poticati, nadahnjivati i pomagati nam rasti u jedinstvu s Kristom kako bismo i mi, poput njih, bili ispunjeni apostolskim žarom koji je obilježio njihov životni put, i još predanije odgovorili na poziv na puninu života u Kristu. Za ljudski odgovor na svetost, potrebna je Božja milost i hrabrost susreta s Kristom koji nas potiče da »svučemo staroga čovjeka s njegovim djelima i obučemo novoga, uskrslog u Kristu«, kako nas poziva sveti Pavao [usp. Kol 3, 1-17].

Naša dva Sveta brata, osnaženi posvetnom Kristovom milošću, uspjeli su nadvladati prepreke na svom misijskom putu i bili su spremni svoj život dati za Krista koji ih je pozvao. Nisu oklijevali suočiti se s izazovima svoga vremena i stupiti u dijalog s lokalnim stanovništvom o različitim temama i izričajima: egzistencijalnim, duhovnim, obrednim, religijskim, kulturnim, jezičnim, ekonomskim i zemljopisnim.

Njihov sveobuhvatni pristup evangelizaciji uči nas da u misijskom radu ništa ne ostavimo neučinjenim i nepokušanim. Oni su bili strpljivi u podnošenju svake vrste poteškoća kako bi uspješno završili svoje evanđeosko poslanje. Sjeme vjere, slobode i dostojanstva koje su posijali u plodno tlo kulture, religioznosti i duhovnosti slavenskih naroda, neizmjerno je doprinijelo očuvanju njihovog identiteta, civilizacije i tradicije.

5. Konačno: da bi susreli slavenske narode, Sveta braća misionari morali su krenuti na put prema njima. To je vrlo rječit primjer "Crkve u izlasku", "Crkve na putu", i slika misionarske, kreativne i dinamične Crkve, tako drage papi Franji u kontekstu sinodalnosti. Krenuvši na put prema nepoznatim duhovnim i kulturnim prostorima, suočavajući se s uvijek novim pastoralnim izazovima i dan za danom se posvećujući djelu evangelizacije, naša Sveta braća ostavili su neizbrisiva sjećanja u srcu slavenskih naroda i cijele Crkve. Bili su uvjereni da, ako se vjera ne ukorijeni u svakoj kulturi, poput kvasca koji je prožima Evanđeljem, ni Kristovo srce ne bi moglo kucati u srcu svakog ljudskog bića svake kulture.

Stoga, s posebnim divljenjem i zahvalnošću danas slavimo patron ove sjemenišne crkve i blagdan slavenskih apostola i prosvjetitelja Ćirila i Metoda koji su nam ostavili primjer života dostojnog pravih Kristovih učenika, života dostojnog poslanja Crkve i dostojnog slave svih svetih.

Tijekom ove Presvete Euharistije, molimo zagovor naših dragih Svetih misionara, kako bismo i mi mogli plodonosno, vjerodostojno i djelotvorno služiti evangelizacijskom poslanju Crkve.

Sveti Ćirile i Metode – molite za nas!

Hvaljen Isus i Marija!