Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Toliškog arhiđakonata

Župa i franjevački samostan u Dubravama, kod Brčkog, u četvrtak, 22. veljače 2024. bili su domaćini prvog ovogodišnjeg Arhiđakonatskog susreta za Toliški arhiđakonat u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Sudjelovalo je 40-ak svećenika koji pastoralno djeluju u tri dekanata: Brčanskom, Doborskom i Šamačkom. Prema unaprijed utvrđenom programu najprije je u župnoj crkvi slavljena sv. misa koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić čiju prigodnu propovijed, naslovljenu „Kao uzori stada a ne kao gospodari baštine“, donosimo u cijelosti:

Zahvalni smo Gospodinu za milost da ovogodišnje susrete svećenika po arhiđakonatima započinjemo na blagdan Katedre sv. Petra, što je prigoda da još jednom ispovjedimo i potvrdimo svoje crkveno jedinstvo u vjeri i dušobrižničkom djelovanju i da zahvalimo Bogu za milost što nas je izabrao za svećenike i povjerio nam službu dušobrižnika njegovih vjernika.

I.

Današnje prvo misno čitanje svetoga teksta, koje je preuzeto iz Prve Petrove poslanice, osobito je važno i poučno za nas svećenike. Radi se o odlomku koji je klasičan sažetak opisa lika dobroga svećenika koji je dušobrižnik i sluga Isusovih učenika.

Prije svega, na početku ove poslanice njezin pisac svojim čitateljima sebe predstavlja osobnim imenom i svojom službom. On je „Petar, apostol Isusa Krista..." A na jednak način se i svaki svećenik treba predstavljati vjernicima kojima je poslan: tako je svaki svećenik prepoznatljiv u svom osobnom identitetu (npr. Marko, Ante, Andrija...), a u odnosu na druge ljude on je „apostol Isusa Krista". – To je naša legitimacija i to je naša služba.

„Petar, apostol Isusa Krista" odmah na početku veli, da svoje pismo upućuje „putnicima u Raseljeništvu..." I zanimljivo je kako naziva svoje čitatelje: oni su za njega „putnici", a svijet u kojemu žive Isusovi učenici za njih je „raseljeništvo". – To je slikovit i znakovit sažetak kršćanske istine o čovjeku. Putnici smo prema vječnosti i iseljeni smo sve dok ne prispijemo u vječnost. To je temeljni način na koji se svaki svećenik treba predstavljati i posvetiti onom dijelu „putnika" kojima je poslan.

Nadalje, koristeći rječnik Petrove poslanice, svećenici su prezbiteri – to jest, starješine među putnicima u raseljeništvu. A Petar je među njima συμ-πρεσβύτερος – to jest, su-prezbiter, odnosno su-starješina, kako se čita u prijevodu na hrvatski jezik. On je istovremeno starješina stada i također starješina svih starješina, prezbiter prezbitera. Odnosno, on je su-starješina, kako za sebe kaže vrlo obzirno i skromno.

Petar kao συμ-πρεσβύτερος jest trajna karizma i služba u Crkvi, postoji uvijek i trajno na jednak način. To jest, u svojim nasljednicima on je su-starješina i današnjoj generaciji prezbitera. Nama također! On i danas jednako svim prezbiterima kaže: „Starješine među vama opominjem, ja su-starješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati."

Iz uloge, koju mu je Isus povjerio, svim starješinama Isusova stada naređuje Petar: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada" (1 Pt 5,1-4).

II.

Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja pripovijeda zgodu u kojoj je Isus provjeravao vjeru onih koje je izabrao za starješine svoga stada. Poznata nam je ta zgoda. Vrlo je važna, ponajprije zato što je Petar, na izravno Isusovo pitanje, u ime svih starješina ispovjedio vjeru u njega riječima: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,16). Osim toga, vrlo je važna ta zgoda zato što je Isus Petru potom rekao: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima" (Mt 16,18-20).

Iz vjere, koju je Petar ispovjedio u ime cijele grupe prvih starješina, proizašlo je i hranilo se sveukupno naviještanje, svjedočenje i služenje apostolȃ stadu Božjemu koje im je bilo povjereno.

U vidu ispovijedanja vjere u njega kao Spasitelja svijeta, Isus jednako i danas sve nas suvremene starješine svoga stada pita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (Mt 16,15). Zato je potrebno da se i mi sami pitamo: Je li je naš život zaista svjedočenje da je Isus Sin Božji? Proizlazi li naše naviještanje iz te vjere? Ozbiljno je to pitanje! I, slušajući Isusovu Riječ i slaveći Euharistiju koje su – Riječ i Euharistija – znak i mjesto Isusove prisutnosti i govora, pred njim molimo oprost za svaku slabost i ponizno ispovijedamo da pristajemo uz vjeru da je On Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!

Iz ispovijedanja te vjere izrasta svećenikovo dostojanstvo apostola Isusa Krista te, vođeni tom vjerom, jednako kao one prve starješine, poslani smo služiti Božjemu stadu, koje nam je sȁmo povjereno i kojemu nismo vlasnici. Odnosno, nismo, kako kaže Petar, gospodari Baštine Božje nego naša je uloga biti uzori drugima. U tom smislu Petar, su-starješina i apostol Isusa Krista, opominje također nas, današnje starješine Božjega stada: „Nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada."

Draga braćo, osim što to od nas očekuje Isus, jedini gospodar Baštine, i osim što nas na to poziva Petar, također naši vjernici s pravom očekuju i trebaju svećenike koji će im služiti dragovoljno i po Božju, oduševljeno i koji će im biti uzori.

Na tu nakanu ćemo moliti u ovoj svetoj Misi i neka Bog svakoga od vas blagoslovi u takvu služenju putnicima u raseljeništvu!