Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Plehanskog arhiđakonata

Župa i samostan Sv. Petra i Pavla u Tuzli, u četvrtak, 29. veljače 2024. godine, bili su domaćini drugog ovogodišnjeg Arhiđakonatskog susreta za svećenike Plehanskog arhiđakonata. Sudjelovalo je 30-ak svećenika koji pastoralno djeluju u tri dekanata: Derventskom, Usorskom i Tuzlanskom. Prema utvrđenom programu je u župnoj crkvi slavljena sv. misa koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić čiju prigodnu propovijed, naslovljenu „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina“, donosimo u cijelosti:

BLAGOSLOVLJEN ČOVJEK KOJI SE UZDAJE U GOSPODINA

Susret svećenika Plehanskog arhiđakonata

Tuzla, 29. veljače 2024.

Nakon što smo saslušali odlomak iz knjige proroka Jeremije (Jer 17,5-10), koji se danas naviješta na svim Euharistijskim slavljima u Katoličkoj Crkvi, ponajprije zahvaljujemo za poruku koja proizlazi iz tih riječi Gospodnjih i nastavljamo započeti običaj da homilije na ovogodišnjim susretima svećenikȃ po arhiđakonatima oslanjamo na biblijske odlomke koje nam Crkva nudi kao čitanja na svetim Misama toga dana.

I.

Knjiga proroka Jeremije vrlo je bogata i raznovrsna po temama koje sadrži. U njoj su česta proroštva ovoga velikog lika Staroga Zavjeta i sadrži opomene, prijekore i utješne riječi članovima izabranoga naroda. Nisu rijetki opisi prorokovih osobnih doživljaja, djelovanja i kriza u konkretnim povijesnim događanjima koji su također tema njegova zanimanja. Pri tomu on se služi također prispodobama, koje nije uvijek lako razumjeti, a koristi također mudre izreke pa mu se ti odlomci tematski dodiruju s mudrosnim knjigama, kojima su takve izreke svojstvene.

Osobito prepoznatljiva oznaka Jeremijina načina pisanja ogleda se u tomu da on svojim slušateljima i čitateljima ne prenosi prvenstveno vjerske istine kao takve, nego se na njegovim stranicama čita ponajviše o vjeri koja se utjelovljuje u konkretan ljudski život, u Jeremijin život. Stoga je pri čitanju tih odlomaka lako uočljiva Prorokova snažna osobnost i lik jednostavnoga glasnika Božjega, što obično izaziva simpatije i što je razlog da čitatelj njegova teksta pred tom pojavom redovito ne ostaje ravnodušan. To je ujedno razlog što neki imaju običaj kazati: Dok je u Isusu Riječ Božja postala čovjek, u Jeremijinoj osobi i djelovanju se objavilo Božje srce pa su i evanđelisti, kako vele neki tumači, pri opisu Krista vodili računa o svećeničkom liku kako ga je vidio ovaj prorok.

U današnjem odlomku Crkva nam po liturgijskom rasporedu biblijskih čitanja za razmatranje nudi odlomak iz Jeremijine knjige koji sadrži dvije mudre izreke. One vrlo dobro korespondiraju sa sličnom porukom današnjega psalma (Ps 1) pa se osjeća uzajamni utjecaj ovih dvaju spisa.

II.

Prva mudrost, koju Jeremija nudi u današnjem odlomku, naznačena je u blagoslovu koji je suprotnost prokletstvu koje je rečeno prije blagoslova. Blagoslov je za čovjeka, naime, uzdati se u Gospodina, a prokletstvo je za čovjeka uzdati se sȁmo u sebe ili u drugoga čovjeka te ljudsko tijelo i sve ono što ono znači smatrati svojom snagom i tako svoje srce odvraćati od Gospodina. Takav čovjek je, kako slikovito veli Jeremija, „kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj" (Jer 17,6). On je, reklo bi se, kao zakržljalo i rahitično raslinje, zgrčeno i iznemoglo od suše, koje ne napreduje niti raste na pravi način zbog nedostatka osnovnoga soka koji omogućuje život, rast, napredak i donošenje ploda. Tako je Prorokovim očima viđena stvarnost čovjeka koji se prepustio sȁmo svojim snagama.

Naspram tomu, blagoslovljen je čovjek, kaže Jeremija, koji se pouzdaje u Boga i komu je uzdanje u Gospodinu. I opet, slično kao u slučaju prokletstva, Jeremija svoju tvrdnju o blagoslovu objašnjava slikom koja je, kao i prethodna, bila lako razumljiva ljudima njegova kraja i vremena. Naime, kaže on da je čovjek, koji se pouzdaje u Gospodina, nalik „stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine ne prestaje donositi plod" (Jer 17,8).

Mudrosni način, koji istinu i pravu životnu mudrost nerijetko tumači paralelizmom tako da istinu i mudrost postavlja u opoziciju sa svojom suprotnošću, poseban je propovjednički način tumačenja koji je Jeremija primijenio u ovom odlomku.

Rekosmo također da je Jeremijina poruka u suglasju s onim što kaže današnji psalam o čovjeku na kojemu je Božji blagoslov. Njegov blagoslov, kojeg uživa, sastoji se u tomu, kaže psalmista, što ne slijedi savjeta opakih niti je na putu grešnika već uživa u Zakonu Gospodnjem. Zato je takav čovjek „k'o stablo zasađeno / pokraj voda tekućica / što u svoje vrijeme plod donosi; / lišće mu nikad ne vene, / sve što radi dobrim urodi" (Ps 1,1-3). – Slažu se, dakle, i po sadržaju i po rječniku koji se u njima koristi.

III.

Naspram napasti dualizma, koja nije posvema nepoznata ni u današnje vrijeme, nauk je Crkve da čovjeku nikako nije dopušteno prezirati tjelesni život. Baš suprotno, „čovjek, tijelom i dušom jedan", također „svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvoreno i određeno da uskrsne u posljednji dan. Ipak, čovjek, ranjen grijehom, osjeća pobune tijela. Stoga sāmo dostojanstvo čovjeka traži da Boga proslavlja u svome tijelu (usp. 1 Kor 6,13.20) i da ne dopusti da služi zlim sklonostima svoga srca. Čovjek se zbilja ne vara kad se priznaje višim od materijalnih elemenata i kad se ne smatra svodivim na golu čest prirode ili na anonimni element ljudskoga društva. Svojom unutrašnjošću on uistinu nadilazi sveukupnost stvari: u te dubine čovjek zalazi kad se vraća u srce, gdje ga čeka Bog, koji ispituje srce (usp. 1 Kr 16,7; Jer 17,10), i gdje on pred Božjim očima sam odlučuje o svojoj sudbini. Stoga priznajući u sebi duhovnu i besmrtnu dušu, nije žrtva lažnog utvaranja koje proistječe samo iz fizičkih i socijalnih uvjeta nego, naprotiv, dohvaća samu duboku istinu stvari" (Gaudium et spes, 14).

Druga današnja Jeremijina mudra poruka o blagoslovu opet je slikovita i također je izrečena kao negacija svoje suprotnosti u obliku podmuklosti. Tiče se našega srca i bubrega, koji su u Bibliji simboli ljudskih unutrašnjih intimnih osjećanja i vanjskih sklonosti, i dobrih i loših, i blagoslova i zlobe!

Ponajprije upozorava Prorok: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?", (Jer 17,9). Dakle, izvor svih čovjekovih nereda su njegovo srce i bubrezi i zato ih treba ozdraviti i čovjeka vratiti u stanje blagoslova.

Naspram tomu je blagoslov. Istina je, kaže Prorok, jedva su popravljivi naše srce i bubrezi! No, iako jedva, ipak su popravljivi. Odnosno, Bogu je moguće proniknuti ih da budu bolji u vladanju i donošenju plodova. Jer: „Ovako govori Gospodin: (...) Ja, Gospodin, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih" (Jer 17,1.10). I uzdamo se da će taj blagoslov, po zagovoru proroka Jremije, u ovo korizmeno vrijeme sići također na nas i ostati s nama.  (kta)