Propovijed nadbiskupa Vukšića na obljetnicu posvete konkatedrale u Baru

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić slavio je, 3. rujna 2023. euharistiju na obljetnicu posvete konkatedrale Sv. Petra Apostola u primorskom crnogorskom gradu Baru. Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio je propovijed naslovljenu „Po zagovoru svetoga Petra, vjerom osigurajte krepost“ koju prenosimo u cijelosti:

Običaj je u Katoličkoj crkvi, da se liturgijskim slavljem, i ako je moguće na svečan način, u svakoj biskupiji obilježava obljetnica posvete njezine katedrale. To zato što je ona prva od svih crkava u biskupiji i prostor u kojemu biskup, kao prvi od svih dušobrižnika i učitelja naroda Božjega, predsjeda liturgijskim slavljima. Cijela zajednica, a osobito ona koja se okuplja u prvostolnici, svojim molitvama zahvaljuje Gospodinu za sve blagoslove, kojima je pratio taj dio svoje Crkve i, po zagovoru svetaca, kojima je katedrala posvećena, zajedno sa svećenicima i ostalim Kristovim vjernicima, svoje potrebe preporuča milosrđu Božjemu te moli za biskupiju i svakoga njezina člana sa željom, da biskupijska zajednica i svi njezini pojedini članovi svojim životima, koji su hodočašće nade prema susretu s licem Božjim, ostvaruju svetost nebeskih zaštitnika i tako na najbolji mogući način svjedoče prisutnost kraljevstva Božjega među ljudima.

I.

U nedjelju 3. rujna 2017. posvećena je novoizgrađena kon-katedrala sv. Petra u Baru, čiju izgradnju je ova biskupijska zajednica dugo čekala. U noj se otada, predvođena svojim biskupom, okuplja katolička zajednica Isusovih vjernika i ponajprije zahvaljuje Božjoj providnosti što im je, za uzor svetosti i zagovornika pred Gospodinom, darovala apostolskoga prvaka sv. Petra, apostola Isusova nauka, neumornoga propovjednika Evanđelja i misionara, hrabroga svjedoka kršćanske ljubavi, graditelja crkvenoga zajedništva i jedinstva, sveca i mučenika svih kršćana u čiji primjer svetosti i vjernosti se rado ugledaju svi plemeniti ljudi, a osobito kršćanski vjernici.

Moli ova zajednica za svoga sadašnjeg biskupa Rroka i njegova predšasnika Zefa, koji su uložili velik napor da se kon-katedrala podigne i posveti. I osim iskrene zahvale obojici za sve molitve i trud, nadbiskupu Zefu već sada čestitamo 25. obljetnicu njegove biskupske službe, jer će se za 15-ak dana, 19. rujna ove godine, napuniti četvrt stoljeća otkako je zaređen za pastira ovoga dijela naroda Božjega.

Zajedno s biskupima pozdravljam vas svećenike, redovnike, redovnice i sve ostale Kristove vjernike Barske nadbiskupije i, zajedno s vama, molim da nas dragi Bog, po zagovoru sv. Petra, podržava na putu osobnoga posvećenja, uzdrži u vjernosti i svjedočenju svoga kršćanskog i katoličkog uvjerenja i poslanja. Također, ovo je prigoda, kada se s dužnim poštovanjem i velikom zahvalnošću treba sjetiti svih dobročinitelja, jer oni su svojim nesebičnim darovima uvelike omogućili da ovo mjesto molitve bude podignuto na slavu Božju, radi čašćenja svetih članova nebeske Crkve, radi zazivanja milosrđa Božjega za pokojnu braću i sestre te za duhovno dobro putujuće Crkve Kristove.

II.

Prvo biblijsko čitanje, koje se danas naviješta na Misnim slavljima, odlomak je iz Knjige proroka Jeremije, velikoga Božjeg svjedoka. U tom odlomku čuli smo ukratko opisanu svu prorokovu muku i razočaranje koji su, nakon što je govorio u ime Božje, u njemu nastali zbog tvrdoće uha i srca ljudi kojima je bio poslan, a oni su ga ismijavali do te mjere te je u jednom trenutku odlučio zbog toga posvema se povući i više ne govoriti.

Veliko je moralo biti Jeremijino razočaranje iz kojega su, nakon što je propovijedao, izašle riječi: „A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. (...) Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više" (Jer 20,7-9).

Riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan! To su riječi, kojima Jeremija opisuju svoje malodušje, kad je u njemu nastala snažna napast, da ne govori više jer uši i srca ljudi nisu željele slušati proroka i zahtjevnu Božju riječ za obraćenjem, nego su se od njih okretale prema onima koji su im povlađivali i čije riječi su im godile.

Prorok Jeremija, međutim, ipak nije podlegao snažnoj napasti i nije napustio službu već je, kao onaj koji se dao voditi od Gospodina, nastavio nositi muku proroka pa se zato u nastavku čitaju i ove njegove riječi: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote" (Jer 20,11).

Apostol Pavao u današnjem drugom čitanju, naspram izazova kojima je bila izložena prva zajednica Isusovih učenika, potiče kršćane grada Rima da prikazuju „svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje" i da ne budu slični ovomu svijetu, nego da obnavljanjem svoje pameti stalno se preobražavaju kako bi mogli „razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno" (Rim 12,1-2).

Nastavljajući istu temu naviještanja Božje riječi i otporȃ, na koje često nailazi njezin navjestitelj, evanđelista Matej pripovijeda zgodu, u kojoj je Isus počeo upućivati svoje učenike kako uskoro treba poći u Jeruzalem, gdje će mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te biti ubijen i treći dan uskrsnuti. Na to ga je čak nebeski zaštitnik ove katedrale pozvao na stranu i počeo odvraćati riječima" „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" (Mt 16,22). I nakon što je Isus odlučno, pa i neobično grubo, odbio Petrovu ponudu, kazao je svojim učenicima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga" (Mt 16,24-25).

III.

Stalna je napast, koju su iskusili Jeremija prorok, potom rana zajednica kršćana i apostol Petar, da se prorok umori i da prestane naviještati zahtjevnu Riječ Božju zato što njezin sadržaj često ne biva prihvaćen i primijenjen ili nailazi čak na odbacivanje. I ne radi se jedino o tomu da prorokovi suvremenici ne žele biti poslušni zahtjevnoj Riječi Božjoj, već je i naš unutrašnji čovjek podložan toj napasti i često je njezina žrtva.

Središnja je istina kršćanske vjere da je Isus raspet na križu i na njemu umro te uskrsnuo treći dan nakon toga. Križ je istovremeno mjesto Isusove patnje i vjernosti. Ali je istina također, da je vrlo važno uočiti kako je Isusov križ više mjesto njegove vjernosti i ljubavi, negoli mjesto njegove muke. Naime, jedino Isusova vjernost Božjoj volji i nauku te ljubav prema čovjeku objašnjavaju njegov križ. To jest, Isus prihvaća križ, da očituje ljubav i vjernost volji Božjoj i da potakne sve ljude da uvijek budu na Božjoj strani te da ustraju u međusobnoj ljubavi i vjernosti Božjem nauku. A kršćani su pozvani tomu biti svjedoci.

Izazovi i križevi su različiti. Ponegdje u svijetu još uvijek postoje, nažalost, i fizički progoni ljudi zbog osobnog uvjerenja i vjerskog ispovijedanja. Zbog toga su križevi te braće i sestara teški a napasti velike. Zato molimo Gospodina, da prestane svaka vrsta vanjskoga nasilja nad čovjekovom savješću, slobodom i tijelom.

Pored nasilja, postoji i svijet, o kojemu je Isus mnogo puta govorio, koji svojim zamamnostima, bez fizičke sile i mirno, odvlači čovjeka daleko od Božjega zakona.

K tomu, postoji u svakomu od nas i onaj naš dio koji, barem ponekad, nastoji sebi podložiti Božja pravila, usklađivati ih prema svojim očekivanjima te njima nametnuti samoga sebe. I zato, dok naviještamo Isusa raspetog i uskrslog, ponizno ispovijedamo da i mi, kao slabi ljudi, istovremeno pripadamo također u vrstu koja je kao Jeremija ponekad razočarana, kao rana kršćanska zajednica barem povremeno u napasti da postanemo slični ovomu svijetu ili kao Petar u teškim trenucima želimo se udaljiti od križa. Zato Isus stalno ponavlja: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.

Po zagovoru proroka Jeremije, neka dragi Bog nama i svim svojim propovjednicima, pomogne pobijediti napast malodušja, koja ne zaobilazi ni one najbolje. A po zagovoru rimskih mučenika i svjedoka, neka nam pomogne u našem osobnom posvećenju, da uvijek možemo „razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno" (Rim 12,2). I po zagovoru svetoga Prvaka apostola, zaštitnika ove crkve, neka nas učini slobodnima od samih sebe i svjedocima volje Božje, jer Petar i nama želi puninu milosti i mira od Isusa, Gospodina našega! I poziva nas: „Vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznanje, spoznanjem suzdržljivost, suzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav" (2 Pt 1,2.5-7). Amen.