Propovijed nadbiskupa Vukšića na molitvenom pohodu Bobovcu

U subotu, 21. listopada 2023. na ostacima srednjovjekovne utvrde Bobovac šezdesetak kilometara sjeverno do Sarajeva i nedaleko do drevnog franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci održan je Molitveni dan za domovinu na kojem su, osim vjernika, sudjelovali i pripadnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine predvođeni Vojnim ordinarijatom kojima su se pridružile i policijske strukture svih razina. Svetu Misu je predslavio i pod njom propovijedao nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Propovijed nadbiskupa Vukšića, koju je naslovio „Ako šutiš, šuti iz ljubavi. Ako govoriš, govori iz ljubavi“, prenosimo u cijelosti:

Opet smo okupljeni ovdje vrlo visoko, skoro pa na krovu Domovine, na mjestu koje, osobito arheološkim nalazima što vire iz zemlje, pamti vrlo dugo. I pamti i šuti i na svoj način govori i odašilje poruke.

Slikovito kazano, sabrani ovdje u visinama bliže smo nebesima dok sjedinjeni molimo za svoju Domovinu i sve ljude u njoj. I nadamo se da će Nebesa uslišiti naše molitve!

Ponajprije molimo za sve svoje pretke koji su otišli s ovoga svijeta. I neka im svima dragi i milosrdni Bog, bez obzira kako su se zvali i na koji način su mu se molili i klanjali, oprosti njihove slabosti i nagradi ih vječnim životom. I vjerujemo da oni, odjeveni u haljine Božjeg oprosta i nagrađeni Božjom blizinom, pred licem Božjim mole za nas!

S jednakim žarom molimo također za sve sadašnje ljude u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako se zovu i na koji se način Bogu mole i klanjaju. Molimo za njihovu sreću, za međusobnu slogu, za njihovo duševno i tjelesno zdravlje i za svaki napredak, za dijalog kao jedini način rješavanja svih pitanja, za trajan i pravedan mir.

Molimo i za razboritost i mudrost. Za strpljenje molimo.

I.

Svake godine smo na ovomu mjestu zajedno razmišljali na posebnu temu. Pa nastavljajući taj svoj običaj, uza sve već rečene nakane za koje ponizno upućujemo svoje molitve, osobito molimo da svi, a posebice oni koji vrše odgovorne službe, mudro i razborito znaju izabrati kada i što, i na koji način govoriti, i da jednako promišljeno svi znaju prepoznati također vrijednost šutnje. Jer i govor i šutnja imaju vrijednost ako se čovjek njima služi na odgovoran način i ako su u službi pojedinačnog i općeg dobra, za sreću svakoga čovjeka, naroda i cijeloga društva.

Glede toga na koji način bi se svaki čovjek u svom privatnom životu i u javnom djelovanju trebao odnositi prema govoru i šutnji, i kako bi se s njima trebao ophoditi, sveti Augustin je pisao: „Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako govoriš – govori iz ljubavi; ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – opraštaj iz ljubavi."

I dok se pošteni ljudi, humane strukture i pravedne vlasti slažu s ovom mudrom poukom velikoga kršćanskog duhovnog pisca i filozofa, biskupa i propovjednika, u primjeni toga mudrog nauka brojni su uvijek bili također ljudi, strukture i vlasti koji su se u svom svakodnevnom privatnom i javnom razmišljanju i djelovanju, nažalost, često ponašali na protivan način.

Dok je promatrao pojave čovjekove nevjere osnovnoj etici i zakonu prirodnoga morala u sebi, odnosno pojavu čestoga nedostatka ljubavi u čovjekovu govoru i šutnji, koje su se tijekom povijesti pa sve do današnjega dana, redovito pretvarale u početak još gorih zala, jedan je mudar čovjek davno kazao: „Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio" (Jean de La Bruyere).

II.

Potrebno je učiti od velikana ljudskoga duha i moralnih vertikala ljudskoga društva i bila bi opća korist ako bi svi poslušali, prihvatili i primijenili mudre savjete takvih mislilaca. Međutim, dok mudrim ljudima zahvaljujemo za poziv na odgovornost, za životni odmak od zla, kao kršćani s ponosom se sjećamo da je, mnogo prije spomenutih i drugih sličnih mislilaca, sveti Jakov apostol u svojoj okružnici, koju je na početku kršćanstva uputio prvim zajednicama Isusovih vjernika, prepoznao potrebu sklada između mudroga govora i razborite šutnje. I čini se potrebnim, ovdje na krovu Domovine, naglas ponoviti njegove riječi sa željom da se njihov sadržaj kao biblijska jeka s ovih brda širi njezinim uvalama i ravnicama i da stigne do ušiju i srdaca svih njezinih ljudi.

Vrlo slikovitim rječnikom Isusova apostola i kršćanskoga propovjednika pisao je sveti Jakov: „Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađâ: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi.

Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti.

Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode" (Jak 3,2-12).

III.

Ponekad se čuje reći da je obilje blagoslov a oskudica da to nije. No, kad se kroz odnos govora i šutnje promatra sadašnje stanje u Domovini, mudri ljudi će se složiti da bi oskudica teških riječi bila pravo bogatstvo i blagoslov jer njihovo obilje to nikako nije. I radi sreće svakoga djeteta, njihovih očeva i majki, i radi sreće svih ljudi u Domovini molimo da svaki čovjek u njoj ima dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio i dovoljno pameti da bi šutio. Jer zaista je istina: „Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo" (Jak 3,2). Amen.