Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi u prigodi obilježavanja tri desetljeća od smrti vlč. Bože Markotića

U župi Presvetog Srca Isusova u Čajdrašu, u srijedu 9. travnja, misnim slavljem obilježena je 30. obljetnica smrti čajdraškog župnika vlč. Bože Markotića. Nakon izmoljenog opijela na mjesnom groblju, u poslijepodnevnim satima u župnoj crkvi slavljena je sv. misa koju je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić čiju propovijed, naslovljenu „Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga!“, prenosimo cijelosti:

Okupili smo se u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Čajdrašu na molitvu u povodu obljetnice smrti don Bože Markotića, koji je kao župnik ove zajednice Isusovih vjernika umro prije 30 godina. Iznenadna bolest uzela ga je s ovoga svijeta kad je imao svega 43 godine života i 14 svećeništva. I dok molimo za njega i zahvaljujemo Bogu za dar njegova svećeništva, čini se prikladnim sjetiti se ukratko barem nekih trenutaka iz prethodnoga razdoblja njegova života.

I.

Bio je početak mjeseca rujna 1969. godine kad sam upoznao tada dječaka Božu Markotića, što znači da je otada prošlo više od 55 godina. Došli smo, naime, tih davnih dana s različitih strana u Zagreb i u isto vrijeme započeli prvi razred školovanja u Klasičnoj gimnaziji kao svećenički kandidati, on za Vrhbosansku a ja za Mostarsku biskupiju. Sve se događalo u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu, u kojemu je u tom času živjelo malo manje od 400 učenika. U prvi razred upisalo se te jeseni oko 125 dječaka i bili smo razdijeljeni u tri odjeljenja. Božo i ja smo se u toj rasporedbi našli u istom odjeljenju, pohađali nastavu i nastavili tako kroz naredne tri godine.

U slobodno vrijeme smo često igrali šah, koji smo jednako voljeli. Na dva velika igrališta, koje je Sjemenište posjedovalo, igrali smo i nogomet u kojemu je on rado sudjelovao i obično bio golman. Braneći svoj gol bio je hrabar i izravan u istrčavanju na loptu ali ne i na napadača, a dobro je branio. I kad bi pokupio loptu, redovito bi ponosno razvukao pobjednički osmijeh. Izgledao je malo ozbiljnije nego ostali đaci u razredu, jer je po datumu rođenja bio oko dvije godine stariji od nas ostalih dječaka. Iako se nije posebice isticao, bio je solidan učenik i nije imao problema sa školom koja je bila zahtjevna. A budući da smo, zbog skučenih prostora, svi učenici jednog odjeljenja satove učenja provodili u zajedničkim prostorijama, mogli smo vidjeti i pratiti koliko je tko radin pa pamtim da je Božo bio marljiv u učenju, ali je znao biti i zdravo nestašan, pa i zato kolegama drag.

Učenici istog odjeljenja obavljali su, također zajedno, jutarnje i večernje pobožnosti, molili krunicu i svakoga dana sa svim ostalim sjemeništarcima sudjelovali na svetoj Misi. U toplim razdobljima godine ta mala vojska đaka okupljala se u velikoj sjemenišnoj crkvi a u hladnim danima u kripti ispod nje. Pamtim da je Božo bio redovit na molitvama i na svetim Misama, a vjerujem i pobožan koliko redovit.

Nakon tri godine zajedničkoga školovanja životni putovi su nam se na nekoliko godina razdvojili i kontakti su bili samo povremeni jer je Božo, vjerujem ponajviše zbog stanja u obitelji iz koje je potjecao, prekinuo školovanje i otišao raditi, ako dobro pamtim negdje u Sloveniju, kako bi pomogao majci i baki, koje su živjele u okolici Modriče.

Kasnije sam saznao da Božo dolazi u Bogosloviju čemu sam se vrlo obradovao. Tako, kad je on započinjao prvu godinu studija, mi, koji smo s njim započeli u Zagrebu, već smo bili uznapredovali, ali smo u istoj kući proveli još nekoliko godina. Naravno, mnogo je drugih zgoda o kojima bi se dalo pripovijedati. Ali koliko je don Božo bio uporan, također u iznalaženju sredstava za život, možda će najbolje dočarati slika u kojoj ga vidim kako se popodne, nakon što je u jutarnjim satima bio na predavanjima, pridružio radnicima koji su obnavljali zgradu Bogoslovije te u radnom odijelu sjedi na stubištu ispred ulaznih vrata i, da bi zaradio barem malo, čekićem udara, jer je dobio takvu zadaću, po izlizanom kamenu ne bi li prestao biti klizav za one koji ulaze i izlaze.

II..

Tijekom svoje župničke službe u ovoj zajednici don Božo je bio svjedok stradanja u opasnim ratnim danima koje je teško proživljavao. Svoje zabilježbe o tim danima počeo je riječima: „Početak nestajanja Čajdraša kakvog sam poznavao", s posebnim naglaskom na vjernike ove zajednice s kojima je dijelio strahove, neimaštinu, hladnoću, nesigurnosti, opasnosti i nade. No više negoli po svojoj preranoj smrti i po teškim danima rata u kojima je živio, djelovao i umro, pokojni Božo je u ovoj župi, kao i na širem području grada Zenice, upamćen kao svećenik koji je za svoje vjernike, ali također za sve druge koji su trpjeli, u tim danima bio živi znak nade, svjedok dobrote, svjetlo ljubavi i opirao se zlu. Darivao se braći i sestrama i zato su mu bili zahvalni. Činio je to i uz ne male rizike po vlastiti život, pa izravni svjedoci kažu da je bio vrlo hrabar a u hrabrosti razborit. Oni koji su s njim živjeli, to su više puta potvrdili. Zabilježeno je također da je u tim danima Božo, koji je bio posvema svjestan opasnosti, ostajući među vjernicima u svojoj župi, bio spreman i život dati za kršćansku vjeru i svoj hrvatski narod. To je razlog što ga se danas sjećamo kao svjedoka vjere. Naime, kao i tolika druga braća svećenici, koji su u to ružno vrijeme po cijeloj našoj Nadbiskupiji bili izloženi stvarnim opasnostima po vlastiti život, ali su ustrajavali kao svjedoci Božje ljubavi, Božo je bio jedan od onih Isusovih učenika koji se istrošio služeći Božjem imenu. Pripada među one koji su, braneći Božji zakon, kršćansko ime i dostojanstvo čovjeka, svoj život izložili izravnoj opasnosti ali ipak nisu životom stradali. Takve je već staro kršćanstvo upravo zbog toga često nazivalo imenom confessor fidei, svjedoci vjere. Stoga je ovo prigoda u kojoj u ime cijele nadbiskupijske zajednice još jednom treba zahvaliti svima njima. Danas, naravno, osobito pokojnom Boži, s pouzdanjem da ga je Božje milosrđe nagradilo zbog njegove vjernosti. Nadamo se da mu je Bog oprostio sve slabosti od kojih nitko od Adamovih potomaka nije pošteđen. Ponizno vjerujemo također da je njegovoj duši, kad je došla pred vrata raja, milosrdni Gospodin ponovio Isusove riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! (...) Uđi u radost gospodara svoga!" (Mt 25,21).

III.

Posvema je opravdano u ovoj prigodi, radi pouke nama živima, kako bismo se mogli ravnati u životu, potražiti odgovor na pitanje: Iz čega svjedoci Božji crpe snagu da bi kao Isusovi učenici ustrajali u vjernosti i u stanju osobne duhovne slobode?

Vrlo smo zahvalni Božjoj providnosti za današnji odlomak iz Ivanova evanđelja (Iv 8,31-42), koji se naviješta za vrijeme Misnih slavlja, jer u njemu nam odgovor na postavljeno pitanje nudi Isus sam. Naime, u svom tumačenju kako postići duhovnu slobodu i moralnu jasnoću, Isus grupi svojih slušatelja kaže: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Iv 8,31-32).

Kao što je poznato, na jednom drugom mjestu Isus je za sebe kazao da je on Put, Istina i Život i da nitko ne dolazi Ocu nebeskom osim po Isusu (usp Iv 14,6). Prema tomu, Istina o kojoj govori Isus, je njegovo drugo ime, On sam. Njegova pravila i zakon su Put kojim čovjek treba ići da bi stigao do Oca nebeskoga, a vječni Život je cilj i svrha čovjekova zemaljskog života. To pak znači da upoznati Istinu znači upoznati Isusa. Njegovi su učenici sȁmo oni koji ostaju u Istini njegove riječi. Osim toga, Istina u moralnom smislu oslobađa čovjeka kad ju on upozna i prihvati. To jest, Isus, kad ga se upozna i prihvati kao Istinu, oslobađa čovjeka od zarobljenosti grijehom Stoga Isus istoj grupi slušatelja, pozivajući ih u slobodu, svečanim govorničkim oblikom obraćanja poručuje: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni" (Iv 8,34-36).

Sloboda, o kojoj govori Isus i koju preporuča svojim učenicima, je sloboda „od". Ona je stanje oslobođenosti od grijeha, od zlih nakana Oslobađa ne samo od grijeha nego, po Isusovu uskrsnuću, također od smrti. Prema tomu, osnovna je poruka današnjeg odlomka iz Evanđelja da je Isus, koji je Istina, došao zato da oslobodi čovjeka od laži grijeha i poziva ga da u toj slobodi živi, djeluje, sanja, misli i govori te da čovjek, provodeći život u moralnoj slobodi kao svjedok Božji, na kraju dospije u stanje trajne slobode od smrti, gdje vjerujemo da je i duša pokojnoga don Bože. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!