Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi svetkovine Svih svetih u Sarajevu

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga 2024., nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, mons. Tomo Vukšić, predvodio je svetu misu na najvećem sarajevskom katoličkom groblju „Sv. Josip“ na Koševu. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, svaki put kad izgovaramo riječi Vjerovanja, odnosno kad ispovijedamo istine svoje vjere, u jednom dijelu toga teksta kažemo da vjerujemo u Duha Svetog, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, a onda oproštenje grijeha i uskrsnuće tijela i još dosta toga prije ovih izgovaranih misli. Općinstvo svetih, jedna je od istina naše vjere koja nas u zajedništvo Crkve okuplja, u zajedničkom ispovijedanju vjere u Presveto Trojstvo, u Kristovo božanstvo, u prosvjetiteljsku snagu Duha Životvorca. Zahvaljujući toj vjeri iz nje se događa da izrastaju živi cvjetovi te svetosti u pojedinačnim imenima, a oni svi zajedno tvore zajednicu svetih, zajednicu svetosti koja je, ponavljam, jedna od istina kršćanske vjere i koju ispovijedamo od samih početaka kršćanskog načina vjerovanja u Bogu.

Postavljamo pitanje, tko su oni koji čine općinstvo svetih? Na to pitanje odgovorio je Ivan Apostol, u svom svetopisamskom spisu kojega nazivamo otkrivenja i s kojega smo upravo maloprije čuli odlomak. A svojim riječima u viđenju općinstva sveti pisac toga teksta odgovara ovako; nakon toga vidjeh, eno velikoga mnoštva što ga nitko ne može izbrojiti. Iz svakoga naroda i plemena, i puka i jezika, stoje pred prijestoljem i pred jaganjcem odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama, i viču iz sveg glasa spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i jaganjcu. Dakle, i prije blagdana Svih Svetih i prije oblikovanja teksta kojega nazivamo Vjerovanje u kojemu ispovijedamo istinu o općinstvu svetih, Biblijski je nauk.

Objava je Božja da je veliko mnoštvo na nebesima, mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti i koje dolazi iz svakoga naroda i svakoga plemena i svakoga jezika i svakoga puka, stoje pred prijestoljem gospodnjim i slave Boga stvoritelja, Boga svetoga i izvora njihove svetosti. Sad postavljamo pitanje, a zašto mi kršćani slavimo zajednicu svetih, odnosno općinstvo svetih? Ponajprije da si osvijestimo svaki put iznova kad se slavi ovaj blagdan i kad ispovijedamo vjeru na takav način, da svetost kao življenja stvarnost nije predviđena da bude privilegij samo nekih, nego je to doslovce poziv za sve koji se ponose Kristovim imenom. Iako ćemo s ovoga groblja, odnosno iz ovoga kratkog razmatranja išta ponijeti u život kao neku misao, volio bi da to bude upravo ova riječ.

Svetost nije privilegiji samo za neke, nego je to Isusov poziv za sve koji nose njegovo ime, uključujući i nas danas ovdje okupljene. Odnosno, svetost se živi tamo gdje se živi vlastiti kršćanski život, vlastito zvanje i vlastito poslanje. Ako si biskup onda budi biskup, onako kako Krist od tebe to očekuje. Ako si svećenik budi onako kako Krist to od tebe očekuje. Ako si redovnik i redovnica onda budi onako kako Krist to od tebe očekuje. Ako si otac i majka, jednako tako ako si sin i kćer, jednako tako ako si radnik, budi savjestan na način kako Krist od tebe to očekuje u obavljanju svoga poziva. Ako si džak, ako si student, ako si ono što god da jesi, obnašaj to na način kako Krist od tebe to očekuje.

Draga braćo i sestre, to je put svetosti. To je jedini način da se sa Kristom hodi na autentičan način, odnosno, svetost kao takva ili mogućnost ulaska među one koje nazivamo općinstvo svetih nikako nije jednoznačna. Razgranata je ta mogućnost ostvarenja svetosti u vlastitom životu; mnoštvo načina i mnoštvo grana, mnoštvo mjesta i mnoštvo vremena. Svakome je dano prema milosti dara Kristova, odnosno, svako od nas jest u mogućnosti da hodi za Kristom na način kako su njegovi talenti koje je primio, oni koji ga vode pravim putem, pravim putem da bude svjetiljka u ovome svijetu.

Jedan od velikih svetaca poniznoga života je kazao da i najmanja svjetiljka je tako snažna da je i najveća tama mraka ne može ugasiti. I najmanja svjetiljka u najvećoj tami mraka ima svoju ulogu, da svijetli. Kršćanin, pa taman ostao i jedan, svijetli u najvećem mogućem mraku, upravo zato da svijetli, da pokazuje da je tamu mraka, ovaj put govorimo slikovito, moguće rasvijetliti, moguće razbiti, moguće pobijediti.

Stoga neka općinstvo svetih koje se sastoji od toliko konkretnijih imena i prezimena, samo Bogu znanih, nama bude svjetlost vodilja, koja će nam omogućiti  ponajprije da u ovom životu ostvarimo barem nešto od onoga što se zove svetost, da bismo onda posvećeni ušli među svete. A danas i sutra, mi se na osobit način sjećamo svojih dragih pokojnika, svojih predaka, prije svega u vjeri u Krista Gospodina, svojih predaka u našim župnim zajednicama, u zajednicama u kojim živimo, naših predaka u obiteljskom životu, naših predaka u našemu narodnom životu. Ali mi se danas na ovaj blagdan ne sjećamo samo na način kako to čine povjesničari, mi to ne činimo samo zato da bismo pamtili. Mi njihova imena ne uklesavamo u tvrdi kamen samo zato da se ne bi zaboravili, nego po najprije činimo to jer smo svjesni i želimo to posvjedočiti da oni zapravo i nisu umrli, odnosno da njihov život u stvari nije ni prestao. I dok palimo svijeće na njihovim grobovima, želimo posvjedočiti i vjerovati da su oni svoj život darovali kao što ga ona svijeća dok izgara daruje u funkciji svjetla. Da su i oni živeći ovaj život izgarali, darivali se na takav način u službi svojih obitelji, svoje djece, svojih prijatelja, svojih poznanika, Božje stvari na ovome svijetu. I kao što ona svjetlost, plamičak na svijeći dok svijetli razigrano pokazuje da je tu, i pogotovo u mraku razbija svaki oblik tame, vjerujemo da su oni sada već u općinstvu svetih razigranih u životu. Razigranost svijeće jest znak života u kojega vjerujemo, simboličko ispovijedanje onoga što izgovaramo kada kažemo da vjerujemo u općinstvo svetih, oproštenje grijeha i život vječni. Odnosno, život vječni s kojim završava i tekst našega vjerovanja jest na neki način i svrha i osmišljenje svega našega vjerničkoga života i našeg vjerničkoga postojanja. Odnosno, vjernički kršćanski život ima svoj smisao jedino ako ga se nastoji živjeti u hodočašću na kojem se traži i ostvaruje vlastita svetost na putu prema svome spasenju. To je i svrha, to je i smisao, i neka to bude vodilja i u nastavku naše molitve za naše drage pokojne, ali i u nastavku molitve za naše posvećenje i naše vjerničko spasenje. (kta)