​​​​​​​Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi posvete ulja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, na Veliku srijedu 16. travnja 2025., misu posvete ulja pod kojom su svećenici obnovili svećenička obećanja. Tom prigodom uputio je propovijed naslovljenu „Duh Gospodnji me pomaza i posla blagovjesnikom biti siromasima“ koju prenosimo u cijelosti:

 

 

Ovo Euharistijsko slavlje poznato je kao Misa posvete ulja jer je, u skladu s prastarom crkvenom tradicijom, sastavni dio njezina obreda blagoslov bolesničkoga ulja i posveta ulja svete krizme. Bolesničko ulje će se kroz narednu godinu dana koristiti za sakrament pomazanja bolesnika, a ulje svete krizme za podjeljivanje sakramenata krštenja, potvrde i svetoga reda i za posvete novih oltara.

Kao slavlje, koje biskup koncelebrira sa svojim prezbiterijem, ova sveta Misa očituje zajedništvo prezbitera i biskupa, njihovu zajedničku čast dioništva u sakramentu svetoga reda, izraz je ponizne želje prezbitera za obraćenjem i njihove volje da nastave osobno i zajedničko služenje u naviještanju Evanđelja, dijeljenju sredstava spasenja, posredovanju Božje milosti radi širenja kraljevstva Božjega među ljudima.

Misa posvete ulja obično se događa u jutarnjim satima na Veliki četvrtak. No kad se, zbog udaljenosti župnih zajednica i dušobrižničkih obveza svećenika u njima, teško okupiti upravo na taj dan, predviđeno je da je se ova Misa može slaviti koji dan ranije. Tako se u našoj nadbiskupiji ustalio običaj da se ovo Euharistijsko slavlje organizira na Veliku srijedu.

Ulje kao znak koji ozdravlja od rana, koji osnažuje od slabosti, naznačuje ljepotu i dostojanstvo, jača duh i tijelo i podržava ga u sposobnosti za djelovanje središnja je tema ovoga slavlja i poruka nama svećenicima.

I.

Prema biblijskom nauku (Rječnik biblijske teologije), ulje je dar Božji i, zajedno sa žitom i vinom, pripada među glavne namirnice kojima Bog blagoslivlje i nasićuje svoj narod (Pnz 11,14). Ono je Božji dar i znak njegova blagoslova, a nedostatak ulja znak je Božje kazne zbog čovjekove nevjere. Ta je kazna ono čovjekovo stanje koje starozavjetni prorok opisuje ovim riječima: „Jest ćeš, a nećeš se nasititi, a gladan ćeš ostati; stavljat ćeš na stranu, a ništa nećeš sačuvati; ako što i sačuvaš, ja ću maču predati. Sijat ćeš, ali nećeš žeti; tijestit ćeš maslinu, a ulja neće biti; gazit ćeš mošt, a vina nećeš piti" (Mih 6,14-15).

Ulje je i pomast koja tijelu daje ugodan miris (usp. Est 2,12), jača njegove udove (usp. Ez 16,9), ublažava boli njegovih rana (usp. Iz 1,6). Ono je i tvar koja se stavlja u svjetiljke. Svijetli pred Gospodinom jer je sam Bog izdao Aronu i njegovim sinovima neopozivu naredbu za izraelske naraštaje da u njegovu Prebivalištu „za svjetlo donose čistoga ulja od istupanih maslina, tako da svjetlo neprestano gori (...). Neka ga postavljaju u Šator sastanka izvan zavjese što zaklanja Svjedočanstvo da gori pred Gospodinom od večeri do jutra" (Iz 27,20-21).

Ulje u Svetom Pismu ima i veliko simboličko značenje. Ono je znak Božjega blagoslova a zelena maslina kao simbol naznačuje pravednika kojega je Bog blagoslovio i koji se uzda u Božju dobrotu. Naime, kao što se čita u psalmu: „Ja, k'o zelena maslina u domu Božjem, uzdam se u Božju dobrotu dovijeka. Hvalit ću te svagda što si to učinio i slavit ću tvoje ime, jer je dobrostivo, pred licem tvojih pobožnika" (Ps 52,10-11). Ulje je također simbol radosti te se njime čovjekovo lice osvježava (usp. Ps 104,15).

Ulje je i znamen buduće vječne sreće. To jest: „U onaj dan – riječ je Gospodinova – odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati; zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju, a oni će se odazvati Izraelu" (Hoš 2,23-24).

Uljem se pomazuju kraljevi što je vanjski znak Božjeg izabranja i prisutnosti Duha Božjega u njima. Tako na primjer: „Samuel uze uljanicu s uljem te je izli na glavu Šaulu; zatim ga poljubi i reče: 'Ovim te Gospodin pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom. Ti ćeš vladati nad narodom Gospodinovim i izbavit ćeš ga iz ruke njegovih neprijatelja unaokolo. (...) Tada će na te sići duh Jahvin te ćeš pasti u proročki zanos s njima i promijenit ćeš se u drugog čovjeka'" (1Sam 10, 1-6).

Starozavjetni svećenici, a osobito veliki svećenik, su bili pomazani. Proroci također. I Isus je pomazanik Božji. Dapače, na samom početku svoga javnog djelovanja Isus na sebe primjenjuje poznate riječi Izaije proroka o pomazanju kao svom proročkom dostojanstvu i poslanju koje iz toga proizlazi. Kao što smo čuli u današnjem prvom čitanju iz Svetoga Pisma, Izaija prorok je pisao a Isus, kao što smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja koji se također naviješta upravo danas na Misi posvete ulja, u svojoj nastupnoj propovijedi u Nazaretu na sebe primijenio Izaijine riječi: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje" (Lk 4,18-19).

II.

Biblijska poruka o ulju, koje ublažava boli čovjekovih rana, u osnovi je značenja i uporabe ulja kod slavlja sakramenta bolesničkoga pomazanja, a veza između pomazanja i prisutnosti Duha Božjega te proročkoga dostojanstva i poslanja je izvor korištenja i značenja ulja u kršćanskim sakramentima krštenja, potvrde i svetoga reda.

U govoru i simbolici današnjega liturgijskog događaja ulje naznačuje posvećenje i poslanje. Posvećenje u smislu osobne predanosti određenoj službi. U konkretnom slučaju to je također naša posvećenost svećeničkoj službi na koju nas je Bog izabrao, a mi slobodno pristali na to njegovo izabranje. A poslanje, o kojemu je danas riječ, je stvarno vršenje službe na koju smo izabrani i na nju pristali.

Ulje obilježava onoga tko je pomazan ne samo po tomu što pokriva pomazanu površinu, već posebice time što prodire kroz pore u kožu pomazanika i doslovce miješa se s njim, ulazi unutra, utiskuje se u njega. U tom smislu ulje naznačuje da je pomazana osoba trajno obilježena Bogom i da se posvema darovala, predala, posvetila Bogu radi izvršenja svoga poslanja pomazanika Božjega. Ta trajna obilježenost Bogom vrijedi za svakoga kršćanina koji je primio sakrament krštenja i potvrde, a za svećenike i biskupe taj biljeg prisutan je još i po primljenom sakramentu svetoga reda.

Pomazanik Božji je, kao što tumače Izaija prorok i Isus u Lukinu evanđelju, poslan biti blagovjesnik siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. To su duhovna ulja koja, osim korištenja svetih ulja kao tvari u obredima slavlja sakramenata, svećenici trebaju osobito u naše vrijeme davati ljudima.

III.

U propovijedi svećenicima za vrijeme Mise posvete ulja prošle godine papa Franjo je upozorio kako su također svećenici u suvremenim okolnostima u napasti biti vrlo aktivni i istovremeno se osjećati nemoćno te zato gubiti oduševljenje i „odložiti vesla u lađu", zatvoriti se u jadikovanje nad situacijom i nad drugima te tako dopustiti da prevlada veličina problema nad veličinom Božjom. Stoga je vrlo važna, osobito u trenucima poteškoća, uzajamna solidarnost svećenika.

Posvema svjesni te napasti i okolnosti koje hrane takva osjećanja, znademo da biti blagovjesnik ljudima koji su ponizni u duhu, siromašni ohološću i spremni prihvatiti Riječ Božju, te njima naviještati i svjedočiti, znači nuditi im, ponizno i ustrajno, „ulje" milosrđa Božjega i njime prožimati njihove živote i ponašanja. Jer Krist, pomazanik Božji, je svjedok i posrednik milosrđa Božjega. To je i osnovno poslanje Crkve. A i svećenici su pomazani samo zato da bi bili posrednici milosrđa Božjega.

Pozvani smo razlijevati ulje utjehe Božje svima koji su ožalošćeni ili osamljeni u suvremenom društvu, posebice tamo gdje nedostaje stvarne uzajamne solidarnosti i bratske blizine. Živimo, naime, u vremenu u kojemu često prevladavaju nasilje, nesigurnost, gospodarsko siromaštvo, društvena nepravda, nesigurnost, nestalnost ljudskih izbora, privremenost bračne ljubavi, medijski začarani krug, instant sreća i nerealne želje. U tim okolnostima cijela Crkva i posebice svećenici pozvani su razlijevati „ulje" solidarnosti, bratskih odnosa, suosjećanja, milosrđa, prijateljstva, djelatne ljubavi, blagosti i dobrote te njime prožimati ljude i društvo.

Poslani smo svima donositi duhovno ulje: Kristove nade i njegove radosti, ulje Kristovih svjedoka, ljudske i prijateljske blizine, ulje primjera tihog i predanog rada, ulje razumijevanja za druge, ulje čestitosti i blagosti, ulje oprosta koji liječi dušu, ulje predanosti svom poslanju, ulje pročišćenja osobnog i kolektivnog pamćenja od otrovnih klica zla, ulje molitve za druge, ulje prijateljskih pogleda i osmijeha, ulje strpljivosti i dijaloga, ulje odgovornosti za riječ koja se izgovara i gestu koja se čini, ulje otvorenosti koja nikoga ne isključuje, ulje zdravoga humora, radosti i zadovoljstva.

Oni koji tako rade, drugima daju ulje radosti umjesto ruha žalosti (usp. Iz 61,6) te ih zato Pismo naziva svećenici Gospodnji i službenici Boga našega.