Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misi uočnici u svetištu sv. Ive u Podmilačju

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, u večernjim satima 23. lipnja 2024. u svetištu sv. Ive u Podmilačju pokraj Jajca predvodio je Misu uočnicu svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Tijekom Mise uputio je prigodnu propovijed pod naslovom „Ivan Krstitelj, svjedok novoga početka i nade u bolju budućnost“, a prenosimo je u cijelosti:

IVAN KRSTITELJ SVJEDOK NOVOGA POČETKA I NADE U BOLJU BUDUĆNOST

Uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja; Podmilačje, 23. lipnja 2024.

Opisujući način na koji je Isus, Sin Božji i spasitelj svijeta, Riječ Božja i Svjetlo svijeta, došao na ovaj svijet, pisac četvrtog Evanđelja na pozornicu te drame Božje ljubavi prema čovjeku, na početku svoga prikaza uvodi lik samo jednoga čovjeka i njegovu posebnu ulogu, koju je imao kod dolaska Isusa Krista i neposredno prije početka njegova javnog djelovanja. Tako u tom odlomku čitamo: „Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu" (Iv, 1,6-7).

Glavna oznaka toga čovjeka Ivana koji će, zbog uloge koju mu je Bog povjerio i načina na koji je vršio svoje poslanje, kasnije biti nazvan Krstitelj, sastojala se u tomu da ga je Bog izabrao i poslao. On je jednostavno „poslan od Boga"! To je njegovo drugo ime. A to biti „poslan od Boga" je oznaka u kojoj se prepoznaje Ivanovo dostojanstvo i njegov identitet.

Također, njegova služba i uloga opisane su već u sljedećem retku istog Evanđelja gdje se veli da „on dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo".

I odmah potom, u riječima „da svi vjeruju po njemu", naznačena je svrha Ivanova izabranja, poslanja, propovijedanja i svjedočenja.

II.

U ovom drevnom svetištu, u kojemu se okupljaju brojni štovatelji svetog Ivana Krstitelja, i gdje po njegovu zagovoru milosrdnom i svemogućemu Bogu upućuju svoje molitve i zavjete, svaki put iznova, a posebice kad smo okupljeni u povodu njegova blagdana, korisno je prisjetiti se Ivanova dostojanstva i identiteta, poslanja i službe te svrhe njegova izabranja i svjedočenja. S jedne strane, činimo to radi svoje zahvalnosti Božjoj Providnosti za dar ovoga velikog svetačkog lika i, s druge, radi nadahnuća koje proizlazi iz Ivanova lika te radi potrebe i želje da nasljedujemo primjer toga Božjeg svjedoka u svojoj službi Isusovih svjedoka.

Isus je bio svjedok Božje istine. On je, naime, sam za sebe rekao: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu" (Iv 18,37). To poslanje svjedoka on je primio od Oca nebeskoga, a nakon uskrsnuća prenio ga je na svoje učenike kad im je kazao: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas" (Iv 20,21). To pak znači da svjedočiti za Krista definira bit našega kršćanskog postojanja. I naznačuje aktivnu ulogu cijele Crkve kao zajednice i svakoga pojedinog kršćanina. Odnosno, biti Isusovi učenici, znači biti njegovi svjedoci. U svakom vremenu, u svim okolnostima i posvuda.

Ivan je bio svjedok koji je pripravljao ljude za Isusov dolazak. Tu je službu obnašao tako predano i uspješno da je Isus, nakon što je saznao za Ivanovu mučeničku smrt koja je bila posljedica njegova vjernog svjedočenja i naviještanja, upravo zbog toga za njega kazao da između svih rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja (usp. Mt 11,11; Lk 7,28).

III.

Ivan je, dakle, bio prvi svjedok među Isusovim svjedocima. I nadahnuće je svim ostalim njegovim svjedocima. On je svjedok „novoga početka" i navjestitelj Isusova djela spasenja. Uz to, Ivan je bio svjedok i propovjednik koji je svima pokazao Spasitelja i pritom ga oslovio kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta (Iv 1,29.36).

Kad se sjećamo kako Evanđelje za Ivana kaže da je došao kao svjedok da svjedoči za Isusa, Svjetlo Božje, važno je također znati da je Ivan prvi koji je nazvan tim imenom. Naime, Isus će kasnije, na svršetku svoga zemaljskog života, istim imenom nazvati sve svoje učenike i povjeriti im službu svjedoka u svijetu. Stoga se poslanje Isusovih svjedoka nastavlja. Ono je neizostavan dio života Crkve i svakoga njezina člana i Isusova je želja da ta služba uvijek bude živa i na djelu. Naime, Isusove su riječi učenicima: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom" (Iv 15,26-27).

„I vi ćete svjedočiti", Isusove su riječi koje on ponavlja i nama, svojim današnjim učenicima. Stoga je uvijek bilo potrebno zaustaviti se i razmatrati o značenju svjedočenja za Svjetlo Božje, o našem zajedničkom i pojedinačnom pristajanju uz Isusa i o vršenju uloge njegovih svjedoka. Važna je to tema i zadaća jer je služba svjedočenja za Isusa, koju je Ivan započeo a kasnije nastavili apostoli, prenesena kao poslanje cijeloga novog naroda Božjega, Isusove Crkve, i znak je raspoznavanja svakoga pojedinog Isusova učenika.

U tom smislu: „Svjedočenje bezbrojnih glasnika proširilo je Kristovu poruku kroz stoljeća i u sve dijelove svijeta. A još i danas postoji potreba za velikim naporima, da bi ona došla do svih ljudi. U isto pak vrijeme, također u zemljama koje su već kršćanske, danas kao nikada ranije, kršćani su pozvani učiniti sve kako se vjera i vjernost Kristu ne bi u njima ugasile već kako bi se razbudile u novi život" (sveti Ivan Pavao II., 1988.). Stoga, u onim dijelovima svijeta i njegovim društvima, u mjeri u kojoj su oni zaboravili Isusa ili se udaljili od njega i njegova nauka i moralnih zakona, kršćani su pozvani na još jače aktivno svjedočenje i na djelo ponovne evangelizacije ljudi i društva.

Nauk je Crkve (Gaudium et spes, 43) da se varaju oni koji misle kako se vjerski život sastoji samo u vršenju nekih čina bogoštovlja i nekih moralnih dužnosti, jer mogući nesklad između vjere, koju kršćani ispovijedaju, i njihova svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude.

Svakodnevni život, prisutnost i djelovanje kršćana u društvu trebaju biti vođeni Isusovim pravilima ljubavi i odgovornosti za druge i za cijelu zajednicu, koje bismo jednim imenom mogli nazvati socijalnim moralom. On je sastavni dio kršćanskoga nauka i života, koji se nikako ne smije izostaviti. Stoga su Isusovi učenici pozvani svjedočiti ga.

Jednako je nauk Crkve da kršćani, kada djeluju kao građani svijeta, bilo pojedinačno bilo kao zajednica, po svojoj pravilno odgojenoj savjesti moraju nastojati da božanski zakon bude upisan u život zemaljske zajednice, da prožimlju svijet kršćanskim duhom i da tako u svemu i usred ljudskog društva budu Kristovi svjedoci.

„Neka se stoga ne suprotstavljaju krivo profesionalne i društvene djelatnosti, s jedne, i vjerski život, s druge strane. Kršćanin, koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti, zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje. Neka se kršćani radije vesele što, po uzoru Krista koji je provodio život radnika, mogu sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju" (Gaudium et spes, 43).

IV.

Ivan, kao onaj koji je bio poslan od Boga da svjedoči, bio je svetac nade i vjere u bolju budućnost, svjedok novoga početka, navjestitelj života s Isusom i na Isusov način. Bio je preteča koji je ljudima pokazao Spasitelja svijeta.

Poruka Ivanova primjera je također danas vrlo suvremena također zato što Gospodin i u naše vrijeme treba preteče i svjedoke da bi se sagradio i učvrstio novi, ljudskiji i bratskiji svijet. Gospodin treba ljude koji će u vjeri biti u skladu s Bogom i po dobrim djelima okrenuti prema čovjeku. U tom smislu svatko je pozvan pitati se pred Gospodinom: U kojoj mjeri je moj život u skladu s Bogom? Na koji način i po kojim djelima sam ja svjedok istina vjere i pravila morala koje riječima ispovijedam? Koja je u tom smislu zadaća i koje je poslanje što ga je Isus meni povjerio? Jer svi smo pozvani, po zagovoru Ivana Krstitelja i nasljedujući njegov primjer poniznoga sluge i hrabroga svjedoka, pripraviti putove po kojima dolazi Gospodin, biti njegovi svjedoci u svijetu te, sami obraćeni od loših nakana i zloga puta, životom pristati uz Gospodina i tako ljudima pokazivati Krista Spasitelja, vječnu Ljubav i Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. Tako ćemo i mi, poput Ivana Krstitelja, biti navjestitelji novoga početka, graditelji boljega svijeta i svjedoci utemeljene nade u bolju budućnost.