Propovijed biskupa Semrena na misnom slavlju prigodom obilježavanja Dana Franjevačke teologije u Sarajevu

U petak, 8. studenog 2024., kada Crkva obilježava spomendan bl. Ivana Dunsa Škota, najviša obrazovna institucija Franjevačke provincije Bosne Srebrene – Franjevačka teologija u Sarajevu proslavila je svoj Dan. Misno slavlje u oratoriju Franjevačkog samostana Sv. Pavla, predvodio je pomoćni biskup banjolučki u miru mons. Marko Semren. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti.

Marko Semren, BL. IVAN DUNS ŠKOT

DAN FRANJEVAČKE TEOLOGIJE, SARAJEVO, 8. 11. 2024.

Čit.: Fil 3,17- 4,1; Lk 15,1-8.

Uvod. Braćo i sestre, veleučeni gosp. dekane, poštovani profesori, dragi studenti, uvaženi prijatelji, danas slavimo Dan Franjevačke teologije kao i blagdan zaštitnika našeg učilišta, najvećega franjevačkog učitelja i mislioca bl. Ivana Dunsa Škota, koji je nazvan doctor subtilis (oštroumni ili pritanačni učitelj). Blaženi Ivan Duns Škot nas uči, u svjetlu osamstotih obljetnica Franjevačkog reda: Potvrđenog pravila, Greccia, La Verne, da je u našemu životu bitno vjerovati da nam je Bog blizu i da nas ljubi u Isusu Kristu i gajiti, dakle, duboku ljubav prema njemu i prema njegovoj Crkvi. Mi smo svjedoci te ljubavi na ovoj zemlji, a da bismo dostojno slavili gozbu ljubavi, pokajmo se za svoje grijehe.

Veleučeni gospodine dekane, dragi profesori, poštovani studenti, uvaženi gosti, sestre i braćo, danas se posebno sjećamo osamstotih obljetnica Franjevačkog reda: Potvrđenog pravila, prvih uprizorenih jaslica - Greccio, križa i stigmi – La Verna na Franjinu tijelu. Značajne su to obljetnice za Franjevački red zbog ideja i nadahnuća koje kroz tolika stoljeća na različite načine i uz različite prilagodbe inspiriraju uvijek nove generacije redovnika, redovnica i vjernika u Katoličkoj Crkvi. Značajni su to datumi i za cijelu Crkvu. Suvremene su teološke poruke pokazale da je bl. Ivan Duns Škot teološki najprodornije i najsavršenije izrazio osobite ideale sv. Franje: Franjinu pobožnu predanost Isusu Kristu, utjelovljenoj i raspetoj Riječi Božjoj, njegovu žarku odanost Bezgrešnoj Djevici, Imakulati, te bespregovornu odanost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji.

          Ovo je prigoda da si posvijestimo da je Franjin pokret u Crkvi i Franjevački red koji je iz njega proistekao dar milosti Božje, a ne ljudsko djelo. To je plod Franjine posvemašnje otvorenosti Evanđelju, njegova iskrenog traženja Boga i spremnosti da Evanđelje potpuno ostvari u svom životu, sve do svoje posvemašnje sličnosti Kristu koja se vidljivo očitovala u stigmama na njegovu tijelu. Na početku ne stoji Franjin asketski ili pokornički život, već njegova otvorenost riječi Božjoj i Božje djelovanje. Umjesto da se sam nametne Bogu, Franjo daje Bogu priliku da djeluje u njemu i po njemu. Sam Franjo i nas poziva da se od djela okrenemo Riječi i njoj se otvorimo, kako bi se u njoj našlo nadahnuće za pravi način djelovanja.

Za Svetog Franju Pravilo se moglo izreći u jednoj jedinoj rečenici. „Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, u čistoći i siromaštvu“. U svojoj Oporuci pak kaže: „Sam Svevišnji mi je objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja ... i gospodin Papa mi potvrdi.“ I tu su sadržana dva bitna konstitutivna elementa za svaku redovničku ustanovu: božansko nadahnuće i odobrenje Crkve. Krist je vječno evanđelje, a njegovo bogatstvo i njegova ljepota neiscrpni su, stoga je uvijek aktualan i sv. Franjo Asiški i njegovo Pravilo.

        Što je Franjo želio postavljajući u Grecciu jaslice? Ono što je Franjo htio doživjeti bilo je najveće siromaštvo i krajnje poniženje Sina Božjega koji se rodio u Betlehemu, te ujedno i veza između dolaska Isusova u betlehemske jaslice i sakramentalnog dolaska na euharistijski oltar. To je, zasigurno, najprikladnije tumačenje Božića u Grecciu s njegovim dvostrukim scensko-pedagoškim, spontanim i tradicionalnim, svježim i iznenađujućim vidom, koji je simboliziran u svojoj povijesnoj (rođenje) i sakramentalnoj (euharistija) vrijednosti, s jaslama-oltarom, ističući Isusovuprisutnost. Jaslice su savršeno odgovarale potrebi koju čovjek oduvijek osjeća, a kod ljudi srednjega vijeka bila je posebno važna, kako bi doživio onoga u koga vjeruje. U jaslicama Franjo ne promatra dijete: promatra dijete koje je Bog. Prepoznaje da je Bog. I ujedinjuje tako krajnosti: djetinju slabost, nemoć i prepoznavanje veličine božanske svemoćnosti Boga! Ovo je on živio. Jaslice doslovno znače 'jasle', dok Betlehem znači 'kuća kruha'; zbog toga ako ih postavljamo u svojem domu, gdje dijelimo hranu i osjećaje, to nas podsjeća da je Isus 'kruh života' i da daje obiteljima snagu da idu naprijed i da si praštaju: jaslice su „domaće evanđelje“. Jer, ako Isus boravi u našem životu, život se ponovno rađa. Ako se život ponovno rađa, to je pravi Božić. Jaslice su također poziv na kontemplaciju koja nas podsjeća na važnost da se zaustavimo. Samo ako ostavimo buku svijeta izvan kuće, otvaramo se slušanju Boga koji govori u tišini. Kada pravimo jaslice to je kao da otvaramo vrata svoga bića i kažemo: Isuse, uđi! Upućujemo poziv Isusu da dođe u naš život, da se nastani u nama i da nas ispuni svojom milinom malenosti i jednostavnosti. To isto kažemo i Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.

            Franjin odnos s Kristom bio je izravan. To se događa i u euharistiji kao nastavljanje Utjelovljenja. Učinak je riječi i taj da čini prisutnom stvarnost koju sakriva, a koju označuju znakovi kruha i vina. Kad se ti znakovi posvete riječju, na otajstveni i sakramentalni način se ostvaruje ono što se povijesno zbilo u Isusovu rođenju: Bog postaje čovjekom. Kao što se u Betlehemu objavio u krhkosti i siromaštvu djeteta, jednako se tako sada pokazuje u krhkoj prilici kruha. Dubinski se uključiti u Krista Isusa znači živjeti njegovu prisutnost. Prema tome, uključenje u Krista može se živjeti samo u činu u kojem on vje­čno ostaje.U činu našeg umiranja, kako kaže stara anafo­ra, ostaje čovjek – čovjek u uskrslom Kristu. Ovo je najveći mogući izražaj Božje poniznosti što ga je Franjin pjesnički genij izrazio (PBr).

        Smrt i uskrsnuće u istoj su tajni. Franjo je pjesnička duša, ali također i duša djetinja. On želi živjeti sva otajstva Kristova života, pot­pun odnos s Isusom Kristom. Sigurno je ponovo proživljavao bol koju je Krist nosio u trenutku svoje smrti. To je najveća Franjina molitva na La Verni. “Posve ga je zaokupljala poniznost što se objavila u Utjelovljenju, i ljubav što se očitovala u Muci” (1 Cel 84). Stoga je mogao moliti: “Gospodine … udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke … i da osjetim u svome srcu … onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike” (CV 171).

        Nije li ovo to što traži? I to je Kristov čin. Jer je upravo u Kristovu činu koji on živi najviša ljubav (to je najveća objava, smrt Kristova kao i njegovo trpljenje i uskrsnuće). Najveća tajna, posli­je muke, jest ona utjelovljenja. Nikada neće biti dovoljno zadivljenosti nad ovom poniznosti Boga da siđe i postane dijete. Franjevačka du­hovnost raspetog Krista se pokazuje i u tajni ovog Utjelovljenja Bo­ga. Muku je proživio u svome "razapinjanju" na La Verni. I La Verna je sveto mjesto. Ali ono što je osjetio vjerojatno više, ono što je više odgovaralo intimnom zahtjevu njegova duha jest poniznost rođenja: Bog je postao čovjekom.Bog postaje čo­vjekom, čovjek postaje zaista izražaj Boga. Preciznije: čovjek postaje očitovanje (objavljenje) Boga. Ukoliko je više Bog, utoliko više on očituje svoju moć, svoju veličinu i svoju ljubav. To je jedinstvo koje ujedinjuje nebo i zemlju. Prisutnost Kristova nije prisutnost dodirivanja, nego prisutnost imanentnosti. On je u meni. To je ono što kaže Isus u govoru Posljednje ve­čere: "Ostanite u meni, i ja u vama". To je ono što se događa u božanskim osobama: Otac je sav u Sinu i Sin je sav u Ocu. Krist je sav u meni i ja u njemu. Svatko od nas toliko je veći koliko više živi u njemu. I on je to­liko veći koliko više živi u tebi. Jer on je Krist. Mora biti osoba kojoj se on potpuno daje, jer inače ne bi bio više Spasitelj. Bit će Spasitelj samo ukoliko daje nešto od sebe tisućama osoba koje ga zazivaju i koje su spašene po Njemu. Ali mora biti prvenstveno jedna osoba kojoj se On potpuno daje kao zaručnik zaručnici: to je čista Djevica. Dakle, sve stvorenje fizički je bilo uzdignuto od Boga ka­da je Bog postao čovjekom, jer nije uzeo samo dušu nego također i tijelo čovjekovo.

O značenju Ivana Duns Škota u pismu pape Pavla VI. Alma parens – Slavna majka znamenitih muževa, Engleska, čitamo: „Duh i ideal sv. Franje Asiškoga krije se i vrije u djelima Ivana Duns Škota, koji je, podređujući znanje dobrom življenju, postigao da u njegovim djelima živo diše serafski duh Asiškog Patrijarha. Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista, toga Božjeg remek-djela, proslavitelja Presvetoga Trojstva, Otkupitelja ljudskoga roda, Kralja u naravnom i nadnaravnom redu, kojem uz bok blista iskonska ljepota Bezgrešne Djevice, Kraljice svemira, Duns Škot divno osvjetljuje vrhunce Evanđeoske objave, kako su ih posebno sv. Ivan i sv. Pavao vidjeli, gdje veličanstveno lebde u Božjim osnovama spasenja…

        Učenik će biti savršen kada bude kao učitelj, kaže Evanđelje. Prema Evanđelju, učenici su prijatelji Kristovi, braća Kristo­va. Neka nam Presveta Marija pomogne primiti tu beskrajnu Božju ljubav koju ćemo u punini uživati u vječnosti na nebu, kada će naša duša biti konačno zauvijek sjedinjena s Bogom, u zajedništvu svetih i s našim zaštitnikom bl. Ivanom Duns Škotom. Amen.