Propovijed biskupa Majića na spomendan bl. Ivana Merza

U katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci, 10. svibnja 2024. proslavljen je spomendan bl. Ivana Merza koji je rođen, kršten i odrastao upravo u ovom gradu na Vrbasu


Banja Luka,  Pon, 13. Svi. 2024.

Propovijed biskupa Majića na spomendan bl. Ivana Merza

U katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci, 10. svibnja 2024. proslavljen je spomendan bl. Ivana Merza koji je rođen, kršten i odrastao upravo u ovom gradu na Vrbasu. Središnji dio proslave bilo je svečano pontifikalno Misno slavlje koje je predvodio biskup banjolučki mons. Željko Majić u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom i uz koncelebraciju 20-ak svećenika te uz sudjelovanje nekoliko redovnica i 80-ak vjernika. Propovijed biskupa Željka donosimo u cijelosti:

Braćo svećenici, dragi vjernici!

Okupili smo se danas oko Kristova oltara u ovoj našoj katedrali sv. Bonaventure da Bogu zahvalimo na primjeru svetoga života dičnoga sina ovoga grada, Ivana Merza (1896.-1928.), kojega je sveti papa Ivan Pavao II., dana 22. lipnja 2003. godine, proglasio Blaženim.

Vjerujem kako smo svi mi ovdje okupljeni dosta dobro upoznati sa životom našega Blaženika. Stoga mi se čini pomalo i suvišnim iznovice ponavljati njegov životopis. Umjesto toga želim iskoristiti ovo vrijeme te se zadržati na poruci njegova života i ovoga dana, a to je poziv na nasljedovanje što u isto vrijeme znači i poziv na svetost. I ako se pitamo čemu liturgijski kalendar i pozivi na slavlja Božjih ugodnika, onda je odgovor upravo u ovom pozivu na nasljedovanje, kako bismo nadahnjujući se primjerom Božjih ugodnika i mi učinili onaj kvalitetni iskorak i, milošću Božjom, našli se na putu svetosti na koji smo pozvani svi, jednako vjernici laici, svećenici, redovnici i redovnice i biskupi.

Prvi korak na tom putu svetosti jest vjerovati u ono što ustima ispovijedamo. A vjerovati znači u potpunosti se predati onome u koga vjerujemo. To nam na posebno jasan način otkriva početak vjerovanja na latinskom. Naime latinski se za vjerovati kaže credere. A ovaj glagol jest zapravo složenica od imenice cor – srce i glagola dare - dati; dakle, vjerovati znači srce dati, u potpunosti se predati, povjeriti.

Mladi Ivan kao student Božjim darom dolazi do ove spoznaje i u potpunosti se predaje Kristu načinivši kao mladić i zavjet čistoće (1923.) provodeći svetački život te sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju mladeži. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku papi, što je nastojao usaditi svima s kojima se susretao. Za njega Katolička Crkva nije jedna u nizu ustanova - vjerskih organizacija. Njoj je sam Krist glava. Zato mladi student iz Pariza i piše svojoj majci Terezi: Katolička vjera je moje životno zvanje.

Što je ovim bl. Ivan htio reći i zašto se na ovu izjavu, koja je dio privatnoga pisma rođenoj majci, danas navraćati?

Da bismo je u cjelini razumjeli, moramo dobro znati što se razumije pod pojmom zvanje - poziv. Dakako, mislimo na duhovni poziv - zvanje. Duhovni je poziv prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu. Spomenimo samo neke: Poziv Mojsija pred gorućim grmom, Isusov poziv apostolima, Poziv na obraćenje Savla da postane Apostol naroda – Pavao, … Svi ovi biblijski kao i toliki u povijesti Crkve „uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja" (Rječnik biblijske teologije).

Bl. Ivan Merz, koji je u djetinjstvu i ranoj mladosti odgajan u liberalnoj sredini, zasigurno se tijekom školovanja, kako u rodnom gradu tako u Beču i Parizu upoznao, rekli bismo, s drugima i drugačijima, kako po pitanju s obzirom na ispovijedanje vjere tako i na poglede na čovjeka i svijet. No, svoj kršćanski poziv doživio je kao poseban milosni dar samoga Boga u svemu njegovu veličanstvu, istinitosti bez opiranja, u potpunom prihvaćanju. Njegovo: "Katolička vjera jest moje životno zvanje!" nije apstraktno vjerovanje, tj. bez oslonca, bez uvjerenja, nije puki ukras, nego život. Njegova je vjera Krist s kojim je ušao u intenzivan - nadnaravan odnos iznimna prijateljstva. Isus je moj najvjerniji prijatelj kojemu posvećujem svu svoju mladost, sav svoj život. On je Glava Crkve koju vidljivo predstavlja Sveti Otac. Stoga i posebna poslušnost i odanost Svetom Ocu koju je uvijek naglašavao. Poštovanje prema Papi i odanost Crkvi bile su samo vanjski izražaj njegove unutrašnje ljubavi i vjernosti Kristu Gospodinu. Na pitanje iz jedne ankete "Zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu", Ivan je odgovorio: "Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog." Ove riječi odaju nam dušu sličnu Pavlovoj koja je potpuno zaronila i shvatila tajnu mističnog tijela Kristova.

O Bože, kako je Crkva danas potrebna izgrađenih osoba kao što je Ivan Merz! Vjerujemo da je ovoga bio svjestan i talijanski teolog prof. Tommaso Federico, kada je bl. Ivana Merza proglasio jednim od najvećih likova prvih desetljeća 20. stoljeća.

No, površno promatranje života bl. Ivana Merza moglo bi dovesti, i vjerujemo mnoge i dovodi, do pitanja: Što to posebno izdiže ovoga mladića iznad drugih? Naime, Ivan intelektualno nadaren mladić, uredno je i na vrijeme završio škole te provodio sasvim običan život, mnogim svojim suvremenicima, ako su ga i poznavali, bio sasvim normalan mladić koji savjesno obavlja svoje dužnosti, kako profesorske tako i društvene te se zdušno zauzima i za opće dobro posebno u radu s mladima. Ne znamo je li bl. Ivan Merz bio upoznat sa svetačkim životom travničkoga sjemeništarca i gimnazijalca, Petra Barbarića (1874.-1897.), danas časnoga sluge Božjega, koji je rekao: „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnost.” Ali, Bogu hvala, živeći svoju kršćansku jednostavnost – ispunjavajući svoje „obične dužnosti“, mladić je Ivan zavrijedio nebo i postao blaženikom Crkve, što je svečano 2003. ovdje u njegovoj rodnoj Banjoj Luci obznanio sveti papa Ivan Pavao II. A oni koji su ga poznavali svjedoče da je to svagdanje kod Ivana bilo nešto posebno - jedinstveno. To posebno i jedinstveno bilo je bogatstvo njegove duše koja je bila puna nadnaravne ljepote. Njegovo biće ispunjao je Bog svojim svjetlom i svojim čarom, i preko njega davao dokaz svoje nazočnosti. Mnogi su posvjedočili da su u njegovoj blizini imali poseban osjećaj Božje prisutnosti, doživljavali neku milinu, svjetlo, privlačnost, nešto neobjašnjivo što je strujilo iz njegova bića i poticalo na dobro.

Kako se na ove visine vinuti, a opet jednostavan biti, „običan“ život živjeti? Na koje je to stupove vjere bl. Ivan oslonio svoj mladi život i što bi, barem u ovom vidu razmišljanja, posebno u ovoj godini molitve, večeras s ove sv. Mise valjalo ponijeti?

1. Svagdanja molitva.

Život Ivana Merza bila je ustvari jedna molitva. Njegova molitva nije bil trgovanje s Bogom kao kod tolikih kršćana koji mu se obraćaju samo onda kada ga trebaju. Molitva je za Ivana bila razgovor s Ocem, uživanje u Njegovoj blizini. U njoj je nalazio radost, odmor, okrjepu i snagu za svoj apostolski rad. Sve je kod njega bilo posvećeno Bogu. I njegove svakodnevne staleške dužnosti ispunjavao je Bog i prožimala molitva. Molitva je bila njegov "DA" Bogu, njegov odaziv Božjoj milosti, koja ga je poticala na potpuno predanje Kristu i interesima Njegova Kraljevstva. Kroz molitvu je Ivan neprestano kontaktirao s nadnaravnim svijetom. U njoj je crpio snagu ne samo za osobno posvećenje nego i za apostolsku djelatnost.

2. Presveta Euharistija

Za bl. Ivana Euharistija je vrhunac života. Svakoga je dana sudjelovao u sv. Misi i primao Isusa u sv. Pričesti. U članku "Duhovna obnova po liturgiji" piše: „Budite uvjereni da je sv. Misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga blagujemo kod svake sv. Mise.... Budimo suvremeni katolici, postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom mora da je vrhunac vašeg života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični; moraju biti usmjereni prema jedinom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava naša zadnja svrha i postajemo dionicima same biti Božje."

3. Štovanje Blažene Djevice Marije

Bl. Ivan bio je veliki štovatelj Blažene Gospe. Nekoliko je puta hodočastio u Lurd. Kako je njegov život u potpunosti prožeo Krist, zasigurno nije mogla izostati ni ljubav prema onoj koja je Isusa rodila. U svoj je dnevnik, 14. kolovoza - ratne - 1914. god., na uočnicu Velike Gospe, zapisao: "Majko moja dobra, najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti ga!" Svagdanje je molio krunicu o čemu postoje divna svjedočanstva njegovih suvremenika koji su s divljenjem gledali mladoga profesora na ulicama i u crkvi s krunicom u ruci.

Završavajući ovo razmišljanje danas na, za nas u Banjoj Luci i za hrvatski narod u cjelini, veliki dan čašćenja Božjega ugodnika bl. Ivana Merza, u Godini molitve, želio bih jednako nas svećenika kao i vas vjernike pozvati da poput bl. Ivana budemo osobe molitve. Jer molitva je hrana našoj duši, ona je sol o kojoj smo čitali u današnjem ulomku iz evanđelja, koja nas čuva da ne obljutavimo, ona je svjetlo koje nam osvjetljuje put Ocu i čini nas solju i svjetlom svijeta.

Naš je narod marijanski narod. Nema zaseoka, sela, župe, grada koji ne slavi barem jedan od Gospinih spomendana, blagdana ili svetkovina. Krunica u rukama bila je nekada zaštitni znak našega naroda i ne samo u Gospinim mjesecima - svibnju i listopadu - nego svagdanje; i ne samo osobno nego i obiteljski. I to sve u velikoj svijesti moćne Marijine zaštite i utjehe. Blaženi je Ivan jednoj djevojci koja ga je došla moliti za savjet i pomoć rekao: "Kada Vam je u životu teško i kada Vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će Vas utješiti i dati Vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju."

Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan uzor kršćanskih vrlina. Svojim svetim životom on nam je pokazao kako se uz pomoć Tvoje milosti i u laičkom staležu može postići svetost života. Pomozi nam da ohrabreni njegovom ljubavlju prema Kristu i Crkvi idemo putem svetosti i nasljedujemo njegovu apostolsku revnost u širenju Tvoga Kraljevstva. Po njegovu zagovoru udijeli nam posebnu milost za koju te i večeras molimo, a to je da budemo osobe i zajednica molitve na korist vječnom spasenju, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!


AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Međugorje,  Pet, 17. Svi. 2024.

AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić gostovao je u emisiji „Susret“ Radiopostaje „Mir“ – Međugorje

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Bleiburg,  Pet, 17. Svi. 2024.

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Euharistijsko slavlje za sve žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva s kraja Drugoga svjetskog rata, u petak 17. svibnja 2024. godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu, predvodio je provincijal

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

U knjizi-intervjuu s Vittoriom Messorijem "Razgovor o vjeri" (1985.), kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., govorio je i o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Primivši sudionike plenarnoga zasjedanja Papinskoga povjerenstva za sakralnu arheologiju papa Franjo je kazao koliko cijeni rad na valorizaciji tih groblja koja svjedoče iščekivanje uskrsnuća