Papina poruka za Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu 2024. [1. rujna 2024.]

U nastavku prenosimo Poruku Svetog Oca Franje u povodu Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, koji će se slaviti u nedjelju 1. rujna 2024., na temu “Nadaj se i djeluj sa stvorenjem”.


Vatikan,  Sub, 06. Srp. 2024.

Papina poruka za Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu 2024. [1. rujna 2024.]

Izvor: Vatican Media

U nastavku prenosimo Poruku Svetog Oca Franje u povodu Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu, koji će se slaviti u nedjelju 1. rujna 2024., na temu “Nadaj se i djeluj sa stvorenjem”.

Poruka pape Franje

za Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu

[1. rujna 2024.]

Nadaj se i djeluj sa stvorenjem

“Nadaj se i djeluj sa stvorenjem” tema je Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu koji će se slaviti 1. rujna. Referira se na Poslanicu sv. Pavla Rimljanima 8, 19-25: Apostol objašnjava što znači živjeti po Duhu i u središte stavlja sigurnu nadu u spasenje po vjeri, što je novi život u Kristu.

1. Počnimo s jednostavnim pitanjem na koje možda ne postoji očit odgovor: kad smo pravi vjernici, kako to da imamo vjeru? Nije to samo zato što mi “vjerujemo” u nešto transcendentno što naš razum ne može pojmiti, u nedokučivu tajnu udaljenog i dalekog Boga, nevidljivog i neizrecivog Boga. Nego, kako bi rekao sveti Pavao, u tome što Duh Sveti prebiva u nama. Dà, vjernici smo zato što je sama Božja ljubav »razlivena u srcima našim« (Rim 5, 5). Stoga je Duh Sveti sada doista »zalog naše baštine« (Ef 1, 14), kao poziv koji nas potiče da uvijek živimo u traganju za vječnim dobrima, prema punini lijepog i dobrog Isusova čovještva. Duh čini vjernike kreativnima i proaktivnima u milosrđu. Korake im upravlja na veliki put duhovne slobode, koji međutim nije lišen borbe između logike svijeta i logike Duha, čiji su plodovi u opreci jedni s drugima (Gal 5, 16-17). A, kao što znamo, u prvom plodu Duha, a to je ljubav, zgusnuti su svi ostali. Vođeni, dakle, Duhom Svetim, vjernici su djeca Božja i mogu mu se obraćati s »Abba, Oče« (Rim 8, 15), poput Isusa, u slobodi onih koji više nisu podložni strahu od smrti, jer je Isus uskrsnuo od mrtvih. To je velika nada: Božja je ljubav pobijedila, nastavlja trijumfirati i nastavit će trijumfirati. Konačna proslava za novog čovjeka koji živi u Duhu već je izvjesna, unatoč perspektivi tjelesne smrti. Ta nada ne razočarava, na što nas se podsjeća i u Buli proglašenja predstojećeg Jubileja [1].

2. Kršćaninovo postojanje je život vjere, djelatan u ljubavi i pun nade, dok iščekujemo ponovni Gospodinov dolazak u slavi. Nije problem što paruzija, tj. njegov drugi dolazak, “kasni”. Problem je nešto drugo: »kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18, 8). Dà, vjera je dar, plod prisutnosti Duha Svetoga u nama, ali je ujedno zadaća koju treba ispuniti u slobodi i poslušnosti Isusovoj zapovijedi ljubavi. To je blažena nada koju se mora svjedočiti: gdje? kada? kako? U dramama onih koji pate. Ako sanjamo, sad moramo sanjati otvorenih očiju, oduhovljeni vizijom ljubavi, bratstva, prijateljstva i pravde za sve. Kršćansko spasenje prodire u dubinu patnje svijeta koja ne pogađa samo ljude, nego svekoliki svemir, ali i prirodu, čovjekov oikos, njegov životni prostor i okoliš; shvaća stvaranje kao “zemaljski raj”, majku zemlju, koja bi trebala biti mjesto radosti i obećanje sreće za sve. Kršćanski optimizam temelji se na živoj nadi, svjesni da je sve usmjereno prema slavi Božjoj, prema konačnom ispunjenju u njegovu miru, prema tjelesnom uskrsnuću u pravednosti, “iz slave u slavu” (usp. 2 Kor 3, 18). Ali u prolaznom vremenu dijelimo bol i patnju: sve stvorenje uzdiše (usp. Rim 8, 19-22), kršćani uzdišu (usp. rr. 23-25) i sam Duh uzdiše (usp. rr. 26-27). To uzdisanje izražava nemir i patnju zajedno s čežnjom i željom. Taj uzdah je izraz povjerenja u Boga i oslanjanje na njegovo nježno i zahtjevno društvo, s ciljem ispunjenja njegova nauma, a to je naum radosti, ljubavi i mira u Duhu Svetome.

3. Svekoliko je stvorenje uključeno u taj proces ponovnog rađanja i, uzdišući, iščekuje oslobođenje: to je skriveni rast koji sazrijeva, gotovo poput “zrna gorušičina koje postaje veliko stablo” ili poput “kvasca u tijestu” (usp. Mt 13, 31-33). Počeci su mali, ali očekivani rezultati mogu biti beskrajno lijepi. Kao iščekivanje rođenja – objava djece Božje – nada nam omogućuje ostati postojani usred protivština i ne klonuti duhom u vremenima nevolje ili pred ljudskim divljaštvima. Kršćanska nada ne razočarava, ali ni ne vara: ako je uzdisanje stvorenja, kršćanâ i Duha predokus i iščekivanje spasenja koje se već događa, sada smo uronjeni u mnoge patnje koje sveti Pavao opisuje kao “nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač?” (usp. Rim 8, 35). Nada je, dakle, alternativno tumačenje povijesti i događaja u životima ljudi: ne iluzorno, nego realno, s realizmom vjere koja vidi nevidljivo. Ta nada je strpljivo iščekivanje, usporedivo s Abrahamovim kojem nije bilo dano vidjeti plodove. Volim se prisjetiti velikog vjernika vizionara Joakima iz Fiorea, opata iz Kalabrije koji je, prema Danteu Alighieriju [2], bio “urešen proročkim duhom”: u vrijeme krvavih borbi, sukobâ između papinstva i carstva, križarskih ratova, krivovjerja i sekularizacije Crkve, umio je pokazati ideal novog duha suživota među ljudima, koji je protkan sveopćim bratstvom i kršćanskim mirom, plodom življenog evanđelja. Taj duh socijalnog prijateljstva i sveopćeg bratstva predložio sam u enciklici Fratelli tutti. A taj sklad među ljudima mora se protegnuti i na stvorenje, u “prostornom antropocentrizmu” (usp. Laudate Deum, 67), u odgovornosti za ljudsku i cjelovitu ekologiju, koja je put spasenja za naš zajednički dom i za nas koji u njemu živimo.

4. Otkud toliko zlo u svijetu? Otkud tolike nepravde, toliki bratoubilački ratovi u kojima se ubija djecu, ruši gradove i zagađuje čovjekov životni prostor, oskvrnjenu i uništenu majku zemlju? Referirajući se implicitno na Adamov grijeh, sveti Pavao kaže: »jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada« (Rim 8, 22). Moralna borba kršćanâ povezana je s tim “uzdisajem” stvorenja, jer je ono “podvrgnuto ispraznosti” (r. 20). Čitav svemir i svako stvorenje uzdiše i “nestrpljivo” čezne da se sadašnje stanje prevlada i ponovno uspostavi ono izvorno, prvobitno stanje: oslobođenje čovjeka, naime, uključuje i oslobođenje svih drugih stvorenja koja su, zbog svoje povezanosti s ljudskim stanjem, bačena u isti jaram ropstva. Poput čovjeka, stvorenje je – ne svojom krivnjom – porobljeno i ne može ispuniti ono za što je stvoreno, odnosno da ima trajan smisao i svrhu; podložno je propadljivosti i smrti, što je pogoršano ljudskim zlosiljem nad prirodom. S druge strane, otkupljenje čovjeka u Kristu također predstavlja sigurnu nadu za stvorenje: »i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). U otkupljenje po Kristu možemo s nadom gledati na vezu solidarnosti između ljudi i svih drugih stvorenja.

5. Dok vjernička zajednica puna nade i ustrajnosti iščekuje ponovni Isusov dolazak u slavi, Duh Sveti drži je budnom i neprestano je poučava, pozivajući je na obraćenje u načinu života, kako bi se suprotstavila srozavanju okoliša od čovjekove ruke i oblikovala onu društvenu kritiku koja ponajprije svjedoči o mogućnosti uvođenja promjene. To se obraćenje sastoji u prijelazu s nadutosti onih koji žele zagospodariti nad drugima i prirodom – koju se svodi na puki predmet kojim se može manipulirati – na poniznost onih koji pokazuju brigu za druge i za stvoreno. »Čovjek koji teži tome da zauzme Božje mjesto postaje najveća opasnost za sebe samog« (Apostolska pobudnica Laudate Deum, 73), zato što je Adamov grijeh uništio temeljne odnose od kojih čovjek živi: s Bogom, sa samim sobom i drugim ljudima te čitavim svemirom. Sve te odnose treba zajedničkim snagama obnoviti, spasiti, “učiniti pravednima”. Sve, bez iznimke. Ako jedan od njih nedostaje, sve ostalo propada.

6Nadati se i djelovati sa stvorenjem znači prije svega udružiti snage i zajedno sa svim muškarcima i ženama dobre volje pomoći »preispitati pitanje čovjekove moći, njezino značenje i njezine granice. Naša je moć, naime, u svega nekoliko desetljeća vrtoglavo porasla. Postigli smo impresivan i zadivljujujući tehnološki napredak, a ne shvaćamo da smo se istodobno pretvorili u vrlo opasna bića koja mogu ugroziti živote mnogih stvorenja pa i svoj vlastiti opstanak« (Apostolska pobudnica Laudate Deum, 28). Nekontrolirana moć stvara čudovišta i okreće se protiv nas samih. Stoga je danas prijeko potrebno postaviti etička ograničenja razvoju umjetne inteligencije koja bi se svojim računalnim i simulacijskim kapacitetom mogla koristiti za gospodarenje nad ljudima i prirodom, umjesto za promicanje mira i da bude u službi cjelovitog razvoja (usp. Poruka za Svjetski dan mira 2024.).

7. »Duh Sveti nas prati u životu«: to su dobro razumjeli dječaci i djevojčice okupljeni na Trgu svetog Petra za svoj prvi Svjetski dan, koji se poklapao s nedjeljom Presvetoga Trojstva. Bog nije apstraktna ideja beskonačnosti, već Otac pun ljubavi, Sin, prijatelj i otkupitelj svakog čovjeka, i Duh Sveti koji vodi naše korake na put ljubavi. Poslušnost Duhu ljubavi stubokom mijenja čovjekovo vladanje: od “grabežljivca” postaje “domaćin” vrta. Zemlja je povjerena čovjeku, ali ostaje Božja (usp. Lev 25, 23). To je teološki antropocentrizam judeo-kršćanske tradicije. Stoga je prisvajanje prava na posjedovanje i gospodarenje prirodom, manipuliranje njome kako nam se prohtije, oblik idolopoklonstva. Upravo prometejski čovjek, opijen vlastitom tehnokratskom moći, zemlju bahato dovodi u stanje “nemilosti”, odnosno u stanje bez Božje milosti. Ako je pak Isus, umrli i uskrsli, Božja milost, istina je ono što je rekao Benedikt XVI.: »Nije znanost ta koja čovjeka otkupljuje. Čovjek je otkupljen ljubavlju« (Enc. Spe salvi, 26), Božjom ljubavlju u Kristu, od koje nas ništa i nitko neće moći rastaviti (usp. Rim 8, 38-39). Stvoreni svijet, kojeg neprestance privlači njegova budućnost, nije statičan niti zatvoren u sebe samog. Danas, također zahvaljujući otkrićima moderne fizike, odnos materije i duha sve više očarava našu spoznaju.

8. Očuvanje stvorenog svijeta, osim što je etičko, ujedno je, dakle, izrazito teološko pitanje: riječ je naime o isprepletenosti otajstva čovjeka i otajstva Boga. Ta se međupovezanost može nazvati “generativnom” jer seže do čina ljubavi kojim Bog stvara čovjeka u Kristu. Taj Božji stvaralački čin uspostavlja i temelj je čovjekova slobodnog djelovanja i cjelokupne njegove etičnosti: njegovo djelovanje je slobodno upravo zato što je stvoren na sliku Božju, koji je Isus Krist te je stoga “predstavnikom” stvaranja u samom Kristu. Postoji transcendentni (teološko-etički) razlog koji obvezuje kršćanina da promiče pravdu i mir u svijetu, također kroz sveopće određenje dobara: to je objavljenje djece Božje, koju stvorenje iščekuje, uzdišući kao u porođajnim bolima. Nije riječ samo o ovozemaljskom životu čovjeka u ovoj povijesti, nego prije svega o njegovoj sudbini u vječnosti, eschatonu našeg blaženstva, raju našeg mira, u Kristu, Gospodaru svemira, raspetom i uskrslom iz ljubavi.

9. Nadati se i djelovati sa stvorenjem znači živjeti uosobljenu vjeru, koja zna ući u napaćeno i tijelo puno nade, sudjelujući u iščekivanju tjelesnog uskrsnuća na koje su vjernici predodređeni u Kristu Gospodinu. U Isusu, vječnom Sinu u ljudskom tijelu, mi smo uistinu djeca Očeva. Po vjeri i krštenju počinje za vjernika život po Duhu (usp. Rim 8, 2), svet život, život kao djece Očeve, poput Isusa (usp. Rim 8, 14-17), jer snagom Duha Svetoga Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Život koji postaje pjesma ljubavi prema Bogu, prema ljudskom rodu, sa stvorenjem i za stvorenje, i koji svoju puninu nalazi u svetosti [3].

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 27. lipanj 2024.

FRANJO

__________________________

[1] Spes non confundit, Bula navještenja redovitog jubileja 2025. (9. svibnja 2024.).

[2] Božanstvena komedija, Raj, XII, 141.

[3] Clemente Rebora, svećenik rozminijanac, to je pjesnički izrazio: »Dok se stvorenje uzdiže k Ocu u Kristu, / u tajanstvenoj sudbini / sve je u porođajnim mukama: / koliko umiranje da bi se život rodio! / od majke, koja je božanska, / dolazi se sretno do svjetlosti: / život koji ljubav rađa u plaču, / i kad tjeskobno uzdiše zemljom se razliježe pjesan, / ali samo svetost dovršava pjesmu« (Curriculum vitae, “Poesia e santità”: Poesie, prose e traduzioni, Milano 2015., str. 297).


Mlada misa fra Danijela Lukića u Busovači

Busovača,  Pon, 22. Srp. 2024.

Mlada misa fra Danijela Lukića u Busovači

Mladomisnik fra Danijel Lukić proslavio je mladu misu u rodnom gradu Busovači 21. srpnja 2024., nakon što je zaređen za svećenika na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova

Župa Korićani proslavila svog nebeskog zaštitnika sv. Iliju Proroka

Korićani,  Pon, 22. Srp. 2024.

Župa Korićani proslavila svog nebeskog zaštitnika sv. Iliju Proroka

U subotu 20. srpnja župa Korićani proslavila je svog nebeskog zaštitnika sv. Iliju Proroka svečanom patronskom misom koju je predslavio preč. Josip Lebo, travnički župnik i dekan.

Kardinal Parolin: Ukrajina je u mračnom času Kalvarije, zazovimo čudo mira

Berdychiv,  Ned, 21. Srp. 2024.

Kardinal Parolin: Ukrajina je u mračnom času Kalvarije, zazovimo čudo mira

Državni tajnik kardinal Parolin, Papin izaslanik u toj zemlju u ratu, predvodio je 21. srpnja misu u marijanskom svetištu Berdychiv. Vjernike je potaknuo da ne gube vjeru čak i ako se čini da zlo ima prevlast.

Vlč. Vlatko Rosić proslavio 20 godina svećeništva

Zenica,  Ned, 21. Srp. 2024.

Vlč. Vlatko Rosić proslavio 20 godina svećeništva

U župi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u zeničkom naselju Crkvica, vlč. Vlatko Rosić proslavio je u nedjelju, 21. srpnja, 20 godina svećeništva.