Nadbiskup Vukšić u Travniku predvodio Misno slavlje u okviru proslave 25. obljetnice Katoličkog školskog centra

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, u večernjim satima 19. svibnja 2023., u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage u Travniku, predvodio je svečano koncelebrirano Euharistijsko slavlje u okviru 25. obljetnice djelovanja Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ u gradu na rijeci Lašvi. Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića, pod naslovom „Četvrt stoljeća u službi odgoja, dobrote i evangelizacije“, prenosimo u cijelosti:

Na ovo Euharistijsko slavlje okupila nas je 25. obljetnica ponovnoga duhovnog, školskog, odgojnog i kulturnog djelovanja u Travniku u ovom središtu. Svo to djelovanje kroz posljednjih četvrt stoljeća, kao i ono nekadašnje, koje je bilo nasilno prekinuto na kraju Drugoga svjetskog rata, odvijalo se u ovom istom prostoru. A sav taj doprinos, trud, planove i nastojanja, te sve učenike, odgojitelje i profesore, sve njihove uspjehe i primljene blagoslove, sva njihova nadanja, progon, patnju i želje, na svoj način pamti i simbolizira crkva svetog Alojzija Gonzage i zgrada Nadbiskupskoga sjemeništa i gimnazije.

I.

Tijekom posljednjih dva i pol desetljeća, otkako je ova crkva opet molitveni prostor a ostatak građevine prostor u kojemu se školuje mlade ljude, ovo je središte Katoličke crkve u kojemu se raste, odgaja, postaje bolji, ostvaruje svoje profesorsko i odgojiteljsko poslanje, u kojemu mladi ljudi stječu znanje i pripremaju se za životne pozive. U njemu se na sve te načine slavi Boga, moli se i preporuča plemenite nakane za Božji blagoslov i na takav način izgrađuje prijateljstvo i suradnja među svim ljudima koje vode jednako plemenite nakane.

Znanje, odgovornost, poštovanje, tolerancija i kreativnost jesu pojmovi i vrednote kojima se u naše vrijeme javnosti predstavlja Katoličko školski centar i Nadbiskupijsko sjemenište „Petar Barbarić“. To je istovremeno i program ovih naših ustanova kojima se ponosimo.

Glede načina izvršavanja svoga poslanja u školstvu ovaj Centar za sebe kaže: „Čuvamo najbolje od tradicionalnog obrazovanja, a istodobno prihvaćamo moderne metode te razvoj poučavanja i učenja.“ I treba tako! Čestitamo! Važno je znati, čuvati i primjenjivati što je bilo najbolje u prošlosti. I jednako je važno i potrebno pratiti razvitak te mudro i razborito prilagođavati se novim okolnostima i saznanjima. Silno je važno znati odakle dolazimo, tko smo i što smo te kamo idemo i na koji način ćemo, kao svjedoci i graditelji dobra i mira, doći do cilja. Jer onaj tko je bez smisla za tradiciju, ili ju ne bi poznavao ili ne zna je poštovati, bio bi sličan bujici koja nastaje nakon kiše, bez izvora i kratkoga trajanja. A onaj – da ostanemo kod iste slike – tko bi se ponašao bez znanja koji mu je cilj, koji mu je pravac i način kretanja i gdje mu je ušće, ne bi imao siguran tok i pravac kretanja već bi bio kratkoga daha i dometa.

II.

Ovo središte pamti također progon, otimanje, zabrane, prijezir, omalovažavanje i nasilno zatvorena vrata za djelovanje Katoličke crkve. Znademo također ime ideologije mržnje u ime koje se to činilo. Naspram tomu, želimo biti svjedoci Isusove ljubavi te zato molimo: Ne ponovilo se nikada, nikomu i nigdje na ovom svijetu! Ali, kao Isusovi učenici, želimo pročistiti svoje pamćenje te i protagoniste toga neprijateljstva preporučamo Božjemu milosrđu molitvom: Milosrdni Bože, vjerojatno su oni svi već došli pred tvoje lice. Oprosti im jer nisu znali što su činili! (Lk 23,34).

Zahvalni smo Bogu također što je kroz tih više od pola stoljeća našega izgnanstva na neki način prosvijetlio pameti odgovornih pa su omogućili da ova zdanja nastave služiti odgoju mladih ljudi i njihovu spremanju za život. Istina, kroz to razdoblje nije ove ustanove izravno vodila Crkva niti je njima upravljala, ali Bog je svojom providnošću učinio da, iako vođene rukom protivnika Crkve, ove ustanove ipak obavljaju svoje poslanje zbog kojega ih je Katolička crkva ustanovila i sagradila.

Hvala također Gospodinu Bogu za to vrijeme u kojemu je ova crkva sv. Alojzija Gonzage, iako pretvorena u neku vrstu odlagališta ili dvorane, svojim izgledom bila snažan svjedok Božje dobrote. Iako je služila u druge svrhe, sve građane i slučajne namjernike svojim izgledom stalno je podsjećala na vječno. Isto tako, premda su svi glasovi s njezine propovjedaonice prisilno morali šutjeti, ta je šutnja ipak bila vrlo glasna i stalna propovijed za uši plemenitih stanovnika ovoga grada i osobito za savjesti onih što nisu podnosili ni nju ni Evanđelje. A u svjedočenju protiv zla i mržnje, šutnja njezinih zvona, koja se nisu moga čuti, bila je glasnija i čula se dalje od zvona koja su se oglašavala. Nije bilo ni njezina oltara, na kojemu bi se slavila Euharistija, ni svetohraništa, iz kojega bi se u obliku pričesti hranile duše kršćana, ali je Isus ipak bio tu, tješio i hrabrio Travnik i njegove ljude. Govorio je uvijek svima i žrtvovao se stalno i za sve. Jer je u ovoj crkvi, i kad ona to nije bila, snažno odjekivala glasna šutnja propovjedaonice a protjerani oltar bio je stalna žrtva Isusa prognanika.

III.

Osim odgoja, obrazovanja i širenja znanja i kulture, ova crkva sv. Alojzija Gonzage i ovo Nadbiskupijsko sjemenište i gimnazija imale su te, naravno, i danas imaju još dublju motivaciju i veću svrhu. To su jačanje u dobroti i plemenitosti i odrastanje u pobožnosti i svetosti svih koji su ovamo navraćali ili ovdje boravili i djelovali. Danas s ponosom treba kazati, uz ponizno priznanje da se nije uvijek u tomu uspijevalo, da su veliki plodovi vidljivi i na tom duhovnom području. Zato s velikom zahvalnošću spominjemo imena trojice slugu Božjih koji su izravno vezani s ovim ustanovama i za koje se vode postupci za proglašenje blaženim i svetim. I osim zahvalnosti, koju im dugujemo, njihovi primjeri snažno nas obvezuju na vjernost Božjima zakonima i služenje svim ljudima koji našu dobrotu na bilo koji način trebaju. A promatrani pod vidom dobrote, oni su najveći uspjeh i plod ovih ustanova. Pri tomu, jasno je da su sve njihove zasluge osobne i samo njihove i da su tijekom cijelih svojih života stalno rasli i napredovali, ali također istina je da su bili u izravnoj vezi s ovim ustanovama te također odavde ili ovdje primali nadahnuće za svoj odgoj i vježbe iz dobrote.

Ponajprije, ovu odgojnu ustanovu osnovao je i ovu crkvu dao je sagraditi sluga Božji Josip Stadler, svećenik i biskup, odgojitelj i profesor, osobno siromašan ali utjelovljena dobrota i široke ruke prema siromasima. Taj otac siromaha svojim primjerom snažno poziva na dobrotu srca i široku ruku prema potrebnima.

Drugi je Ante Gabrić, svećenik i misionar u Indiji, i možda na ovim stranama manje poznat od druge dvojice. Ovdje u Travniku je započeo školovanje davne 1926. i maturirao 1933. godine, a u Indiju je otišao već 1938. Tamo je 1943. godine postao svećenik i nastavio svoje misionarsko djelovanje do kraja života. Tamo je umro i pokopan, kao što je želio, s grumenom zemlje iz Metkovića i bočicom vode iz Jadranskoga mora, a na sprovodu mu je bilo oko 20.000 katolika, muslimana i hindusa. U duhovnom i humanitarnom radu izravno je surađivali sa sv. Majkom Terezija. Dapače, bio je njezin duhovnik i ispovjednik. Osim redovitog rada svećenika misionara, Ante Gabrić je pomagao ljudima u bijedi, oslobađao siromahe od lihvara, osnivao škole i sirotišta za djecu, štitio udovice hindusa koje su bile prognane iz društva i za njih podigao dom, a talentiranu djecu slao na više škole. Neke škole u Indiji danas nose njegovo ime, a od 2015. godine vodi se postupak za proglašenje blaženim.

Treći je sluga Božji Petar Barbarić čije ime danas nose ove ustanove. Smatra ga se najznačajnijim učenikom travničke gimnazije. Za njega je papa Franjo prije više godina izdao dekret kojim mu se u ime Crkve na najslužbeniji mogući način priznaje herojski stupanj vršenja kršćanskih kreposti, pa nakon toga Dikasterij na kauze svetaca čeka da vjernici, po zagovoru ovoga sluge Božjega, isprose koje čudo, dokazano na zahtjevan način crkvenih procedura, da bi ga se moglo službeno proglasiti blaženim.

I dok čekamo i ponizno molimo da, ako je to volja Božja, barem netko od njih trojice bude uzdignut na čast oltara, molimo Božji blagoslov kako bismo u svojim životima, i kao pojedinci i kao ustanove, mogli nasljedovati primjere ovih Božjih ugodnika na svojim putovima svjedočenja dobrote, osobnoga posvećenja radi širenja slave Božje i našega spasenja. Pri tomu neka nam, kao duhovan savjet i stvarna vodilja, stalno budu na pameti riječi koje su ovdje mnogo puta ponovljene: „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje svakodnevne dužnosti“ (Petar Barbarić). (kta)