AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na XXVII. susretu dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa "Petar Barbarić" u Travniku, 20. rujna 2023. održan je 27. susret svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Uz nadbiskupa metropolita vrhbosanskog miru kardinala Vinka Puljića sudjelovalo je više od stotinu dijecezanskih svećenika na čelu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem. Susret je započeo zajedničkim Euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi sv. Alojza Gonzage, koja je nalazi u sklopu zdanja KŠC-a "Petar Barbarić" u Travniku, predvodio nadbiskup Vukšić u zajedništvu s kardinalom i uz koncelebraciju svećenika. Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio je propovijed naslovljenu „Kako se vladati u kući Božjoj, Crkvi Boga živoga“ koju prenosimo u cijelosti:

 

 

Uzoriti gospodine kardinale i sva ostala draga braćo svećenici,

srdačno vas sve pozdravljam, okupljene na našem redovitom 27. susretu, koji se održava svake godine. Za ovu godinu smo, kao mjesto svoga susreta, izabrali Sjemenište i njegovu crkvu sv. Alojzija Gonzage u Travniku, pa već sada srdačno pozdravljam rektora Sjemeništa i njegove suradnike i zahvaljujem im za sve usluge i ljubazno gostoprimstvo.

U ovom razmišljanju neka nam kao vodilja posluže odlomci iz Svetoga Pisma, koji se navješćuju na svim Euharistijskim slavljima u Katoličkoj crkvi danas, na blagdan svetih mučenika iz Koreje.

I.

Prvo čitanje preuzeto je iz pisma što ga je apostol Pavao uputio svom dragom učeniku i započeo riječima: „Timoteju, pravomu sinu u vjeri: milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega!“ (1 Tim 1,1).

Tim istim riječima pozdravljam i ja vas, draga braćo u vjeri i svećeničkom služenju: Milost vam, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega!

Odlomak iz pisma Timoteju sažima najdublju teološku misao o misteriju povijesnog i mističnog Krista. U njemu se, naime, nalazi srž nauka o Crkvi koji je, kao i na drugim stranicama Novoga zavjeta, uvijek najintimnije povezan s kristologijom.

Crkva Boga živoga je kuća Božja, kaže pisac Prve poslanice Timoteju. A za pravo razumijevanje ovoga nauka i vjere o „kući Božjoj“ valja se prisjetiti da, u vrijeme nastanka ovoga teksta, ta tvrdnja nije mogla imati nikakvo topografsko značenje, ni u mjesnom ni u građevinskom smislu. Naime, u doba pisanja tih redaka kršćani još uvijek nisu imali naviku podizati hramove ili određivati posebne prostore koje bi namjenjivali za bogoslužja. Zato Pavlov izričaj „kuća Božja“ ima značenje intenzivnoga pristajanja uz Boga i ljudskoga života kao stvarnosti u kojoj je Bog prisutan po vjeri i ponašanju Isusovih učenika.

Istu Pavlovu misao nalazimo također na drugim mjestima. Na primjer, u njegovoj Prvoj poslanici kršćanima u gradu Korintu kojima veli: „Božja [ste] građevina. Po milosti Božjoj, koja mi je dana, ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje“ (1 Kor 3,9). Ili kao što je isti Apostol pisao zajednici kršćana u Efezu: „Nazidani [ste] na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavnije kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu“ (Ef 2,20-21).

U toj i takvoj kući Božjoj Isus je dao „jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje“ (Ef 4,11). A svrha svega toga – i kuće Božje i svih služba u njoj – jest Isusova želja „da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,12-13).

Pavao, međutim, nije samo genije koji briljantno oblikuje misli, nego je i misionar, odgojitelj i evangelizator pa kaže Timoteju: „Ovo ti pišem (…), da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj“ (1 Tim 3,14).

Čovjekovo ponašanje u kući Božjoj ravna Bog živi, koji je „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15). A istina je ovdje prije svega pitanje autentičnosti, čovjekova pristajanja, stvar vjernosti, odnosno radi se o istini pretvorenoj u život što je, kako bi Pavao rekao, po sveopćem uvjerenju zaista veliko otajstvo pobožnosti (usp. 1 Tim 3,16).

„Otajstvo pobožnosti“ za Pavla nije apstraktna istina nego povijesna stvarnost koja je Isus Krist. To otajstvo je: „On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu“ (1 Tim 4,16).

U kući Božjoj, kao njezini ukućani, pozvani smo ustrajati uz nauk i rasti do čovjeka savršena a ne biti „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka (…). Nego, istinujući u ljubavi, da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist“ (Ef 4,14-15).

II.

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja, nakon što je dao vrlo pohvalno svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju, Isus ukratko i slikovito iznosi zapažanje o svojim suvremenicima, a započinje ga ozbiljnim pitanjem: „S kime dakle da prispodobim ljude ovoga naraštaja? Komu su nalik?“ (Lk 7,31).

Isus uvijek ljude prosuđuje po njihovu prihvaćanju ili odbijanju Božje prisutnosti i po posluhu Božjim pravilima, odnosno po prihvaćanju velikog „otajstva pobožnosti“ koje je Krist sam. Tako, u odgovoru na pitanje što ga je sam postavio, Isus upozorava da su ljudi njegova naraštaja izabrali biti zatvoreni Bogu, koji je među njima prisutan i govori na različite načine. Radi se o naraštaju koji se ne ponaša poslušno u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, i koji za to svoje ponašanje pronalazi isprike da bi opravdao svoje ponašanje.

Svoje zapažanje Isus tumači slikom pučkog običaja prema kojemu jedan dio djece redovito predvodi a drugi odgovara, što se čini na veseo način u svadbenoj povorci a na tužan u sprovodnoj. No, u Isusovoj slici djeca se ne ponašaju kako je običaj. To jest, Isus želi reći da njegov naraštaj često odstupa od pravila i krši ih. Zato im kaže: „Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'Đavla ima!' Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!'“ (Lk 7,33-34).

Ivan Krstitelj je predstavljao zahtjevan oblik pobožnosti, odricanja, obraćenja i pokore i zato je bio optužen da je čak opsjednut. Naspram tomu, Isus je propovijedao radost kraljevstva Božjega, naznačenoga u radosnoj gozbi na koju su svi pozvani, ali je bio nazvan ružnim imenima.

U Isusovu naraštaju ipak nisu svi odbili ponudu mudrosti Božje! Zato na kraju svoga govora Isus veli: „Opravda se Mudrost pred svom djecom svojom“ (Lk 7,35). Drugim riječima, draga braćo, Isus nam danas ponajprije poručuje da je potrebno razumjeti vrijednost poniznosti, samozataje i odricanja, usvojiti praksu ne-nametanja sebe i naučiti umijeće da se predano bude u službi drugoga. Odnosno, samozatajna duhovnost Ivana Krstitelja nas uči kako se treba ponašati u kući Božjoj. I drugo, nakon što se usvoji poniznost, skromnost i samozataja, u našem vjerničkom i svećeničkom služenju treba za Isusom krenuti putom zahvalnosti prema Bogu te blagoslova i milosrđa za sve ljude što je sažeto u slici gozbe ljubavi koju primamo od Boga i koju posredujemo drugim ljudima.

III.

Danas je blagdan koreanskih mučenika, svetoga Andrije Kima i još 102 svjedoka Kristova iz te daleke zemlje: tri biskupa, osam svećenika i ostali laici. Oni su u dvije grupe prethodno bili beatificirani (1925. i 1968. godine), a 6. svibnja 1984., u povodu svečanog obilježavanja dva stoljeća kršćanstva u Koreji, svetima ih je sve zajedno u katedrali u Seulu proglasio sada također sveti Ivan Pavao II.

U svojoj propovijedi Papa je, između ostaloga, podsjetio kako se prvo krštenje jednoga Koreanca dogodilo u Pekingu 1784. godine te je, nakon njegova povratka u zavičaj: „Iz ovoga dobrog sjemena nastala prva kršćanska zajednica u Koreji, zajednica jedinstvena u povijesti Crkve, jer su je ustanovili jedino laici.“ Ta je zajednica, hrabra u vjeri i vjerna u svjedočenju, preživjela brojne progone pa je već tijekom prvoga stoljeća svoga postojanja imala nekoliko desetaka tisuća ubijenih zbog vjere, ali je do naših dana izrasla u vrlo živu zajednicu.

Prema izvještaju za 2022. godinu (Agencija Fides), samo ilustracije radi, naspram svoje tragične prošlosti, Katolička crkva u Koreji ima oko 6 milijuna vjernika, 18 biskupija, jednu teritorijalnu opatiju, 40 biskupa, 5.703 svećenika, 1.602 redovnika, 9.974 redovnice, a tijekom prošle godine zaređeno je 96 novih svećenika.

Zahvalni za uzore koreanskih mučenika, čiji blagdan upravo danas proslavljamo, činilo se korisnim podsjetiti na primjer stradanja, vjernosti i potom izrastanja ove daleke Crkve, jer on zaista ohrabruje i vjernike i svećenike u okolnostima naših mjesnih Crkava nakon što su preživjele svoj oblik stradanja i progona u kojim su njezini vjernici i svećenici dali svoje svjedočanstvo. Poticajan je taj primjer točno onako kako je Ivan Pavao II. rekao u Seulu: „Smrt mučenika je slična smrti Kristovoj na križu jer, kao što je njegova smrt, tako je i njihova postala početak novoga života. Ovaj novi život nije se očitovao jedino u njima samima – to jest u onima koji su trpjeli Kristovu smrt nego je proširen na druge. Postao je kvasac Crkve kao žive zajednice učenika i svjedoka Isusa Krista. 'Krv mučenika je sjeme kršćana': ove riječi iz prvih stoljeća kršćanstva bivaju potvrđene sada pred našim očima.“

Poučni su ovakvi primjeri također zato da posebice mi, koji smo pozvani biti svećenici Kristova velikog otajstva i svjedoci njegove nade, znademo „kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15).