AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na uskrsnom Euharistijskom slavlju u sarajevskoj katedrali

Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Nek' usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, neka se raduje zemlja“ prenosimo u cijelosti:


Sarajevo,  Ned, 31. Ožu. 2024.

AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na uskrsnom Euharistijskom slavlju u sarajevskoj katedrali

Izvor: KTA

Svečano Euharistijsko slavlje u nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega – Uskrs, 31. ožujka 2024. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić. Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Nek' usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, neka se raduje zemlja“ prenosimo u cijelosti:

 

 

„Nek' uslikne sad nebesko mnoštvo anđela, / nek' uskliknu službenici Božji / i zbog pobjede tolikoga Kralja / neka jekne trublja spasenja.“

Ove stihove prastaroga crkvenog pjesnika slušali smo sinoć na početku obreda bdijenja kao uvodne riječi radosnoga Hvalospjeva uskrsnoj svijeći, koja je simbolički zasvijetlila u mraku prošle noći. Ta svijeća u liturgiji i duhovnom životu Crkve naznačuje uskrsloga Isusa Krista, živoga pobjednika nad smrću, svjetlo Božje koje razgoni tamu svijeta. I svijetlit će ova svijeća u crkvama na svim svečanim Misama, kao vidljivi simbol koji vjernike podsjeća na Isusa i njegovu pobjedu nad mrakom groba i nad prijetnjom da je smrt kraj svega. Ona, osim toga, naznačuje i Krista predvodnika svih ljudi koji su pozvani izići iz mraka grijeha, iz duhovne smrti, iz groba zla i s Božjim blagoslovom u dobroti ići za njim na putu prema vječnosti. A treptajima svoga plamička ova svijeća stalno podsjeća i poziva čovjeka da, tijekom svoga zemaljskog života koji je njegov jedini put spasenja, izbjegava svaku tamu zloga i slijedi primjer Isusa. Jer On je za sebe kazao: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8,12).

Upravo zbog očitovane Božje želje da se svi ljudi spase i zbog Isusova djela spasenja, koje je opće i iz kojega nije isključen nitko, isti Hvalospjev je nastavio: „Neka se raduje zemlja, tolikim obasjana bljeskom, / i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja / neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.“

I.

Kršćani danas cijelomu svijetu navješćuju istinu Isusova uskrsnuća i svoju veliku radost zbog te važne istine. Ta naša radost je duhovne naravi i proizlazi iz sjećanja na Isusovo uskrsnuće koje je temelj na kojemu se zasniva. Iz njega kao izvora proizlazi vjera u vlastito uskrsnuće i vlastiti život vječni. Tako je Uskrs, osim što je blagdan sjećanja na najvažniji događaj iz Isusova života, također Božji odgovor na čovjekovu želju i prirodnu težnju da živi zauvijek, a čovjekova vjera u uskrsnuće je izričaj te njegove duboke želje i prirodne težnje.

Sveto pismo kaže da je po svom uskrsnuću Isus „prvina usnulih“ (usp. 1 Kor 15,20). To jest, za kršćanske vjernike smrt je samo privremeno usnuće iz kojega će se opet oživjeti. Nekako slično kao što čovjek usne kod odlaska na spavanje, da bi se nakon nekog vremena opet probudio i sȁmo nastavio gdje je stao, pa se vrijeme provedeno u toj usnulosti pojavljuje kao neka vrsta stanke i počinka nakon jednog dijela života a prije njegova nastavka u novom danu. Iz toga smrtnog usnuća, iz tog počivanja u snu mira – kako kažemo za svoje drage pokojnike i pišemo na njihovim nadgrobnim spomenicima, Isus je prvi koji se „probudio“, uskrsnuo na novi način života u vječnosti. Odnosno, kad kažemo da je Isus prvi, ispovijedamo vjeru i želju da će se buđenje iz stanja u kojemu se počiva snom mira, a koje nazivamo uskrsnuće, dogoditi svim ljudima koji svojom dobrotom na ovomu svijetu očituju da su prijatelji Boga, svakoga čovjeka i svih Božjih stvorenja.

Možda bi drugo ime za svetkovinu Uskrsa najprikladnije bilo život. Naime, svetkovina Uskrsa, s jedne strane, sjećanje je na događaj Isusovog uskrsnuća, a s druge strane, Njegovo uskrsnuće hrani našu vjeru u naše uskrsnuće i u naš život vječni, zajedno s dragim Bogom. Na takav način, Uskrs se pretvara u značenje života. Zbog toga vjerujemo da svaki od naših, jednom započetih života na zemlji, neće imati svoj završetak, nego će se nastaviti na drukčiji način nakon uskrsnuća.

Valja zapaziti također da je Uskrs, osim što je blagdan kojim se sjećamo Isusovog uskrsnuća, također, u ovom ljudskom smislu, odgovor na vjerojatno najdublju čovjekovu težnju da nikada ne umre, da zauvijek živi, da stalno postoji. Na takav način, memorija na veliki događaj iz povijesti spasenja, na Isusovo uskrsnuće, spaja se s osnovnom ljudskom težnjom, potrebom, prirodnom težnjom, da živimo, da ne umremo, da stalno postojimo.

Upravo zato što je Isusovo uskrsnuće prvo i zato što se dogodilo da bi nakon njega, kad to bude volja Božja, uslijedilo „buđenje iz sna“ mnoštva drugih, Isus je nada naša (usp. Tim 1,1). I osim što, kao Isusovi vjernici, živimo u nadi u svoj vječni život, poslani smo svim ljudima biti svjedoci te nade. Ustvari, Uskrs je blagdan nade, blagdan života, blagdan trajanja, blagdan radosti, blagdan zadovoljstva, upravo zbog uvjerenja da smrt nema posljednju riječ. I polazeći od te temeljne nade, pozvani smo graditi i hraniti nadu ljudi oko sebe, počevši od nade u nama samima. Zaista, jedva da postoji plemenitija nakana i plemenitije djelo od toga da budemo svjedoci nade. Tamo gdje to jesmo i u mjeri u kojoj to jesmo, izvršavamo osnovno kršćansko i ljudsko poslanje.

II.

Svaki kršćanski blagdan ima i suvremenu poruku za društvo i trenutak u kojemu se proslavlja, pa tako i Uskrs. I naravno da kao vjernici trebamo uočiti takve znakove te čitati i primijeniti njihovu poruku. I učiti iz poruka koje nam Bog preko njih šalje.

Ponajprije, dobro je što ovih dana poste i mole sljedbenici različitih religija i tako se pripravljaju za blagdane svoje vjere. Tu istovremenost naših pobožnih vježba ne treba promatrati samo kao običnu činjenicu za ubilježiti u kroniku, ili samo kao simpatičnu i dragu pojavu, nego je potrebno kao vjernici pitati se: Što nam dragi Bog u ovo vrijeme i na ovom području želi poručiti po tom znaku istovremenih i snažnih pobožnosti? Naime, po tim vježbama nedvojbeno je da su među sobom duhovno blizu oni koji ih vrše i ako ih na ispravan način obavljaju. Tu duhovnu blizinu, koja je očita, treba prepoznati kao vrednotu i, naravno, pretočiti je u svakodnevni život kako bismo i na društvenom planu u svakodnevnoj komunikaciji bili blizu, solidarni, humani i plemeniti, darežljivi, posebice s onima koji su u potrebi. To je volja Božja! Bez tog izlaska prema drugima i pobožne vježbe ostaju svrha samih sebe i zatvorene u obred i običaj.

Također, na Uskrs, koji je blagdan Božjega milosrđa i oprosta, važno je naglasiti da je u međusobnom životu ljudi potreba uzajamnog opraštanja velika. Samo na takav način moguće je živjeti u miru sa sobom i uzajamno graditi pravedan mir s drugima. I dok promatramo tragedije i slušamo prijetnje, ne smijemo zaključiti da smo posvema bespomoćni jer, iako ih, nažalost, ne možemo zaustaviti, ipak svaki čovjek može dati svoj doprinos tako što će svojim dobrim primjerom pokazati kako bi trebalo biti. Može biti kao svjetionik u mraku na uzburkanom moru. Svjetionici, naime, ne smiruju divljinu valova, ali su vrlo korisni i potrebni jer svojim svjetlom pokazuju gdje su opasnosti, koje treba izbjeći, i koji je pravi put što lađe vodi u sigurnu luku.

Isto tako, Uskrs, osim što je svetkovina pobjede života nad smrću, s pravom se može nazvati i blagdanom novoga početka. Početkom mnogo boljega. I početkom novoga načina života. Može ga se nazvati i blagdanom koji naznačuje pobjedu dobra, što je uslijedila nakon razdoblja dominacije lošega, nakon ljudske zlobe, brojnih laži, manipulacija i nepravednih zakona, čija je žrtva bio Isus. Pa neka, u skladu s tom simbolikom, najavljena europeizacije naše zemlje bude početak boljega načina za sve ljude. I neka, nakon ove „zvijezde zornice“, sunce pravde čim prije zasja nad cijelim obzorjem i prestanu sve nepravde. Da se „razdani“ svima i jednako.

III.

U Matejevu evanđelju zabilježene su riječi, koje je Isus uputio svojim učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ Prema tomu, nema ni jednoga kraja u svijetu niti sustava, niti civilizacije i kulture, ni jednoga jezika i naroda, koji ne bi bili uključeni u obvezu Isusovih učenika da im propovijedaju evanđelje, čiji je osnovni sadržaj radosna vijest uskrsnuća. Stoga, zajedno s apostolom Pavlom (1 Sol 4,13-17), svim ljudima navješćujemo: „Nećemo da budete u neznanju, braćo [i sestre], o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj (…) I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali. (…) I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“   (kta)


Pozvani biti radosni

Rim,  Čet, 18. Tra. 2024.

Pozvani biti radosni

Približavajući se Svjetskom danu molitve za zvanja (4. vazmena nedjelja), za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 17. travnja 2024., Andrea Monda, ravnatelj toga lista, razgovarao je s kardinalom Lazzarom You Heung-sikom, prefektom Dikasterija za kler

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

Breške kod Tuzle,  Sri, 17. Tra. 2024.

Proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata

U srijedu, 17. travnja 2024., održana je redovita proljetna korona svećenika Tuzlanskog dekanata, na kojoj su sudjelovala desetorica svećenika.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Zagreb,  Sri, 17. Tra. 2024.

Održan koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir

Koncert sakralne glazbe pod nazivom Daruj nam mir održan je u utorak, 16. travnja 2024. Godine u zagrebačkoj župnoj crkvi Svete Obitelji

Nadbiskup Caccia: Priznati ulogu domorodačke mladeži

New York,  Sri, 17. Tra. 2024.

Nadbiskup Caccia: Priznati ulogu domorodačke mladeži

Izlaganje stalnoga promatrača Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima na 23. zasjedanju Stalnog foruma Ujedinjenih naroda za pitanja starosjedilačkog stanovništva