AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na spomendan sv. Cecilije u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, na spomendan sv. Cecilije, zaštitnice pjevača, glazbenika te napose crkvene glazbe, 22. studenog 2023. predvodio je Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Tom prigodom nadbiskup Vukšić izrekao je propovijed koju u cijelosti donosimo u nastavku:

Draga braćo i sestre,

kako se primičimo kraju kalendarske godine, tako iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, u čitanjima iz Evanđelja, koje nam Crkva predlaže za razmatranje, imamo prikaze Isusovih javnih nastupa, odnosno njegovih propovjedi, u kojima vrlo često rado koristi ono što se obično naziva prispodobama, usporedbama, pripovijetkama, primjerima, koje on vrlo često sam smišlja da bi protumačio misao, ideju, da bi prenio poruku, da bi pogotovo kroz ove prispodobe koje nam se čitaju u ove posljednje dane kalendarske godine, približio što je moguće više svojim slušateljima zamisao i sadržaj onoga što je on mnogo puta nazvao kraljevstvo nebesko.

Sam Isus, prema ovom Lukinom opisu (Lk 19,11-28), nalazi se na putu prema Jeruzalemu. On, zapravo, živi svoje posljednje dane. I u tim svojim posljednjim nastupima, posljednjim propovijedima, koristi priliku da vjernicima koji ga prate i svojim učenicima protumači posljednju svrhu njihovoga života. Tako, danas imamo prispodobu o minama ili mnama – to su bile mjere, novčane vrijednosti onoga doba. I bibličari kažu da je jedna ta mna ili mina – jedni je zovu tako, drugi onako – vrijedila, otprilike, kao jedna četvrtina godišnje prosječne zarade onoga doba.

Isus koristi, dakle, tu zemaljsku vrijednost svoga vremena, koju očito gospodar života iz njegove pripovijetke daje kao dar svojim slugama sa zadaćom da dar kojega su dobili oplemene, umnože, obogate, da se njime služe izgrađujući vlastitu sreću i zadovoljstvo u svome životu, ali i da budu svjedoci i sluge i na pomoć široj društvenoj zajednici. Ima deset sluga i daje deset tih mna – očito svakome po jednu – i dolazi nepredviđenoga dana u nepredviđeno vrijeme da svidi s njima račune. Jedan je, od te jedne vrednote koju je dobio, napravio deset; drugi pet. Jjedan je, međutim, sačuvao tu jednu i vraća mu tu jednu. Isus, prema ovoj prispodobi, zadovoljan onim slugama koji su umnožili, bez obzira koliko, ali su umnožili prema vlastitim sposobnostima dar koji im je dao. I s druge strane, vrlo je nezadovoljan onim slugom koji ništa nije umnožio. On je ostao živjeti ili poslovati, kako bismo danas kazali, na pozitivnoj nuli. I dodaje: „Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima “ (Lk 19,26 .

Ova Isusova prispodoba nije reportaža, nije povijesni izvještaj o nekom događaju iz onoga doba, nego je dobra propovjednička, pa – ako hoćete – i literarna figura kojom se Isus služi, koju smišlja da bi na jednostavan način poručio ono što želi o kraljevstvu nebeskom. Prije svega – a to mnogi, pa i neki od njegovih učenika ne razumiju – da kraljevstvo nebesko nije zemaljska, materijalna ili politička kategorija, koja bi se mjerila brojem kvadratnih kilometara, dobrom organizacijom ili opremljenošću i snagom njezinih jedinica. Kraljevstvo nebesko ništa od toga nije. Ono je stanje duše; ono je stanje blizine s Bogom; ono je stanje spremnosti na suradnju s dragim Bogom, a u ovoj prispodobi – na suradnju s darovima koje je Bog dao svojim slugama. I kad to pretočimo u svoje živote, onda prvo što trebamo uočiti je da nam je dragi Bog dao svakome od nas i svakome od ljudi dar. Figurativno rečeno, svatko je od nas dobio svoju mnu ili svoju minu, svoj dar, počevši od dara života, talenata, sposobnosti, vremena i dana, naših radnih mjesta, susreta, naših prijatelja, obitelji, naroda, Crkve, osoba koje susrećemo na svojim životnim putu i bezbroj prilika da umnažamo svoje darove, da budemo svjedoci njegova kraljevstva Božjega, suradništva s Bogom, spremnosti da oplemenjujemo i umnažamo ono što smo dobili kao dar i da ga dijelimo zajedno s drugim.

Na taj način, ne samo da se umnaža i obogaćuje ono što smo dobili, nego nam se i dodaje stalno na ono što smo primili. Isus ne očekuje, prema ovim svojim prispodobama – ovoj i drugim – da svatko u jednakoj količini umnoži dar ili darove koje je dobio od Boga stvoritelja, ali očekuje od svakoga čovjeka da učini sve što je u njegovoj mogućnosti, sve u skladu s darovima koje je dobio, da umnoži i oplemeni darove koje je primio. I o snazi te spremnosti, a ne o količini, ovisi Božja nagrada i Božji blagoslov.

U nekim drugim prispodobama, gdje očito proizlazi da jedan sposobniji umnaža mnogo više negoli drugi, Isus jednako svima, bez obzira do koje mjere je netko umnožio, izriče blagoslov: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Dakle, radost Gospodara života je nagrada, ukupnost onoga što je Božji blagoslov prema svakome vjerniku. Nekome od nas, dakle, dragi Bog je dao jedan talent, nekome dva, nekome tri, nekome više, nekome manje... Od nas očekuje da učinimo sve da podignemo vrijednost onoga što je naš početni duhovni, psihološki, ljudski kapital. Jedino što Isus ne podnosi – da mu vratimo samo ono što nam je On dao, kao iz ove prispodobe gdje onaj jedan od slugu vraća. Ništa nije izgubio. Ljudski gledano – mogli bismo čak kazati – da na pošten način vraća ono što mu je dano. Isus ne prihvaća, jer to za njega nije poštenje. To je za njega grijeh propustom, to je za njega nevršenje, to je za njega neoplemenjivanje, neobogaćivanje darova koje je dao svakome od nas.

Stoga, zahvalni dragome Bogu za ovu pouku, za ovaj primjer, za ovu prispodobu i zahvalni, iznad svega, za darove koje nam je dao, zahvaljujemo i za sve one prilike u vlastitim životima kad nam je išlo od ruke da ih oplemenimo, obogatimo, uvećamo i ponizno i skromno molimo Njegovo milosrđe da nam oprosti za sve one trenutke u našim životima kad nam to i nije baš išlo od ruke.

Danas, na blagdan svete Cecilije koja je, očito, višestruko umnožila svoj svjedočki dar, molimo također da nas blagoslovi kako bismo i u mogućim teškim trenutcima vlastitih života, ili naše braće i sestara koji negdje u svijetu trpe, imali blagoslov i u tom blagoslovu ostali svjedoci Božje ljubavi na ovom svijetu.

Naši pjevači – i završit ćemo s tim – očito su dobili, za mrvicu, mnu jaču i bogatu kad je u pitanju smisao za glazbu negoli neki drugi ljudi. Neka budu zahvalni Gospodinu Bogu za te svoje darove, a mi svi skupa zahvaljujemo njima što svojim talentom i svojim darom oplemenjuju i ovu dvoranu i one dvorane, hramove Božje kamo ih providnost Božja vodi na njihovim životnim putovima.

Hvala vam lijepa svima! Hvala vama, draga braća i sestre, što – svi zajedno, poslušni ovoj Isusovoj prispodobi – obećavamo da ćemo umnažati darove koje nam je dragi Bog dao i što svi zajedno molimo Božje milosti da nam oprosti naše slabosti, trenutke naših slabosti u kojima to nam baš i nije uspijevalo!

Neka dragi Bog od svakoga od nas, po zagovoru svete Cecilije, učini radosnim glasnikom Božjim svakoga muškarca i svaku ženu i neka kraljevstvo nebesko raste na svijetu, u ljudima – prije svega u njihovim savjestima i njihovim životima – kao stanje u kojemu vlada zakon Božji!

Kraljevstvo je Božje – ponovimo to i s tim ćemo zaključiti – stanje u kojemu vlada zakon Božji. I gdje god vlada zakon Božji, tamo je cijelo kraljevstvo nebesko, i u našim životima, kad god vršimo zakon Božji. Po Kristu, Gospodinu našemu.