AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misi u okviru proslave Dana sarajevskog Katoličkog školskog centra

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić na uočnicu svetkovine sv. Josipa 18. ožujka 2024., u crkvi Kraljice svete krunice, u okviru zdanja sestara Kćeri Božje ljubavi na Banjskom Brijegu u Sarajevu, svečano Euharistijske slavlje prigodom proslave nebeskog zaštitnika tridesetog Dana ovoga Centra. Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Milosrđe, tvoje veće je nego moje sve krivice. Tako glasi, draga braćo i sestre, stih jedne od korizmenih pjesama, koji, osim što je tvrdnja i konstatacija o snazi i veličini Božjega milosrđa i, s druge strane, o količini ljudskih prekršaja, istovremeno je molba, uzdah i uzdisaj, da se milosrđe Božje veće negoli naše krivice primijeni na naše krivice.

I taj stih, kao vjerojatno malo koji od drugih od pjesničkih izričaja na hrvatskom jeziku, vrlo priliči i vrlo lijepo ide uz današnji odlomak iz Evanđelja, kad se veličina Božjega milosrđa, naspram ondašnje pravde i civilne, građanske i religiozne, očituje u nevjerojatno velikoj snazi.

Nalazimo se pred opisom događaja kad određena grupa ljudi pred Isusa dovodi javnu grešnicu čiji je prekršaj u zakonu ondašnje religije bio toliko velik da se prekršitelja trebalo čak kamenovati odnosno oduzeti mu fizički život zbog prekršaja kojega je napravio. I pitaju Isusa, da li da to naprave. I kao redovito, umjesto izravnoga odgovora na postavljeno pitanje i još više provokaciju, Isus ne odgovara ni na jedan od naoko dva moguća načina nego izabire treći put, svoj, Isusov put, kršćanski put koji se sastoji u tome da je milosrđe način odnosa Boga samoga prema ljudima i način odnosa koji bi trebao vladati među samim ljudima.

Među onima u poodmakloj dobi, koji su javnu grešnicu doveli na sud, Isus ustvari šuti. Saginje se i crta nešto po prahu i ostaje zagonetka do dana današnjega, da li je išta suvišno pisao ili tek toliko, neke crte povlačio. Ono što je sigurno šutio je. Šutio je pred količinom nakupljenih grijeha tih staraca tijekom njihovih života i šutio je pred snagom preljubničinoga grijeha koji je počinjen.

Šuti i javno ne osuđuje. Šutnjom se ne slaže i jasno daje do znanja da se ne slaže. Ali ne osuđuje ni starce koji su doveli preljubnicu niti preljubnicu samu. Ustaje se i pogledom, koji više govori negoli tisuće izgovorenih riječi, starcima kaže - tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen. I opet odlazi u šutnju. Opet ide svojim putem. A onda jedan po jedan, pred gromoglasnom osudom šutnje vlastite savjesti, odlaze i napuštaju pozornicu.

Otkrivamo u ovom događaju snagu šutnje savjesti, draga i sestre. Šutnje koja svojim govorom, iako ga se uhom ne čuje, ostaje nezgodnija osuda od svih mogućih drugih oblika osude. Ni pred kim nije tako teško stajati kao pred osudom vlastite savjesti. Savjesti koja je, naravno, odgojena u skladu s Božjim pravilima i pravilima prirode. Prirodnog zakona.

I s druge strane, otišli su svi i ostala je samo ona grešnica dovedena pred proroka da bude osuđena. Ni s njom se ne slaže. Odnosno ne slaže se s njezinim načinom života. Ali ni nju ne osuđuje. Da se ne slaže, vidimo po tome što kaže - nemoj griješiti više. Nemoj griješiti više. Ali idi. Idi u život bez grijeha.

Poruka je to, draga braćo i sestre, svima nama večeras ovdje okupljenima koji smo vrlo često u napasti, svi su to ljudi u napasti takvoj da druge zbog različitih razloga, osuđujemo, ogovaramo, klevećemo, da im prigovaramo. Ponekad pripovjedimo i istinite priče o drugima koje nisu u redu, ali koje kršćanski nisu prihvatljive. I preljub ove žene nisu oni starci izmislili. Istina je bilo da je preljub počinjen. Ali nije uvijek istinita priča i moralna priča. Čuvanje tuđega dobroga glasa dio je kršćanskog morala. I s druge strane, neslaganjem s nemoralom dio je kršćanske baštine i kršćanskog morala. I kršćanin po Isusovu primjeru pozvan je živjeti između ta dva pravila: zaštite dobroga glasa svakoga drugoga čovjeka, s jedne strane, i otvorenoga neslaganja s onim što nije u redu. I velika je ovo, draga braćo, sve skupa korizmena poruka kršćanskim vjernicima koji se pripremaju za proslavu svetkovine Uskrsa. Poziv je ovo na obraćanje; poziv je ovo na odricanje od naših slabosti; poziv je ovo da neprestano izgovaramo one pjesničke riječi da je milosrđe Božje veće negoli sve naše krivice. Ali u primjeni ono je stvarno veće i učinkovito veće samo ako idemo i ne griješimo više.

Ima još jedan aspekt cijele ove priče koji mi se čini važnim za otkriti u ovom odgojnom zavodu. Ovdje imamo mnoštvo odgojitelja i odgajanika, poglavara i podložnika u međusobnim odnosima, pogotovo u odnosima odgojitelja i odgajanika ili obratno odgajanika i odgojitelja. U ovom primjeru i zgode koju nam danas Evanđelje opisuje, važno je otkriti snagu, pedagošku snagu šutnje. Prodoran pogled neslaganja u šutnji odgojitelja, naspram nepodopštine prekršaja pa i sitnoga delikta vlastitoga odgajanika, nekad je, a možda i vrlo često, jače nego mnoštvo taman i mudrih riječi.

I s druge strane, odgajanik poput ove žene iz ove zgode i staraca iz ove zgode, treba također otkriti učinkovitost, snagu šutnje odgojitelja. Obraćenje ove žene, za koje vjerujemo da se dogodilo, i bijeg onih staraca zbog srama od vlastitih grijeha, dogodili su se prije svega zbog snage i prodornosti Kristove šutnje, Krista kao odgojitelja. Ovdje se Krist, naime, ne pojavljuje samo kao milosrdni Gospodin koji oprašta ljudske slabosti i grijehe, nego i kao odgojitelj ljudskih savjesti i života i ponašanja.

Stoga mu dvostruko večeras zahvaljujemo: za primjer Božjega milosrđa u praksi, s jedne strane, i s druge strane, za primjer Božje pedagogije u praksi. I neka nas blagoslovi i milosrđem svoga oprosta za naše slabosti i blagoslovom da bismo, pogotovo oni kojima je povjerena časna služba odgojitelja znali otkriti i primijeniti važnost i snagu šutnje. Po Kristu gospodinu našemu. Amen.  (kta)