AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misi uoči blagdana Svijećnice

U večernjim satima u četvrtak, 1. veljače 2024. uoči blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, odnosno Svijećnice, koji Crkva obilježava kao Dan posvećenog života, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je svečano Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio je propovijed naslovljenu „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“ koju prenosimo u cijelosti:

 

 

SVJETLOST NA PROSVJETLJENJE NARODA

Dan Bogu posvećenoga života

Sarajevska katedrala, 1. veljače 2024.

Kad je sveti Ivan Pavao II. porukom od 6. siječnja 1997., najavio da će narednoga 2. veljače te godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, prvi put biti održan Dan Bogu posvećenoga života, poručio je da time želi pomoći cijeloj Crkvi da sve više vrednuje svjedočenje osoba, koje su izabrale slijediti Isusa izbliza po vršenju evanđeoskih savjeta i tako Bogu posvetiti vlastiti život. Istovremeno, želio je da za sve Bogu posvećene osobe ovo bude dragocjena prilika za obnovu vlastitih nakana i oživljavanje osjećanja koja nadahnjuju njihovo darivanje Gospodinu.

Napisao je također da se poslanje Bogu posvećenoga života ne tiče samo onih koji su primili ovu osobitu karizmu nego također cijele kršćanske zajednice. Podsjetio je sve osobe koje su izabrale takav način života, to jest pripadnike monaških i redovničkih zajednica i družba apostolskoga života, da s povjerenjem gledaju u budućnost, da računaju na Božju vjernost i snagu njegove milosti i blagoslova, koja je sposobna uvijek stvarati nova čuda. Posebice je snažno odjeknula njegova poruka, koju je korisno ponoviti i u ovoj prigodi: „Vi nemate sȁmo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego imate veliku povijest koju tek trebate stvoriti. Gledajte u budućnost u koju vas Duh upućuje da bi s vama učinio velike stvari" (Vita consacrata, 110).

I.

Svrha Dana Bogu posvećenoga života je trostruka. Ponajprije, ovim obilježavanjem odgovara se na potrebu, da se na svečaniji način slavi Gospodina i da mu se zahvali za veliki dar Bogu posvećenoga života, koji obogaćuje i raduje zajednicu kršćana mnoštvom svojih karizma i plodovima posvećenosti kraljevstvu Božjemu. I ne smije se zaboraviti da je Bogu posvećeni život, prije negoli izbor i nastojanje čovjeka, dar koji dolazi odozgor, da je on inicijativa Oca vječnoga, koji k sebi posebnom ljubavlju privlači jedno svoje stvorenje radi njegova posebnog poslanja.

Na drugomu mjestu, svrha je ovoga Dana u cjelokupnom Božjemu narodu promicati bolje poznavanje i poštivanje Bogu posvećenoga života koji, svojim načinom provođenja i postojanjem u Crkvi, životno podsjeća i na svoj način uprisutnjuje Isusov oblik života. Zato je življenje toga dara važno za Crkvu koja je, kao zajednica i pojedinci u njoj, pozvana slijediti Krista. Također, taj oblik života, koji se u mnoštvu svojih izraza provodi u osobnoj sličnosti s Kristom, na uslugu je Crkvi, a posebice je u službi poticanja i izgradnje krsnoga posvećenja svih vjernika, Crkve koju Krist želi privesti sebi „slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane" (Ef 5,27). Stoga je važno da se ovaj Dan obilježava ne sȁmo u zajednicama Bogu posvećenih osoba, nego i skupa sa svim ostalim članovima Crkve kako bi ovaj nauk i duhovnost bili razmatrani i približeni svim članovima naroda Božjega.

Treći razlog izravno se odnosi na Bogu posvećene osobe, koje su pozvane zajedno i svečano slaviti čudesa koja je Gospodin učinio u njima, da bi s još bistrijim pogledom vjere otkrili zrake Božje ljepote, koje je Duh utisnuo u njihov način života i da bi postali još svjesniji svoga poslanja u Crkvi i u svijetu. Obilježavanje ovoga Dana, k tomu, pomoći će tim osobama vratiti se na izvore svoga poziva, izvršiti analizu vlastitoga života i potvrditi predanost u svojoj posvećenosti. Tako će biti u stanju svjedočiti ljudima našega vremena da je Bog ljubav, koja je moćna ispuniti srce i život ljudskoga bića. Autentično svjedočiti vrlo je važno za osobnu unutrašnju uravnoteženost i za vlastiti duhovni život. Svjedočanstvo života daje kredibilitet naviještanju. I vrlo je korisno jer „suvremeni čovjek mnogo radije sluša svjedoke negoli učitelje, a ako sluša učitelje to čini jer su svjedoci" (Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 41).

II.

Dan Bogu posvećenoga života obilježava se na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu. To je dan kojim se Crkva sjeća događaja kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram s nakanom da ga posvete Gospodinu (usp. Lk 2,22). No, još važnije je uočiti da je to zgoda kad je starac Šimun Isusa prepoznao kao Spasenje, koje je Bog pripravio pred licem sviju naroda i kao svjetlost na prosvjetljenje naroda, na slavu puka svoga (usp. Lk 2,30-32).

Kod prikazanja drugih prvorođenaca u hramu, što je bio običaj kod vjernih sljedbenika židovske vjere, uvijek su ljudi predstavljali svoje sinove. Činili su to iz zahvalnosti kao dar Bogu i kao znak pripadanja Njemu. U Isusovu slučaju, međutim, početna Marijina i Josipova nakana da svoga sina predstave i posvete Gospodinu u hramu pretvorila se, ustvari, u to da je Bog Isusa, kao svoga Sina, predstavio njima dvoma i svim ostalim ljudima. Učinio je to riječima Šimuna, za kojega Sveto Pismo kaže da je, kao čovjek pravedan i bogobojazan, čekao Utjehu naroda Božjega i da je na njemu bio Duh Sveti. Njemu je Duh objavio da neće umrijeti sve dok svojim očima ne vidi Spasenje, Pomazanika Gospodnjega. Taj ga je Duh doveo u hram te je doneseno dijete primio u naručje i potom blagoslovio Boga pa je, gledajući Isusa, kao što je naviješteno u odlomku iz evanđelja koji se čita na današnjim Misama, spreman otići s ovoga svijeta, kazao: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavupuka svoga izraelskoga" (Lk 2,29-32).

Stoljećima prije ovoga događaja, starozavjetni prorok je ljudima, koji su tražili Gospodina, prenio Božje obećanje ovako: „Ovo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite" (Mal 3,1). Tako, naime, glase riječi staroga proroka Malahije koje smo, kao jeku, najavu i Božje obećanje iz dalekih stoljeća prije Isusova rođenja, čuli u današnjem prvom čitanju, a čije ispunjenje Crkva obilježava današnjim blagdanom.

Na temelju izvještaja o događaju u hramu vrlo brzo je u ranoj Crkvi nastao blagdan. I zanimljivo je da je njegov najstariji naziv bio „Susret", što znači da je to bio dan, kojim se prvenstveno obilježavao susret Gospodina koji je došao u hram i ljudi koji su ga tražili. A iz istine, da je Isus u hramu prepoznat kao „svjetlost na prosvjetljenje naroda", nešto kasnije nastao je običaj da se na današnji dan blagoslivljaju svijeće, koje simbolički naznačuju Isusovu prisutnost.

Susret s Isusom, koji je svjetlo svijeta, događa se svaki put iznova u novom hramu njegovu, koji se zove Crkva. U njoj ljudi susreću Isusa, uče kako ga prepoznati, slušaju ga kako im govori dok se naviješta Riječ Božja, primaju ga u Euharistiji. To je iskustvo, koje Crkva po vjeri doživljava posebice za vrijeme euharistijskih slavlja, svaki put je stvaran susret između nas i Isusa. Ali na blagdan Prikazanja Gospodinova to iskustvo susreta popraćeno je također sjećanjem Isusovih vjernika na onaj susret u hramu. Simbolički je naznačeno obredom svečanog ulaska s upaljenim svijećama prema Oltaru i hodom u susret s euharistijskim Isusom. A time se predoznačuje i hod Isusovih vjernika prema vječnom susretu s njim, koji će se očitovati u nebeskoj slavi.

III.

Osim što je ovaj blagdan svojom simbolikom poziv na naš susret s Isusom, on je također i blagdan svjetla a upaljena svijeća simbol je Isusa, svjetla svijeta. Stoga se valja upitati: Osim što upaljenom svijećom simbolički naznačujemo Isusa, koje je za nas značenje upaljenih svijeća u našim rukama? Odgovor na to pitanje dao je još sveti Pavao kad je vjernicima rane kršćanske zajednice napisao: „Radite oko svoga spasenja" tako da i vi, nasljedujući Isusov primjer i nauk, uvijek „budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu" (Fil 2,12-15).

Svijetliti kao svjetlila u svijetu! Biti vidljiva i prepoznatljiva svijeća! Biti „drugi Krist" među ljudima. To je poslanje svakog Isusova učenika, a među svima njima posebice onih koji su svoj život posvetili Bogu. Odnosno, svjetlo vjere nije nam dano zato da osvjetljava sȁmo naš životni put bez zanimanja za druge. Nije zamišljeno ni da naša vjera svijetli jedino dok smo zatvoreni u nekom molitvenom prostoru, a prikrivena ili nevidljiva tamo gdje se odvija naš svakodnevni život.

Osnovna je poruka današnjega blagdana da je Isus svjetlo na prosvjetljenje naroda. A, sami prosvijetljeni vjerom u Isusa, kršćani su tomu svjedoci. I glasnici smo njegove dobrote. Poslani smo svi, a posebice Bogu posvećene osobe, da svjetlom svoga života, dosljedno i vjerno, riječju i djelom, osvjetljavamo i tako pripravljamo put na kojemu će se dogoditi također susret Boga i drugih ljudi (usp. Mal 3,1).