AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na 30. Saboru svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić, u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u okviru zdanja Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, u srijedu 10. travnja 2024. predvodio je Euharistijsko slavlje na početku 30. Sabora svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskup Vukšić je uputio prigodnu propovijed koju je naslovio riječima iz Evanđelja po Ivanu „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (3,17), a prenosimo je u cijelosti:

Ponovno smo okupljeni na godišnji redoviti sabor svećenika koji žive i djeluju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. I velika hvala dragomu Bogu što se ovo vrlo korisno i drago događanje, njegovim moćnim blagoslovom i predanim nastojanjem braće, odavno pretvorilo u lijepu tradiciju koja traje već tri desetljeća. Te molimo Božji blagoslov da se ovo dobro djelo, koje je započelo i organizira se njemu na slavu i za duhovno dobro nas svećenika i sve ostale braće i sestara, sretno nastavi i traje za napredak Crkve Kristove i za dobro svih ljudi.

Sjećamo se također svih koji su, svojim znanjem, voljom, konkretnim i samozatajnim nastojanjem, doprinosili da se ovi sabori mogu događati. Zahvaljujemo im i za sve njih danas ponizno molimo Božji blagoslov, a posebice za pokojnu braću koji su kroz protekle godine sudjelovali na saborima i davali svoj doprinos, a Gospodin ih je u međuvremenu s ovoga svijeta pozvao k sebi.

Ovo je 30. po redu sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i svaki se sastojao od dva dijela: molitvenoga i radnoga. Tako će, naravno, biti i danas. Stoga, sa željom da ovaj susret obnovi našu ljubav prema Crkvi i Nadbiskupiji, potvrdi naše bratsko i svećeničko zajedništvo i ojača naše služenje narodu Božjemu u ovomu dijelu svijeta, te tako donese željene i potrebne duhovne i pastoralne plodove, za uspjeh ovoga i svih ostalih dušobrižničkih pothvata naše Crkve u kojima sudjelujemo, izgovaramo riječi poznate molitve: „Djela naša, molimo, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da svaka naša molitva i radnja vazda s tobom počinje i tako započeta da se s tobom dovršuje.“

Svoja saborovanja redovito, kao i ove godine, započinjemo Euharistijskim slavljem. A za biblijska čitanja na svetim Misama Crkva danas predlaže najprije odlomak iz Djela apostolskih (5,17-26) i potom iz Ivanova evanđelja (3,16-21), koji neka nam posluže kao vodilja za ovo razmatranje.

I.

Sveti pisac u naviještenom odlomku iz Djela apostolskih pripovijeda kako su apostoli po drugi put bili izloženi optužbama i progonima zbog toga što su propovijedali istinu o Isusovu uskrsnuću. Prva njihova kušnja završila je prilično bezbolno jer su bili samo upozoreni tako što im je naređeno da šute u vezi s imenom Isusovim. No kao što se već u tom času moglo predvidjeti da tu prijetnju apostoli neće poslušati, tako je i bilo. I upravo zato bili su ovaj put čak zatvoreni jer: „podiže se veliki svećenik i sve njegove pristaše - sljedba saducejska. Puni zavisti, pohvataju apostole i strpaju ih u javnu tamnicu“ (Dj 5,17-18).

Osim korisne i potrebne analize dragih bibličara o međusobnim odnosima saduceja i farizeja, od kojih prvi nisu vjerovali u uskrsnuće a drugi jesu, i o njihovim zasebnim odnosima prema kršćanskim propovjednicima koji su naviještali istinu o Isusovu uskrsnuću, te o tomu da su posebice saduceji kršćane doživljavali također kao konkurenciju koja ih je sve više potiskivala u drugi plan, kršćanska zajednica je ovaj odlomak iz Djela apostolskih, osim kao povijesni izvještaj, doživljavala i propovjednički tumačila i kao nakanu svetoga pisca da upozori na zaštitu koju Bog pruža glasnicima evanđelja. I da ohrabri Isusove propovjednike i svjedoke svakoga vremena da Bog svojih ne zaboravlja, osobito u teškim situacijama. Jer kad Bog hoće da njegova stvar uspije, i kad propovjednik želi biti samo glasnik Božje poruke i sredstvo Božje volje i dobrote, kao što je u ovom primjeru bio slučaj s navjestiteljima Evanđelja, onda njegova svemoć učini nemoćnim svako ljudsko protivljenje. Bog se zauzeo u korist svojih apostola te je anđeo Gospodnji noću otvorio vrata tamnice, izveo ih i kazao im da ponovno pođu u Hram i postojano navješćuju narodu sve riječi Života ovoga, to jest da kao svjedoci Božje dobrote ponovno uđu u rizik još većih muka, a oni su, poslušni riječi nebeskoga glasnika, u praskozorje opet ušli u Hram i naučavali (usp. Dj 5,19-21) i tako nastavili poslanje koje im je bilo povjereno.

„Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga“ (Dj 5,20), riječi su koje je anđeo Gospodnji uputio apostolima. I one u sebi nose drugu važnu poruku ovog odlomka. To jest, trajno je pravilo da su hram Božji, njegov oltar i njegova propovjedaonica izvorna mjesta življenja identiteta Isusovih apostola i njihova pastoralnog djelovanja, svjedočenja i dokazivanja.

Treća poruka, koja definira sadržaj propovijedanja Isusovih apostola, prepoznaje se u riječima: „Navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.“ Naredba je to glasa nebeskoga! I obvezujuća je za sve kojima je povjerena časna služba tumača Riječi Božje. Navješćujmo, dakle, Isusa koji je za sebe kazao da mu je drugo ime Život (usp. Iv 14,6) i da je postao čovjek zato da svi ljudi imaju život u izobilju (usp. Iv 10,10). On je Riječ spasenja koja je upravljena svima koji se Boga boje.

II.

Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja započinje riječima: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ I osim što objavljuju bitan sadržaj Božje poruke, one su vrlo važne kao pouka za svećenikovo djelovanje, za njegov odnos prema svijetu i ponašanje prema ljudima.

Smisao ovih riječi je da druga osoba Presvetoga Trojstva nije u Isusu postala čovjek zato da osudi svijet i tako ga odbaci, nego da cijelomu svijetu po Isusu Kristu bude ponuđeno spasenje. Isus je ljubio svijet i zato došao kao njegov spasitelj. Spasiteljski je djelovao. I postao strpljivi otkupitelj cijeloga grešnog svijeta i njegov milosrdni spasitelj. To je osnovna istina o Isusu. A uz to, istina je također da je Isus došao i da sudi, odnosno da prosuđuje ljude radi njihova obraćenja, kao što je rekao: „Dođoh na ovaj svijet suditi: da progledaju koji ne vide!“ (Iv 9,39).

Ljubav Božja prema svijetu, koja se očitovala u Isusu po njegovu djelu spasenja, je osnovna poruka cjelokupnoga naviještanja Crkve i temeljni sadržaj propovijedanja svakog Isusova apostola. I razborito prosuđivanje je također njihovo poslanje, ali uvijek zato ne bi li, kao što kaže Evanđelje, progledali oni koji još ne vide, to jest koji su moralni slijepci i sužnjevi vlastitih slabosti. A u primjeni toga pravila, autentični svjedoci Božjega milosrđa znaju da je strpljivo čekanje oznaka Isusova dušobrižništva. Stoga se ono očekuje od svakoga komu je povjerena svećenička služba jer je svaki pozvan i u svom djelovanju ponašati se kao „drugi Krist“ i biti nastavak i kontinuitet načina na koji se On odnosio prema svijetu i ljudima.

Za svećenikov odnos prema vjernicima koji su mu povjereni, važno je u današnjem odlomku iz Ivanova evanđelja uočiti također kriterij po kojemu će netko biti ne samo strpljivo čekan i prosuđivan nego možda i zavrijediti osudu. Naime, primjena pravila osude u odnosu prema drugima ne pripada apostolima, nego proizlazi iz same vjere ili nevjere u jedinoga Sina Božjega, spasitelja svijeta. U tom smislu današnje evanđelje poručuje: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3,18). To jest, onaj koji vjeruje tako što u svom životu i ponašanju primjenjuje pravila Božjega zakona, neće biti osuđen. A onaj tko se ponaša suprotno tomu, već je sam sebe osudio upravo po tomu što ne vjeruje u ime jedinorođenoga Sina Božjega, odnosno zato što krši Božji zakon. Njihova osuda proizlazi iz toga što su, suprotiva Isusu koji je Svjetlost što je došla na svijet, više voljeli tamu nego svjetlost i jer su im djela bila zla. Naime, tko god čini zlo, samim time mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti.

III.

Draga braćo, vršite službu po uzoru Isusovih apostola i navješćujte narodu sve riječi Života! Budite svjedoci Božjega milosrđa i strpljivi odgojitelji duša, a svojim životom budite uzori stada na zajedničkom putu obraćenja i posvećenja. Pri tomu imajte vjeru da Bog svojih nikada ne ostavlja. Jer sȁmo tko čini istinu, dolazi k svjetlosti i biva bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena (usp. Iv 3,21).   (kta)