AUDIO: Propovijed nadbiskupa Križića na Euharistijskom slavlju u mostarskoj katedrali na svetkovinu sv. Josipa

Na liturgijsku proslavu svetkovne sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije svečano Euharistijsko slavlje, u utorak 19. ožujka 2024. u večernjim satima, u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru predvodio je i prigodnu propovijed uputio nadbiskup metropolit splitsko-makarski mons. Zdenko Križić, delegat Hrvatske biskupske konferencije na predstojećem zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koje će se održati 20. i 21. ožujka u prostorijama Biskupskog ordinarijata u gradu na Neretvi. Propovijed nadbiskupa Križića prenosimo u cijelosti:

 

 

Draga Braćo i sestre!

Blagdan je svetog Josipa kojega je Mostarska biskupija izabrala kao svoga zaštitnika. Sveti Josip je također službeno proglašen i zaštitnikom cijele Crkve prije 154 godine, ali ga je puno prije, 1687, a to znači prije 337 godina, Hrvatski sabor proglasio kao zaštitnika Hrvatskog naroda.

Sveti Josip spada među najomiljenije svece Katoličke crkve. Mnoge su crkve i kapele u našem narodu podignute i posvećene njemu u čast. Iskustvo njegove pomoći i njegova zagovora imaju svi oni koji su se u svojim potrebama njemu utjecali.

Sveta Terezija Avilska, prva žena koju je Crkva službeno proglasila naučiteljicom, o svetom Josipu napisa ovako: „Ne sjećam se da sam ga do sada išta molila, a da nisam bila uslišana ... On mi je pribavio i više dobra nego što sam ga znala moliti. Čudim se kakve mi je sve milosti udijelio Bog po zagovoru ovog blaženog sveca, od kakvih me je tjelesnih i duševnih pogibli izbavio.

Drugim je svecima, čini se, Gospodin dao milost da pomažu u jednoj nevolji; a upoznah da ovaj slavni svetac pomaže u svim nevoljama. Isus nam hoće pokazati ovo: kako je on svetom Josipu bio podložan na zemlji – jer ga je zvao ocem, a Josip mu je bio i hranitelj – tako on sluša u svemu Josipa i na nebu, pa čini štogod od njega Josip traži.

Ovaj moćni zagovor svetoga Josipa iskusilo je još puno osoba kojima sam govorila da se njemu preporuče, a puno je i onih koji ga štuju jer su iskusili ovu istinu ... Molim, za ljubav Božju, one koji mi ne vjeruju, neka probaju, pa će spoznati iz iskustva kako je veliko dobro preporučivati se ovome svecu i gajiti pobožnost prema njemu“ (Ž 6, 6-8).

Nemam ovdje što dodati. Ovu istinu je iskusio i naš narod u teškim vremenima svoje povijesti, te ga je iz tog razloga Hrvatski sabor proglasio zaštitnikom Hrvatskog naroda.

Evanđelja su jako škrta s obzirom na informacije o životu i radu Svetog Josipa. Međutim i ono malo što o njemu nalazimo daje nam mogućnost da možemo jasnije uočiti duhovnu veličinu ovoga izvanrednog čovjeka i sveca.

U ovoj homiliji ja bih se zaustavio samo na jednom elementu koji je jako obilježio Josipov život, a to je molitva.

Ovu je godinu, koja prethodi Jubilarnoj godini 2025, papa Franjo proglasio godinom molitve i pozvao sve vjernike na intenzivniju molitvu, jer molitva ima moć da čini čuda na svim razinama.

U liku ovoga sveca nalazimo istinskog uzora molitve. Istina, evanđelja nam ne donose ni jednu Josipovu izgovorenu riječ, niti jednu Josipovu usmenu ili meditativnu molitvu. No, i bez svega toga Josip nam je uistinu uzor molitve.

Bitni dio molitve, i njezin glavni cilj, jest traženje i vršenje volje Božje. Bez molitve, bez komunikacije s Bogom to nije moguće. Da Josip nije bio u jakoj komunikaciji s Bogom ne bi mogao ni čuti, ni razumjeti, ni izvršiti volju Božju.

Evanđelje kaže za Josipa da je bio „pravedan“. U Bibliji pridjev „pravedan“ ili imenica „pravednost“ ima prvenstveno značenje „vršenje volje Božje“. Pravedan je onaj čovjek koji je poslušan Bogu, koji vrši njegovu volju.

Poznat je onaj događaj kada Isus dolazi Ivanu Krstitelju da bude kršten, a Ivan ga odvraća riječima: „Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!“ (Mt 3,14). Isus mu odgovara: „Dolikuje da nas dvojica ispunimo svu pravednost“. To znači: da nas dvojica ispunimo u svemu volju Božju.

Josip je bio uzor poslušnosti Bogu. Sve što je dragi Bog od njega tražio besprijekorno je izvršavao. To je mogao jer je hodio u Božjoj prisutnosti i bio u trajnoj komunikaciji s njim. To je ta molitva „bez prestanka“ o kojoj govori apostol Pavao (1Sol 5,17), kada nas poziva da bez prestanka molimo. To znači: da budemo pažljivi na Božji glas, pozorni na njegovu riječ, usredotočeni na njegovu volju u svemu što činimo ili trebamo činiti. Tko iskreno sve ovo želi, taj će sigurno dobro čuti i razumjeti Boga u svome srcu.

U evanđelju se često ponavlja da Bog govori Josipu u snu. Nema to veze sa nekakvim snima kakve svi mi imamo i koji nas znaju često puta isplašiti zbog svog sadržaja kojemu ne možemo dokučiti značenje. Ovdje je naglasak da je Josip uvijek otvoren Božjoj poruci i spreman provesti u djelo.

Da Bog govori u snu ima značenje da Bog govori čovjeku u noći, u njegovoj tami. Čovjek koji s Bogom prijateljuje nije pošteđen noći i tama, ali mu ni tada neće nedostajati svjetla Božje riječi. Kada Psalmista govori da Bog miljenicima svojim u snu sve daje (127,2), ima značenje da Bog svojim miljenicima uvijek daje, nikada nisu ostavljeni i zaboravljeni, ni u javi ni u snu, ni u svjetlu ni u tami.

I Josip je na poseban način Božji miljenik. Evanđelje nam donosi izvješće kako ga Bog na početku informira o planu spasenja, napose o onom što se odnosi na Mariju, s kojom je on zaručen, ali još nisu stupili u brak. Josip je naime neposredno prije sklapanja braka saznao da je njegova zaručnica Marija u drugom stanju.

Vjerojatno ga je ona o tome obavijestila. Ne znamo na koji način taj misterij Marija njemu prikazala i protumačila. Ali je sigurno da njezino objašnjenje Josipu nije bilo uvjerljivo. Jer kako bi i moglo biti uvjerljivo? Nešto slično se nije dogodilo nikada od kako je svijeta i vijeka.

Nema sumnje da je ta informacija proizvela mnoge tame u Josipovu životu.

Saslušavši to Josip nije imao tu puno izbora, jedino što mu je preostalo jest: prekinuti zaruke s Marijom.

On je zapravo, po tadašnjem zakonu, Mariju trebao prijaviti da je ona, kao njegova zaručnica, zatrudnjela s drugim i ona bi, po tom istom zakonu bila osuđena na smrt. Ali Josip to ne želi. On je „pravedan“. On nesreću i propast ne želi nikome. On bira drugo, bezazleno rješenje: odlučio je Mariju potajno napustiti ne objašnjavajući nikome ništa. Josip se ovdje pokazao iznimno velikim.

Ovakav bezazlen život omogućuje osobi da može čuti Božju riječ. Bog želi biti u dijalogu sa svakim čovjekom. Svoju riječ upućuje i svakome od nas. Ali Božji govor može čuti samo onaj koji se trudi živjeti u svetosti i pravednosti.

Grijeh u našem životu postaje zastor koji onemogućuje primanje Božjih signala. Tako prorok Izaija odgovara narodu koji se tuži da ih Bog više ne sluša, te im veli: „Nije uho Jahvino otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne čuje“ (Iz 59,2).

To su razlozi zbog kojih netko ne čuje Boga, nego čuje samo odjek svoga vlastitog glasa koji ne stiže do Boga nego se odbija od oblaka koji su grijesi načinili. Tako onda osobe i u molitvi slušaju svoj vlastiti glas i posljedično tome vrše svoju, a ne Božju volju.

Josipov život je takav da daje Bogu mogućnost da mu govori i da njegova riječ dopre do srca. U Josipovoj drami u odnosu na Mariju Bog intervenira riječima: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, jer što je u njoj začeto od Duha je Svetoga“.

Od svega što mu Bog poručuje Josip zasigurno nije puno razumio. Ono što je razumio jest to da se ovdje radi o nekom Božjem tajanstvenom planu. On taj Božji plan prihvaća bez potpitanja, iako ga ne razumije. On Bogu vjeruje.

Josip od tada prati i u svemu vodi obitelj naprijed, često sa mnogim tamama, ali do kraja poslušan Božjem misterioznom planu.

Kada je Herod nakanio ubiti dijete Isusa Bog se opet javlja Josipu tražeći od njega da uzme dijete i njegovu majku i bježi u Egipat. Opet Josip ne postavlja nikakva pitanja, nego sluša Boga. Ne pita Boga niti gdje će oni tamo živjeti, od čega će živjeti, gdje stanovati? Ništa od toga. On sluša i izvršava.

Nakon izvjesnog vremena Bog se ponovno javlja Josipu da mu kaže da se obitelj može vratiti u svoju zemlju jer je Herod umro.

Vidimo da se Bog uvijek javlja Josipu, i njemu daje upute što činiti. Josip je glava obitelji.

Vidimo kako je za Josipa molitva bitno slušanje Boga i vršenje njegove volje. To je zapravo u molitvi najvažnije, ali i najteže. Što ćemo mi Bogu govoriti, to sve Bog već unaprijed zna. Zato je u molitvi najvažnije čuti ono što Bog nama želi poručiti. Bez ovoga molitva nije cjelovita.

Bitni dio molitve nije prošnja, nije niti zahvaljivanje ili slavljenje Boga, nego prihvaćanje njegove volje, koja je često puta u potpunoj suprotnosti sa našom voljom i našim željama. Zato je molitva izuzetno teška. I Josip je to itekako iskusio.

Često puta Bog u svojim zahtjevima zna ići do krajnjih granica kao u slučaju Abrahama. U tom smislu poslanica Hebrejima i veli: „Strašno je upasti u ruke Boga živoga“ (10,31). Ali i Božja milost kod tih ekstremnih zahtjeva silno djeluje. I bolje zaštite od njegovih ruku nema. Problem je samo u tome što mi mislimo da nam Božje ruke uvijek nude neki križ ili neku patnju. Kako je to pogrešno!

Zar Isus nije imao to iskustvo Božjih ruku. U drami Getsemanija imao je snage reći Ocu: „Budi volja tvoja“. Na križu će izreći one dirljive riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“, predajem sebe. Nije se zbog toga nikada pokajao. Istina, sve to nije bilo bez borbe i krvavog znoja.

U tom smislu govorimo o molitvi kao teškoj stvarnosti baš zato što je ona bitno prihvaćanje volje Božje. Zato za Isusa poslanica Hebrejima veli kako je „iskustveno naučio poslušnost od onoga što je propatio“ (5,8), a molitve je prikazivao Bogu „s jakim vapajima i suzama“ (5,8).

Sveti Pavao, veliki Isusov nasljedovatelj i molitelj, govori o molitvi kao borbi. Piše vjernicima u Kolos: “Želio bih da znate koliku borbu izdržavam za vas...” (2,1). A potom veli: “Epafra se uvijek bori molitvama za vas da biste postali zreli i puni svega što je po volji Božjoj” (4,12).

Pavao ovdje upotrebljava grčku riječ „agon“, od koje dolazi nama svima poznata riječ agonija, što znači smrtna borba.

Zbog ovoga je molitva teška, i od nje se, nažalost često bježi, ili ju se posve površno obavlja. Bude to često molitva u kojoj nismo ni za milimetar bolje upoznali sebe, nismo ništa čuli, nikakvu odluku donijeli.

Takva molitva ostaje neučinkovita. U molitvi osoba mora dolaziti do jače spoznaje same sebe, do spoznaje što treba u životu mijenjati. Nažalost, često se od ovoga bježi. Tako molitva prestane imati ikakav utjecaj na život, koji se onda ne mijenja.

U ovom drugom slučaju osoba moli, ali u molitvi ne provjerava sebe pred Bogom, nego što je još gore: uvjeri sebe da se Bog s njom u svemu slaže i da ne traži ništa drugo osim ono što sama osoba želi. Ovakva molitva je posve sterilna, zapravo se i ne može zvati molitvom jer je u potpunom u raskoraku sa životom.

Zaključujem sa svetim Josipom. Bio je čovjek uzor molitve. On je svoj život pretvorio u molitvu. A molitva ima baš taj cilj: pretvoriti život osobe u ugodan prinos Bogu.

Josip je u životu hodio sa svojim Bogom, obavio je svoju zadaću, završio je svoje poslanje, i nečujno nestao. Tiho je umro kao što je tiho i živio. Evanđelje ga spominje zadnji puta kada je Isus imao dvanaest godina.

Kada je Isus počeo javno djelovati, Josipa već nema. Kada je umro, kako je umro, gdje je umro, gdje je pokopan, ... ostaje tajna. Nije ni bitno. Važno je u životu izvršiti svoje poslanje i umrijeti smrću pravednika. Neka on i svima nama baš to isprosi od Boga. Amen.  (kta)