AUDIO: Propovijed mons. Slađana Ćosića na spomendan sv. Cecilije u sarajevskoj katedrali

Na spomendan sv. Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika a napose crkvenog pjevanja, 22. studenog 2024., u katedrali Srca Isusova  u Sarajevu Euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, a liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josipa Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Propovijed mons. Ćosića prenosimo u cijelosti:

XXXIV. tjedan kroz godinu «B» – petak: Otkrivenje 10,8-11; Psalam 119,14.24.72.103.111.131; Luka 19,45-489

Crkva danas slavi spomendan sv. Cecilije, djevice i mučenice. Sveta Cecilija i svi drugi sveci ne očekuju da ih slavimo zbog djela koja su oni učinili, nego nadasve zbog onoga što je Gospodin za njih učinio dajući im svoju milost da njegovu ljubav prema svakom čovjeku posvjedoče svojim životom koji svoj puni smisao nalazi upravo u darivanju za druge – a u konačnici za Boga! Molimo da Gospodin, po zagovoru svete Cecilije, i naše srce sačuva besprijekornim tako da u njemu uvijek bude mjesta za Boga i ljude, a onda i za nas same!

 

Odlomak koji nam donosi evanđelist Luka uzet je iz poglavlja koje nosi naslov: Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu. Na putu prema Jeruzalemu dogodila su se mnoga iznenađenja pred kojima je Isus ostao postojan. Svoj pogled nije upirao prema onome što će u Jeruzalemu doživjeti – muku, križ i smrt – nego je svoje misli upirao prema svome Ocu koji će ga, u blizini tog istog grada, uskrisiti na život vječni. Snagu za svoje djelovanje i posvećenost svome poslanju Isus je nalazio u molitvi. Zato se i ovaj put, kao i inače, uputio u Hram, središte i srce Jeruzalema, sveto mjesto u kome Bog prebiva. Međutim, ostao je u nevjerici zbog onoga što je vidio: Dom molitve bio je postao pećina razbojnička [usp. Lk 19,46]. Na takvo što, Isus je morao reagirati.

Isusova reakcija bila je jedno od mnogih iznenađenja. Naime, učenicima i svima koji su ga slijedili predstavio se kao osoba »krotka i ponizna srca« [Mt 11,29]. Toliko su ga puta vidjeli kako se saginje nad slijepima, hromima, siromašnima. Bio je vrlo nježan i brižan prema malenima [usp. Lk 18,16]. Svojim riječima i djelima oduševljavao je mnoštvo ljudi i učenika koji su ga slijedili puni radosti [usp. Lk 19,37]. A sada, na iznenađenje svih, oštro reagira i izgoni prodavače iz Hrama.

U svom izvještaju o izgonu prodavača u Hramu, evanđelist Luka, za razliku od Mateja [usp. 21,12-13] i Marka [usp. 11,15], želi nadasve ukazati na Isusovu životnu pouku koja je od životne važnosti, a glasi: u teškim životnim okolnostima – koje su za Isusa upravo počinjale! – molitva više vrijedi od žrtava, i svi su na nju pozvani. To će se pokazati istinitim u dva događaja koja će uslijediti: prvi je rušenje drevnoga Hrama koji je djelo ljudskih ruku, a drugi je izgradnja novog nerukotvorenog Hrama u kome prebiva samo Bog i njegova Riječ. Taj hram smo mi – i on je svet jer u njemu prebiva Duh Božji [usp. 1 Kor 13,16-17]. U taj hram, koji je naše srce, Isus želi ući i svakoga od nas učiniti Domom molitve.

I tako, na našem putu prema Jeruzalemu ovaj događaj pred nas stavlja tri vrlo aktualne i životne pouke.

Prva pouka: ne možemo se 'cjenkati' s Bogom niti se poigravati s onim što je Božje. Bog ništa ne prodaje, a pogotovo ne svoju ljubav. On nam sve, pa i samoga sebe, daruje besplatno i pritom ne pita za cijenu koju jedino on može platiti! Stoga se u našem odnosu s Bogom, mi trebamo prilagoditi Bogu: kad god smo pred Bogom autentični, on nam otkriva svoje lice milosrdnog Oca. Božju dobrohotnost ne možemo kupiti, ali je možemo zaslužiti svojom bezuvjetnom sinovskom ljubavlju, svojim duhovnim bogoslužjem koje je Bogu milo [usp. Rim 12,1].

Druga pouka: srce opterećeno zemaljskim dobrima, najteži je teret na našem putu prema Jeruzalemu. Isus želi da naše srce bude najintimnije svetište našeg susreta s njim kako bismo uvijek mogli živjeti u milosnoj ljubavi koju nam je darovao svojim uskrsnućem. Svoje srce nismo našli niti smo ga kupili na tržnici: ono je dar Boga koji želi da uvijek kuca u ritmu njegova božanskog Srca – i tek kad kuca za Boga, srce je zdravo.

Treća pouka: naš odnos prema stvarima i novcu treba biti takav da ni u čemu i ni na trenutak ne zatvori naše srce bogatstvu što je sadržano u Božjoj riječi. »Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim« [Ps 119,103]. Riječi su kojima psalmist zahvaljuje za veličanstveni dar Božje riječi kojoj se raduje i za kojom žudi i čezne [usp. Ps 119,111.131]. Dakako, ne samo iz razloga da u njoj uživa, nego i da dopusti da ga savjetuje i upravlja putem Božjih propisa [usp. Ps 119,14. 24]. Takva Riječ vrijedi više od tisuća zlatnika i srebrnika [usp. Ps 119,72].

U svakom trenutku svog zemaljskog života, a posebno u Jeruzalemu, Isus je slobodno posvjedočio za istinu da Gospodin u svojoj ljubavi daruje sve što jest i ima. Po uzoru na nj, i uz pomoć njegove milosti, isto su učinili sveti mučenici u kojima je Bog pokazao svoju snagu i po kojima posvuda cvate Crkva. Jednu od svojih svijetlih likova po imenu Cecilija, još od 546. godine naovamo, Crkva stavlja pred svoje članove, pred nas. A mi u njoj, nakon toliko stoljeća, prepoznajemo djevojku koja je u svom srcu čula Božju riječ, s njom je surađivala i toliko ju je zavoljela da je bila kadra dopustiti da Gospodin učini te iz nje izraste divno djelo mučeništva. To djelo Božje dobrohotnosti i bezuvjetne ljudske ljubavi, potvrda koje je prolivena krv i nagrada ulaska u kraljevstvo nebesko, mi danas slavimo.

Za razliku od drugih slavlja mučenika, slavlje svete Cecilije stoljećima je izravno povezano sa slavljima u kojima na osobit način sudjeluju glazbenici i pjesnici koji je slave kao svoju nebesku Zaštitnicu. Jedni smatraju da je to zbog činjenice da je Cecilija mogla svirati na svakome glazbalu i čuti anđeosko pjevanje, a drugi zato što je u svome srcu pjevala samo za Gospodina. Što god bio pravi razlog tomu, činjenica je da su tijekom povijesti najveći i mnogi drugi glazbenici i pjesnici, po uzoru na svetu Ceciliju, svojim skladbama i glasom iz dubine svoje duše i svog srca posebno pjevali i slavili Gospodina.

Govoreći o važnosti svete glazbe pred članovima talijanske udruge Sveta Cecilija, papa Benedikt XVI. podsjetio je na saborsku konstituciju o svetoj liturgiji u kojoj je određeno da "sveto pjevanje združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije" zato što pridonosi rastu i očitovanju vjere, to jest Božjoj slavi i posvećenju vjernika – a to i jest svrha svete glazbe. Sveta glazba, ustvrdio je, mnoge osobe je dirnula u srce i privukla Bogu. To je vrlo važna uloga svih koji sudjeluju u liturgijskom pjevanju – kvalitetu kojeg stoga treba stalno poboljšavati, poručio je Sveti Otac.

Liturgijsko slavlje svete Cecilije prigoda je da u ime vrhbosanskog nadbiskupa Tome i u svoje osobno ime uputim riječ zahvale voditelju i svim članovima Katedralnog mješovitog zbora Josip Stadler za njihov doprinos dostojanstvu i ljepoti euharistijskih slavlja u ovoj katedrali. Istodobno, prigoda je za dodatni poticaj da oni, a s njima i svi mi, Gospodinu pjevamo uvijek novu pjesmu i da je pjevamo dobro, u klicanju, iz srca – a ponajviše svojim životom! (kta)