AUDIO: Propovijed mons. Ive Tomaševića u Posavskoj Mahali pokraj Odžaka slavljena na Misi za poginule tijekom i nakon Drugog svjetskog rata

U okviru manifestacije „Dani sjećanja 2024.”, kojom se od 1996. godine Općina Odžak kroz razne sadržaje prisjeća teških stradanja u ovom dijelu Bosanske Posavine tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, , u subotu 25. svibnja 2024., na Nujića groblju u župi Posavska u župi Presvetog srca Marijina pokraj Odžaka, Misno slavlje predvodio je generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević uz koncelebraciju župnika Majića, doborskog dekana i odžačkog župnika preč. Ilije Orkića i još desetak svećenika. Prigodnu propovijed mons. Tomaševića prenosimo u cijelosti:

Poštovani župniče Mato, draga braćo svećenici,

draga braćo i sestre u kraljevskom svećenstvu!

Okupili smo se danas ovdje u župi Posavska Mahala kako bi Gospodinu prinijeli Euharistijsku žrtvu i molili ponajprije za sve članove Katoličke Crkve koji su izgubili život u ovoj i u brojnim okolnim župama tijekom i na osobit način na kraju Drugog svjetskog rata i u vremenu poraća. Želimo to činiti na kršćanski način zagledani prema nebeskoj slavi, prema vječnosti „gdje suze i jauka biti neće“. Naša molitva može svim ubijenima i stradalima biti rosa milost samo ako dolazi iz srca otvorena božanskoj ljubavi i praštanju, srca u kojemu nema mjesta za mržnju, srca koje nastoji da na zemlji bude onako kako je na nebu, a ne obrnuto.

Prema podacima neumornog skupljača imena fra Grge Vilića, u ovim krajevima u tom vremenu izgubilo je život najmanje 3.411 osoba iz župa ovog dijela Bosanske Posavine. Ova brojka dobiva dodatnu težinu kada se zna da je riječ najvećim dijelom o mladićima i muškarcima u punoj snazi koji su najčešće bili glava ili budućnost pojedine obitelji. Zašto su morali izgubiti svoje mlade živote? Najvećim dijelom zato što su se, bez svoje volje, našli u žrvnju svjetskih i domaćih politika i ideologija kojima je pojedinac malo ili ništa značio. Bile su to ideologije kojima Bog nije bio samo suvišan nego i smetnja jer su se one stavljale na Božje mjesto. A kad nema mjesta za Boga, vrlo brzo bude zgaženo čovjekovo dostojanstvo, a pravda i istina biva prilagođena onome koje je jači i moćniji; vrlo brzo umjesto ljubavi prevlada mržnja, umjesto civilizacije života zavlada civilizacija smrti, a materijalizam počne gaziti ono što je duhovno. Ogromna većina onih koji su tada izgubili živote samo su željeli živjeti u miru u svom domu i u svome kraju.

Koliko je boli i tuge izazvano nasilnim prekidom tolikih života zaustavljenih u naponu životne snage. A svi su imali žive ili očeve ili majke ili supruge i djecu ili braću ili sestre ili prijatelje ili djevojke s kojima su vidjeli svoju budućnost ili… Svi spomenuti, nakon njihove smrti ili nestanka, bili su pogođeni a često i shrvani bolju i tugom. More suza, more tuge, tuge koja nikada neće biti opisana i koja je često morala biti zatomljena. A zašto? Zašto čovjek ubija čovjeka? Što zemaljsko može biti vrjednije čovjekova života? Što zemaljsko može ocu i majci nadoknaditi sina ili kćer, djetetu oca ili majku, supruzi muža, sestri brata?

Međutim, to more boli i tuge vremenom se prometnulo u more vjere i nade. Kad je zatajilo sve ljudsko, očevi i majke koji su izgubili svoje sinove, supruge koje su izgubile svoje muževe, djeca koja su izgubila svoje očeve, djedovi i bake koji su izgubili svoje unuke još jače su se privili uz Boga. Vremenom je vjera sve više nadvladavala tugu i davala snagu da se i u tako teškom vremenu živi i ide naprijed. Iz vjere u uskrslog Krista rađala se nada koja je ostavljala sve manje mjesta očaju i u, ljudski gledano, beznadnim situacijama. Samo tako su oni koji su preživjeli te dane mogli svoja nejaka pleća podmetnuti pod tako težak životni teret. Živjeli su onako kako je bilo moguće, vjerovali su često i čvršće nego što su mislili da je moguće, a nada im se sve više stapa s vječnošću koja daje životnu sigurnost.

U toj vjeri i takvoj nadi želimo moliti i mi danas za sve koji su tada izgubili živote da ih dobri Otac nebeski primi u svoj pokoj. U isto vrijeme zahvalimo za dar njihova života. Zahvalimo Bogu za vjeru i nadu tolikih koji su njihovom smrću izgubili životni oslonac i koji su u velikoj boli, duboko zatomljenoj u duši, strpljivo nosili sve životne nedaće. Vjerujući u Božju želju da se „svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1. Tim 2,5), molimo za sve koji su izgubili živote na ovim prostorima. Svi oni su Božja djeca.

Euharistijsko slavlje neka sve nas ispuni dubokom zahvalnošću za godine mira koje sada živimo. Iako znamo da bi taj mir mogao biti bolji, pravedniji, stabilniji, on je ipak veliki Božji dar i svatko do nas je pozvan ugraditi svoj kamenčić u to zdanje. Prije svega svi možemo i trebamo moliti za mir jer Isus Krist je Knez mira i svako istinsko dobro dolazi od Boga. Nedavno smo proslavili svetkovinu Duha Svetoga. Molimo toga Duha da svojom svetošću ispuni ponajprije sve nas, članove Crkve, da među nama uvijek vlada sloga i mir. Molimo da u srcu svakoga od nas stanuje Božji mir, da govorimo riječi mira i gradimo mir zajedno sa svima. Molimo i za ljude koji nose, naizgled slatku i zamamnu, odgovornost vlasti da preuzetu službu shvaćaju kao služenje dobru čovjeka u Božjemu duhu. Molimo da odgovorne osobe uvijek pronalaze načine međusobne suradnje za skladnu izgradnju zemlje koju nam je Bog u svojoj providnosti darovao. Molimo i za mir u svijetu. I danas na raznim njegovim stranama majke plaču a očevi hodaju tugom pognute glave jer su izgubili svoje sinove pa čak i one koji su još uvijek krhki i nenavikli na zlo ratovanja.

U današnjem odlomku iz Knjige o Makabejcima slušali smo kako Juda, nakon ratnog sukoba, daje pokopati svoje ljude poginule u borbi i za njih daje novčanu naknadu da se u jeruzalemskom hramu prinese žrtva zahvalnica. Juda je živio u drugom stoljeću prije Kristova rođenja, a i to je bilo vrijeme ratovanja. Poznato nam je da su stoljećima prije njega vođeni ratovi. Putem medija pratimo i danas ratna događanja u pojedinim dijelovima svijeta. I tako iz godine u godinu ginu ljudi u punoj snazi, a nerijetko i oni slabi i nemoćni, umjesto da njihove snage posluže izgradnji dobra i pomoći drugima. Svi koji su osjetili gorčinu i težinu rata, ne mogu ga nikada više poželjeti. U ratu gube svi pa i oni koji od toga izvuku neku materijalnu ili društvenu korist jer vlastitu budućnost grade na klimavim temeljima koji će se kad-tad moralno urušiti. Molimo za mir i gradimo mir ponajprije kroz mir s Bogom u svojoj duši, mir u svojoj obitelji i sa svojim bližnjima, mir u svojoj zemlji, mir u svijetu. Bog je jedini darovatelj života i jedino On daruje život i u svojoj božanskoj ljubavi ima pravo odlučiti kad će svakoga od nas iz ove doline suza pozvati u svoj vječni život, u svoj nebeski dom.

Kako utješno i blago zvuče riječi starozavjetnog pisca Knjige mudrosti koje smo malo prije čuli: „A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti… Koji se u nj (Boga) ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim“.

Čuli smo i Isusove riječi koje zapisa njegov ljubljeni učenik Ivan: „Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6, 37-40). I ovom prigodom ponavljamo svoju vjeru u Krista uskrsloga kao što su je puno puta ponavljali oni za koje danas molimo da ih nebeski dobri Otac svih ljudi primi u svoj mir i da im bude milosrdan kako samo nebeski Otac to može biti.

U isto vrijeme molimo i za nas same i za svoj hrvatski narod da uvijek bude otvoren Bogu i otvoren životu, otvoren rađanju i darivanju novih života po Božjem promislu. Molimo za sve naše koji žive na ovim prostorima u Bosanskoj Posavini ili negdje drugdje u našoj domovini Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili u nekoj od zemalja širom svijeta da uvijek budemo svjedoci Krista uskrsloga, da budemo graditelji istinskoga mira koje dolazi iz poniznog srca ispunjenog ljubavi prema Bogu i čovjeku. Molimo da nas nikakve ideologije i mržnja ne zavedu na stranputicu života. Svet život svakoga od nas najveći je naš dar ne samo živima nego i našim pokojnima za koje slavimo ovu Euharistiju i za koje molimo Božje milosrđe.

Gospodine, našim pokojnima, posebno onima koji su život izgubili tijekom, na kraju i poslije Drugoga svjetskog rata i onima koji su žrtve nedavnoga rata budi milosrdna sudac i primi ih u svoj nebeski dom. Ljudima koji nose odgovornost vlasti na ovim prostorima, ali i širom svijeta daruj mudro i plemenito srce da grade mir, sprječavaju i zaustavljaju ratna stradanja. Svakome od nas ispuni srce svojim mirom i svojom ljubavlju i daj da Ti budemo uvijek vjerni, da Tvoju riječ naviještamo i svjedočimo, da budemo graditelji mira i nositelji nade. Amen. (kta)