Razgovor vila ilirkinja fra Martina Nedića

Od tridesetih godina 19. stoljeća nadalje brojni su se bosanski franjevci oduševljavali idejama ilirskoga pokreta. Prvi među njima bio je Tolišak fra Martin Nedić. Stoga je opravdano što je fra Rastko Drljić svojoj monografiji o Nedićevu životu i djelovanju dao naslov Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić (Sarajevo, 1940), piše mrežna stranica Franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi.

Piše: Ivo Pranjković

Nedić je rođen u Tolisi 1810. godine, a umro također u Tolisi 1895. Osnovnu izobrazbu stekao je kod župnika u mjestu rođenja, a srednju u sutješkom samostanu. U franjevački red stupio je 1826. godine. Filozofiju i teologiju studirao je u Mađarskoj, a za svećenika je zaređen 1833. godine. Nakon povratka u Provinciju obavljao je brojne pastoralne, odgojne i upravne službe. Najprije je bio kapelan u Orašju kod Travnika, gdje je u to vrijeme službu župnika obavljao čuveni poliglot fra Marijan Šunjić. Nedić je to iskoristio pa je uza nj učio orijentalne jezike. Turski je tako dobro naučio da je bio poznat i po nadimku Turkuša jer je dobro turkesao, tj. govorio turski. Nakon toga bio je predavač franjevačkim kandidatima u Kraljevoj Sutjesci, a potom između 1848. i 1874. obnašao službu župnika u Ulicama, Kraljevoj Sutjesci i Tolisi. Između 1874. i 1883. bio je zadužen za gospodarenje dobrima Bosne Srebrene u Đakovu, gdje su se u to vrijeme školovali franjevački kandidati. Bio je i definitor (1851–1854) te napokon i provincijal Bosne Srebrene, između 1854. i 1857. godine. Zastupajući interese provincije putovao je s fra Stjepanom Marijanovićem po Hercegovini, dvaput je u vrijeme Barišićeve afere bio i u Carigradu, a putovao je i u Beč kako bi razriješio neke nedoumice u vezi sa školovanjem franjevačkih kandidata (1852. godine). Najzaslužniji je za to što su franjevački kandidati napokon našli mjesto svoga studija u Đakovu. Bio je napokon sudionik i generalnog kapitula u Rimu 1856. godine. Nedić je uporno i nesebično radio i u interesu svoje Provincije i na poboljšavanju prilika kršćanskoga pučanstva u Bosni. Posebno je bio aktivan na području školstva. Osim toga zaslužan je i za podizanje dvaju samostana u Bosanskoj Posavini (na Plehanu i u rodnoj Tolisi).

Najpoznatija djela

Nedić se vrlo rano počeo baviti spisateljskim radom, i to od samoga početka nadahnut idejama ilirskoga pokreta. Najprije je 1835. (u Karlovcu) objavio programatsku pjesmu Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje 1835. Kasnije je pisao brojne pjesme prigodničarske naravi, posvećene uglavnom viđenijim suvremenicima (biskupu Strossmayeru, fra Marijanu Šunjiću, caru Franji Josipu). Neka su mu stihovana djela i povijesnoga karaktera, a najpoznatije je među njima epsko djelo u šest pjevanja objavljeno pod naslovom Poraz baša a zavedenje nizama u Bosni (Pečuh, 1884). Prije toga je Dubrovniku 1881. objavio i epsko djelo Ratovanje slovinskog naroda proti Turcima 1875–1877. Od proznih njegovih djela najvažnije je Stanje redodržave Bosne Srebrene poslje pada kraljestva bosanskoga pak do okupacije… (Đakovo, 1884). To djelo – koje je koncipirano kao svojevrsna povijest Bosne Srebrene opisana ponajprije prijevodima i komentarima turskih dokumenata što su ih bosanski franjevci dobivali od sultana ili vezira – danas se smatra najvrednijim njegovim djelom. Osim toga dio je Nedićeve bogate rukopisne ostavštine i vrlo lijepo sročeni spis pod naslovom Opis Bosanske Posavine, koji je prvi put objavio fra Rastko Drljić u spomenutoj monografiji o Nediću.

Primjeri spisateljskog rada

Treba reći da je Nedić i inače marljivo skupljao i objavljivao građu o prošlosti, intenzivno se (kao i ostali ilirci) zanimao za narodno stvaralaštvo te razmjenjivao brojna pisma s istaknutim ličnostima svoga vremena, npr. s Ljudevitom Gajem, biskupom Strossmayerom, Andrijom Torkvatom Brlićem, fra Grgom Martićem i ostalima. Aktivno je surađivao i u brojnim glasilima onoga doba, npr. u Danici ilirskoj, Katoličkom listu, Arkivu za povjesnicu jugoslavensku itd. Veći broj tekstova objavio je i u pod različitim pseudonimima, npr. Ilir iz Bosne, Žalovan, Bošnjak, Miloje Dobranović, Slavoljub Otačbinović itd.

Za ilustraciju ću navesti tri ulomka. Prvi je iz djela Stanje redodržave Bosne Srebrene. U njemu se pripovijeda o pijancu i zlikovcu Murat-begu Zaimoviću:

God. 1830. bio je zovičkim župnikom o. Pavao Kolanović, a živio u ovo vrijeme glasoviti pijanac i zlikovac Murat-beg Zaimović iz kotara tuzlanskog. Skupiv u svoje družtvo njekoliko sličnih zlikovaca, prebijao bi se po selih izgoneć jelo i pilo od ljudi a sve bezplatno, pa najev se i napiv se razgonio jadnu čeljad kud je polazio, a mnoge je ljude prave zdrave izprebijao. Desi se pa se Kolanović vraćajući od bolesnika susretne sa zlikovcem Zaimovićem, koji zapovjedi svojim drugovom da uhvate i sruše župnika; kad to oni učiniše, uze Murat nadžačinu pa izprebija jadnog redovnika do zla Boga. Od silnih udaraca nije se redovnik sve do svoje smrti oporavio, a umro je nedugo zatim. Kad su se godine 1836. mjeseca kolovoza posavski Turci pobunili i digli proti veziru Vegjih paši, pa pod vodstvom Ali paše Fedaića stigli do Vranduka i ondje zametnuli okršaj sa vitezovi nizami i Arnauti, u tom okršaju onda izgubi glavu i delija Zaimović Murat-beg.

U drugom ulomku, iz djela Opis Bosanske Posavine, riječ je o begovima iz Gradačca, koji su bili na korist i kmetovima utoliko „što krivce, ubojice i hajduke nisu pod zatvor metali, nego su ih odmah prikom smrtju s nogu ukidali”. U ovom ulomku riječ je o jednom događaju vezanom za čuvenog Husein kapetana Gradaščevića, koji je jednom kradljivcu dao odrezati desnu ruku:

Onomu koji bi ukrao makar kolike cijene stvar, Uso [tj. Husein] je činio ruku odrezat u zglavku pri dlanu. Tako desi se da bjegunac soldat iz priko Save dojde k župniku o. Blažu Pejiću g. 1824. kod kog najmi se i počne služiti konje timareći. Dan po dan bjegunac najboljeg konja osedla, zauzda pa u noći s konjem pobjegne. Po zapovidi Husejin kapetana otisne se za biguncem potjera, stigne ga ter zajedno s konjem dovedu prid Husu. Ovi dobavi župnika pokazujuć na stvar veli: Paroče! eno tvoga konja i konjušara. Uzmi konja pa vodi kući, a nemoj odsad neznani skitalica najimati, a kradljivcu sad ću narediti nek se ruka odcapari, pa nek se nauči što je rijet krasti. Paroh priuze riječ i veli: Dragi gospodare, evo ja konja već imam i kradljivcu prašćam, molim i vas ljubeći skut i ruku oprostite mu, neće zar više smjet krasti! Huso već oštrije progovara: Pratore! ti ne znaš šta govoriš. Čuješ! da ja ovog kradljivca pustim čitava s obadvije ruke, mogo bi opet konja ukrasti pa bi mu tada obadvije otsjeko, bolje je dakle po njega da mu sad samo desnu ruku činim odrezati, a more i s lijevom zalogaj do usta donit, a neće moći krasti. Kako ovo Huso izgovori, udari rukom o ruku, krvnici priletiše, kradljivcu ruku pri dlanu odrezaše. Huso reče osakaćenom: ajde pa se liči i ako mogneš, opet kradi.

Treći je ulomak iz djela po kojem je Nedić najpoznatiji, tj. iz epske pjesme Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje 1835. U njoj se vila Bosankinja, vidjevši kako se druge vile ilirkinje vesele, popne na jednu stijenu i gorko zaplače:

Kad to pako biše opazila

Prižalosna Bosankinja vila,

Na visoku stinu tad uzijde

Posestrime da bi vidla side,

Sideć tako gorko poče cvilit

Ko da će se skoro s dušom dilit,

Cvileć ona poče nabrajati

I s godinam dneve i smrt zvati,

Da nju jednoč ljuta smrt umori

Jer je gorak život njoj u gori;

Cvileć jadna broji svoje tuge,

Za k' ne znadu njene mile druge:

U ropstvu sam, veli, ostarila,

Turcim dvoreć mladost ostavila,

Evo sam se sasvim pogrbila!

Kojano sam ko vreteno bila,

Krila su se moja oblomila,

Koja su me pod oblak nosila.

Ja ne mogu tužna sad letiti,

Nit se mogu pod oblak izviti.

Noge moje već ne mogu igrat

Nit se mogu po daleku skitat.

Jedva mogu na stranu uzaći

Ponajlakše nabadajuć saći.

Ruke moje od nevolje štrepe

Za lipotom oči viš' ne hlepe,

Kose moje evo pobiliše,

Koje crne kao gavran biše,

Obrazi mi strašno potavniše,

Koji bjelji od snijega biše,

Jagodice moje posve blide

Od velike nevolje i bide,

Usta mi se ružno iskriviše,

Koja negda kao cvijetak biše.

A i zubi svi su pofalili,

Koji su tvrđi neg u fila bili.

Dopadoše mene ove muke

Otkad padoh ja u turske ruke.

Znadem da se vile sad vesele,

Mene među sobom imat žele,

Ali meni to nije moguće

Da ja mogu otići od kuće…