Crkva, Majka svetaca

Ususret svetkovini Svi sveti (Sollemnitas Omnium Sanctorum) kada Katolička Crkva slavi jednom svetkovinom sve svete, fra Šimo Ivelj za portal Svjetlo riječi piše o samom procesu „odabiranja” onih koje Crkva službeno uzdiže na čast oltara.

Prema općem nauku Katoličke Crkve svi oni koji su primili krštenje ujedno su i sveti. Može se reći da su sveti u doslovnom smislu riječi, tj. posvećeni iz razloga što su primili sakrament sv. krštenja po kojem postaju djeca Božja i članovi majke Crkve. I po istom sakramentu, svi su kršteni, pozvani živjeti taj univerzalni Božji poziv na svetost. Tu su svetost u skrovitosti svoje duše i daleko od javnosti i popularnosti ostvarili „mirijade mirijada i tisuće tisuća” (Otk 5,11) ljudi, koji su u nepodvojenosti srca proživjeli svoj ljudski život u molitvi, oskudici, odricanju, sebedarju, žrtvi, pa i u spremnosti dati vlastiti život za Krista. To su oni o kojima nam i sv. Ivan, apostol piše: „Vidjeh, eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama” (Otk 7, 9). Stoga je nemoguće da Crkva službeno slavi svakoga pojedinog onog u slavi Božjoj te to čini jednom jedinom svetkovinom Svi sveti.

Mali dio bogatstva

Oni koje Crkva službeno naziva svetima i koje uzdiže na čast oltara, samo su jedan mali dio neizmjernoga bogatstva svetosti, povlašteni svjedoci, modeli života koji potiču druge da i sami nađu vlastiti put za svetost. Majka svetaca, Crkva, sjećanje na svece oduvijek je čuvala pružajući vjernicima primjere svetosti u nasljedovanju Krista. Kako to čini? Čini to posebnim uputama koje se odnose na jednu vrstu pravnoga procesa poznatih kao beatifikacija i kanonizacija. Svetost je samo završni stupanj na ljestvici koja podrazumijeva još druga tri. Da bi netko postao službeno svetim (sanctus), prvo mora biti proglašen slugom Božjim (servus Dei), zatim časnim slugom Božjim (venerabilis) te onda blaženim (beatus). Čitav ovaj proces dijeli se u dvije faze istraživanja: dijecezansku i rimsku.

Slugom Božjim naziva se onaj vjernik katolik čija je kauza beatifikacije i kanonizacije službeno započela na razini biskupije (dijecezanska faza). Kao pokretači kauze mogu biti dijecezanski ili eparhijski biskupi, redovničke zajednice, družbe apostolskoga života, vjernička društva i druge crkvene pravne osobe. Njihova mjerodavnost određuje se prema tome na čijem je području sluga Božji umro ili ako se istražuje čudo na čijem se području eventualno čudo dogodilo. Oni zatim trebaju imenovati (vice)postulatora koji može biti svećenik, redovnik, laik stručan u bogoslovlju, kanonskom pravu i povijesti te dobro poznavati praksu Kongregacije za kauze svetih. Njegova zadaća je voditi ispitivanja kojima se prikupljaju svi dokumenti i svjedočanstva o sluzi Božjem i paziti da se ne izostavi ništa što se na bilo koji način odnosi na kauzu, posebno ono što je možebitno protivno glasu svetosti ili mučeništva.

Prvo što se traži jest vox populi Dei o vjerniku koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći na herojski način sve kršćanske kreposti. Osim toga može se raditi o nekome tko uživa glas mučeništva jer je izbližega slijedio Gospodina Isusa Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću. Što je to glas svetosti? Riječ je o mišljenju koje je rašireno među vjernicima o čistoći i neporočnosti života sluge Božjega te o krepostima koje je on vršio u herojskom stupnju. Prije negoli dijecezanski biskup odluči započeti kauzu, treba utvrditi uživa li sluga Božji u znatnijem dijelu naroda Božjega vjerodostojan i raširen glas svetosti ili mučeništva, zajedno s vjerodostojnim raširenim glasom o milostima i uslišanjima primljenim od Boga po zagovoru sluge Božjega. Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekoga sluge Božjeg, blaženika ili sveca nego je uvijek djelo Božje (vox Dei). Njihova je zasluga samo zagovor čuda pred licem Božjim. Glas treba biti spontan, koji je nastao sam od sebe, a nije stvoren umjetno ili ljudskim poticanjem, da se je najprije pojavio kod časnih i ozbiljnih vjernika, da bez prekida traje i da iz dana u dan raste.

Osim postulatora, trebaju se imenovati i ostali službenici istrage kao što su biskupski ovlaštenik, promicatelj pravde, bilježnik, te ako se radi o istrazi o čudesnom ozdravljenju treba biti imenovan i medicinski stručnjak kao i drugi stručnjaci prema potrebi. Biskup mora imenovati i barem dva bogoslovna ocjenitelja da bi ispitali (ne)izdane spise sluge Božjega kao i ono što je o njemu objavljeno.

Nakon što se dijecezanska službena istraga završi svečanom sjednicom i svi dokumenti procesa se dostave Kongregaciji za kauze svetih, započinje rimska faza (vox sacrae hierarchiae). Nakon pozitivnoga mišljenja rimske komisije, Papa daje dozvolu za proglašenje dekreta o postojanju herojskih kreposti ili o mučeništvu sluge Božjega i dodjeljuje mu se naslov časni sluga Božji. Samim time započinje etapa beatifikacije. Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se da je prošlo najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost i da postoji čudo po zagovoru sluge Božjega. Obično su to tjelesna ozdravljenja od teških bolesti, znanstveno i medicinski neobjašnjiva. Moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Za proglašenjem blaženim nekoga mučenika čudo nije potrebno. Nakon što različite stručne komisije teologa, liječnika (vjernika i nevjernika), biskupa i kardinala pri Kongregaciji dadnu pozitivno mišljenje o postojanosti čuda, Rimski prvosvećenik dopušta svečanim dekretom da se taj isti časni sluga Božji časti ubuduće kao blaženi u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskoga života, čiji je blaženik bio član, na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).

Proglašenje svetim

Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje svetim dosadašnjega blaženika. I u ovoj završnoj fazi, da netko postane svet, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju postojanje čuda se traži i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, koji uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi i njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.

Umjesto zaključka može se reći da svetkovinom Svi sveti (1. studenoga) Crkva u jednom danu slavi svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti. Svet se može biti i bez svečane beatifikacije i kanonizacije, što znači da postoji i izvan općega kalendara, kako svetih ispovjedaoca vjere koji su poznati samo svome Gospodinu i manjem broju ljudi tako i mučenika koji su tijekom povijesti, ali u današnje vrijeme „oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj” (Otk 7,13). (kta/svjetlorijeci.ba)