Probuditi empatiju; započinje projekt Trijenale umjetnosti katoličkih sveučilišta

U organizaciji Dikasterija za kulturu i obrazovanje, inicijativa okuplja sedam sveučilišta s tri kontinenata, zajedno s umjetnicima, kustosima i kulturnim institucijama iz cijeloga svijeta. Započet će 27. kolovoza u Brazilu, a završiti u Veneciji. Ideja nadahnuta enciklikom „Magnifica humanitas“ nastoji dati priliku za stvaranje odnosa i povezivanje radnih zajednica, piše Vatican News.

Zajednički projekt posvećen umjetničkom stvaralaštvu, znanstvenom istraživanju i dijalogu. Tako je Dikasterij za kulturu i obrazovanje zamislio projekt Trijenale umjetnosti katoličkih sveučilišta, odnosno međunarodnu inicijativu koja okuplja katolička sveučilišta, umjetnike, kustose i kulturne institucije iz cijeloga svijeta. Prvo izdanje bit će otvoreno 27. kolovoza u Brazilu, na Papinskom katoličkom sveučilištu u Rio de Janeiru. Predviđene su izložbe, umjetničke narudžbe, publikacije i javni programi posvećeni nekim od najhitnijih pitanja suvremenoga svijeta. Projekt će se tijekom 2026. i 2027. godine održavati u različitim zemljama, a završit će u Veneciji. Profesor Nuno Crespo bit će zadužen za opću brigu o projektu, čija je svrha potaknuti procese promišljanja u korist mira, duhovnog napretka i bratstva.

U projekt će od 6. listopada pa sve do kraja 2026. godine biti uključeno i Katoličko sveučilište Sacro Cuore u Milanu, zajedno s Papinskim katoličkim sveučilištem u Čileu (od 3. rujna do 22. studenoga), Papinskim sveučilištem Javeriana u Kolumbiji (od 9. rujna do studenoga 2026.) te Boston College u Sjedinjenim Američkim Državama (od 23. rujna do prosinca 2026.). Pridružit će im se također Katoličko sveučilište Portugala iz Lisabona (od 12. listopada do sredine prosinca 2026.) i Katoličko sveučilište Angole iz Luande (od kraja listopada do 20. prosinca ove godine).

Prvo izdanje naslovljeno „Exercises in Empathy“ („Vježbe empatije“) pružit će priliku za promišljanje o ulozi sveučilišnog obrazovanja, o ljudskim odnosima i o pojmu empatije, polazeći od jedne od glavnih zabrinutosti izraženih u enciklici pape Lava XIV. Magnifica humanitas, koja proizlazi iz napetosti između simulacije i iskustva, odnosno empatije kao ugrožene kategorije.

Prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje, kardinal Tolentino de Mendonça, u priopćenju objavljenom u petak, 7. kolovoza, objasnio je smisao projekta polazeći od činjenice da upravo sam Sveti Otac potiče sveučilišta da krenu putem empatije. Portugalski kardinal i pjesnik je istaknuo da je upravo empatija temelj sveučilišnog poslanja. Samo sveučilište koje je sposobno za empatiju - napomenuo je - može pretvoriti rascjepkanost specijaliziranih znanja u mudrost usmjerenu prema dobru ljudi i konkretnih društava. Empatiju ne smijemo smatrati retoričkim ukrasom, nego strukturnim načelom: upravo iz sposobnosti da uđe u iskustvo drugoga i sagleda svijet iz njegove perspektive, sveučilište može ostvariti svoje najdublje poslanje, a to je stvarati zajednice okupljene oko istine – istaknuo je kardinal de Mendonça.

U krhkom i fragmentiranom kontekstu sadašnjice - stoji dalje u priopćenju -  obilježenom sve većim polarizacijama i sve sofisticiranijim oblicima komunikacije koji, paradoksalno, više izoliraju nego što povezuju, empatija se nameće kao nužna kulturna operacija spašavanja. Ona je sve neophodnije sredstvo za izgradnju i dijeljenje znanja, za stvaranje uzajamnosti, za ponovno poticanje suradničkih praksi, i to ne samo u uskom području osobnih odnosa, nego i u raznolikoj i širokoj povezanosti zajedničkoga života. Obrazovati, naime, ne znači samo prenositi sadržaje, nego postaje čin ljubavi, dok sveučilište koje njeguje empatiju formira stručnjake koji drugoga ne svode na podatak ili funkciju – istaknuo je također prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje.

Kardinal de Mendonça se također pozvao na ono što je Edith Stein pisala o empatiji, prikladno uvodeći pojam poniznosti kao njezine svojevrsne sestre. Svetica je isticala da nikada ne doživljavamo bol ili radost drugoga onako kako ih drugi doživljava; doživljavamo ih kao nešto što pripada drugome. Upravo ta konstitutivna poniznost – odnosno činjenica da empatija nikada ne poništava različitost drugoga niti je jednostavno upija u moje vlastito iskustvo – čini empatiju spoznajnim činom punim poštovanja, a ne oblikom relativizma ili prisvajanja. Tako Trijenale koji promiče vatikanski Dikasterij nastoji stvarati povezanosti ne samo između različitih područja znanja, nego i među ljudima, institucijama i kulturama, odnosno nastoji biti „škola“ empatije.  (kta)