Novi pročelnik Dikasterija za zakonodavne tekstove poziva se na kanonsku tradiciju unutar sinodskoga procesa

Novi pročelnik Dikasterija za zakonodavne tekstove mons. Anthony Randazzo upozorio je na tumačenja sinodnosti koja aktualni trenutak u Crkvi vide kao priliku za odvajanje od onih elemenata crkvenoga života i tradicije koji se smatraju zastarjelima. Obnova se, naglašava, ne sastoji u napuštanju vlastitih korijena, već u tome da im se omogući donošenje novih plodova. Randazzo je to upozorenje iznio u svome prvom opsežnom intervjuu otkako ga je papa Franjo imenovao na čelo kurijalnoga Ureda zaduženoga za kanonsko pravo. Razgovor je ovoga mjeseca objavio specijalizirani časopis „Vox Canonica“; u njemu je australski nadbiskup govorio o odnosu između kanonskoga prava, sinodnosti, reforme i evangelizacijskoga poslanja.

Opasnost od odstranjivanja „suhoga granja“

Kako bi dočarao svoju viziju crkvene obnove, Randazzo je upotrijebio sliku staroga stabla. Crkva bi sadašnje vrijeme mogla doživjeti kao „novo proljeće“ u kojemu staro drvo daje nove zelene izdanke, a da pritom stablo ne prestaje biti ono što jest. Pročelnik je zatim pojasnio svoje upozorenje: „Neka pretjerano oduševljena tumačenja sinodnosti mogla bi ovaj trenutak promatrati jednostavno kao priliku da se odstrani ono što se doživljava kao suho granje.“ Opasnost nastaje kada se takvo obrezivanje provodi bez potrebnoga razlučivanja. Ono što se predstavlja kao obnova, moglo bi na kraju prouzročiti „nepotrebnu štetu“ i oslabiti stablo umjesto da mu omogući procvat. „Crkva se ne obnavlja napuštanjem svojih korijena, već dopuštanjem tim korijenima da hrane novi rast“, objasnio je. Time Randazzo ne odbacuje sinodnost. Naprotiv: on je smatra nečim što je već dugo dio crkvene stvarnosti. Njegova se kritika odnosi na prikazivanje trenutnoga procesa kao raskida koji omogućuje napuštanje elemenata prenesenih iz crkvene tradicije.

„Sinodnost i praćenje nisu nove stvarnosti“

Vatikanski dužnosnik smatra da pojmovi poput „sinodnosti“ i „praćenja“ – iako su stekli istaknutost u suvremenome crkvenom diskursu – izražavaju stvarnosti koje su već ukorijenjene u kanonskoj tradiciji. „Sinodnost i praćenje nisu nove stvarnosti“, istaknuo je. Riječ je o suvremenim pojmovima kojima je cilj pomoći Crkvi da „razluči znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja“. Randazzo tu povezanost uočava kako u Zakoniku kanonskoga prava Zapadne Crkve, tako i u Zakoniku kanona istočnih Crkava. U oba Zakonika prepoznaje tri elementa koja smatra ključnima za sinodnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje kroz praćenje. Što se tiče zajedništva, ukazuje na kanon 208. latinskoga Zakonika koji potvrđuje istinsku jednakost svih vjernika u pogledu njihova dostojanstva i uloge u izgradnji Tijela Kristova. Što se tiče sudjelovanja, navodi kanon 212. §3 koji govori o pravu – a u određenim slučajevima i dužnosti – vjernika da pastirima iznesu svoja mišljenja o pitanjima koja se tiču ​​dobra Crkve. Kad je riječ o praćenju, navodi, između ostaloga, kanon 1063. koji se bavi pastoralnom skrbi za vjernike kako bi se bračno stanje očuvalo u kršćanskome duhu i napredovalo prema savršenstvu. „Ti kanoni pokazuju da praćenje nije tek pastoralna metoda, već pravni izraz crkvenoga zajedništva, sudjelovanja i poslanja“, izjavio je.

Randazzo daje prednost pojmu „obnova“

Za razliku od koncepta reforme koji se prvenstveno shvaća kao promjena struktura ili napuštanje naslijeđenih elemenata, prefekt je izrazio sklonost govoru o „obnovi“. Obnoviti, objasnio je, znači „vratiti se na ishodište našega identiteta i našega poslanja kao učenika Isusa Krista“. Iz te perspektive on kanonsko pravo smješta u kontinuitet između Svetoga pisma i svete Predaje. Pozivajući se na dokument „Dei Verbum“, podsjetio je da oboje proizlazi „iz istoga božanskog izvora“ i teži istomu cilju. „Pravo stoga nije odvojeno od Objave, već joj služi. Njegova je svrha zaštititi i njegovati zajedništvo vjere primljene od apostola“, objasnio je. Takvo gledište navodi Randazza da odbaci shvaćanje kanonskoga prava kao pukoga administrativnog alata ili mehanizma za nametanje određenih shvaćanja Crkve. Doista, upozorio je na napast – prisutnu među nekim kanonistima, kako laicima tako i klericima – da se Zakoniku pristupa kao instrumentu namijenjenomu pokazivanju kako bi Crkvu trebalo posvećivati, poučavati i njome upravljati prema „vlastitoj posebnoj viziji“. Po njegovu mišljenju, takav stav nosi rizik pretvaranja kanonskoga prava u „sredstvo kontrole“, umjesto da ga se prepozna kao službu zajednici.

Krist kao trajna referentna točka

Randazzo je također doveo u pitanje sklonost promatranju sadašnjega razdoblja kao iznimno složenoga za Crkvu. Svaka se generacija, objasnio je, morala suočiti s vlastitim poteškoćama. Jednako tako, temeljni odgovor ne mijenja se sa svakom novom povijesnom etapom. „Isus Krist je 'put, istina i život'“, podsjetio je. „On mora biti naš početak i naš svršetak; jedino je On naša trajna referentna točka.“ Nadbiskup izravno povezuje tu tvrdnju s načinom na koji se tumače i primjenjuju crkvene norme. „Ne vjerujem da se mogu baviti kanonskim pravom, a da se prethodno nisam hranio evanđeljem, jer pravo uvijek stoji u službi evanđelja”, objasnio je. Stoga je zadaća kanonista osigurati da pravni život Crkve služi njezinu evangelizacijskom poslanju: „Evanđelje mora i dalje biti prizma kroz koju razumijemo, tumačimo i primjenjujemo pravo koje nam je povjereno.“

Novi čelnik za crkveno zakonodavstvo

Papa Franjo je imenovao Anthonyja Randazza prefektom Dikasterija za zakonodavne tekstove, dodijelivši mu pritom osobni naslov nadbiskupa. Prethodno je obnašao službu biskupa Broken Baya u Australiji, na kojoj je proveo šest godina i šest mjeseci. Među glavnim zadaćama Dikasterija su pomaganje rimskomu prvosvećeniku u zakonodavnim pitanjima te promicanje razumijevanja, ispravnoga tumačenja i primjene kanonskoga prava unutar Zapadne Crkve i istočnih katoličkih Crkava. Randazzo je izjavio da mu je kao čelniku Ureda namjera osluškivati ​​potrebe Crkve i poticati katolike da „čvrsto stoje u Kristu, vjerni ispovijedanju naše vjere i ujedinjeni u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi“. Kao temeljno mjerilo svoga rada navodi posljednji kanon Zakonika latinske Crkve – kanon 1752.: „...neka se (...) obdržava kanonska pravičnost i ima pred očima spasenje duša, koje u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon.“ „To je naš modus operandi. To je naše poslanje“, objasnio je.

Randazzova razmišljanja dolaze uoči međunarodne konferencije o kanonskome pravu i sinodnosti koja će se održati na Sveučilištu Angelicum, od 30. rujna do 3. listopada. Sam će prefekt – uz kardinale Marija Grecha i Kurta Kocha – sudjelovati u radu skupa koji je posebno posvećen kanonskim implikacijama sinodnosti.

(kta)