Lav XIV., Bartolomej i prvenstvo: Smanjuje li se veliki jaz?

Od Kalcedona do danas pitanje rimskoga prvenstva ostaje središnje u odnosima između katolika i pravoslavaca, a papa Lav XIV. i ekumenski patrijarh Bartolomej sada ponovno razmatraju kako prvenstvo može služiti zajedništvu.

Na Kalcedonskome saboru 451. godine, nakon što je pročitana Dogmatska poslanica pape Lava Velikoga Flavijanu, biskupi su klicali: „Petar je progovorio kroz Lava.“ Također su izjavili da su „Lav i Ćiril naučavali istu stvar.'“

Ove se dvije aklamacije međusobno prožimaju. Prva prepoznaje petrovski značaj Lavova nauka, a druga potvrđuje njegovu usklađenost s primljenom apostolskom vjerom Crkve. Neki su biskupi zatražili objašnjenja i dodatno vrijeme za raspravu pa je prihvaćanje uključivalo istinsko razlučivanje, a ne samo aklamaciju bez ispitivanja. Rim je vršio prepoznatljivo doktrinarno vodstvo kroz Leava, dok je Sabor aktivno razlučivao, prihvaćao i ispovijedao apostolsku vjeru. Nijedna dimenzija ne bi smjela izbrisati drugu. To je u skladu s prikazom Sabora iz prvoga tisućljeća, rimskoga sudjelovanja i crkvenoga prihvaćanja, kako je izneseno u Dokumentu iz Chietija (2016.) o odnosima Katoličke i Pravoslavne crkve. To samo po sebi ne rješava sve kasnije sporove o opsegu papinske vlasti, no, Rim je služio kao prepoznatljiva referentna točka crkvenoga zajedništva.

Kalcedon stoga nudi ograničen, ali koristan ključ za tumačenje sadašnjega pontifikata. Papa Lav poziva Crkvu da preispita kako su međusobno povezani Petrova služba, biskupska kolegijalnost i sinodnost, a kršćanski Istok postaje jedno od mjesta gdje se to pitanje najkonkretnije provjerava u praksi. Obraćajući se Društvu za pravo istočnih Crkava u Budimpešti 4. rujna, ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej govorio je o možda najtežemu pitanju koje dijeli katolike i pravoslavne: prvenstvu rimskoga biskupa. Polazište patrijarha bio je prijedlog Josepha Ratzingera da Rim od Istoka, u pogledu prvenstva, ne bi trebao tražiti više od onoga „što je bilo formulirano i življeno u prvome tisućljeću“. U istome je govoru Bartolomej podsjetio na pozdrav koji je patrijarh Atenagora 1967. godine uputio Pavlu VI., Petrovu nasljedniku, nazvavši ga „prvim po časti među nama, onim koji predsjeda u ljubavi“. Važnost Bartolomejeva istupa u Budimpešti leži u tome što je jasno artikulirao kakav bi oblik rimskoga prvenstva pravoslavlje moglo prihvatiti: prvenstvo ljubavi i služenja koje se ostvaruje „unutar zajedništva sestrinskih Crkava, a nikada iznad njega“.

Promatrana u svjetlu nedavnih istupa pape Lava XIV., ta formulacija ukazuje na važno približavanje stavova. Lav pojašnjava narav prvenstva unutar katoličkoga zajedništva, dok Bartolomej – s pravoslavne strane – opisuje oblik prvenstva koji bi mogao poslužiti obnovljenomu zajedništvu. Njihove uloge pape i patrijarha nisu istovjetne, no, sve otvorenije raspravljaju o istome ekleziološkom pitanju. Bartolomejevo pozivanje na Atenagoru seže mnogo dalje u prošlost. Još početkom drugoga stoljeća sveti Ignacije Antiohijski oslovljavao je Crkvu u Rimu kao Crkvu koja „predsjeda u ljubavi, čuva Kristov zakon i nosi Očevo ime“. Sveti Ciprijan Kartaški, iako je odlučno branio odgovornost biskupa u njihovim mjesnim crkvama, ustrajao je na tome da je episkopat jedan i nedjeljiv, ističući: „episkopat je jedan, a svaki ga biskup posjeduje u cijelosti.“ Ovdje je potreban oprez: model crkvenoga jedinstva iz prvoga tisućljeća ne nudi nam gotov ustavni model. No, pruža nam nešto zahtjevnije: Crkvu u kojoj se prvenstvo i sinodnost, Petar i zbor biskupa te jedinstvo i legitimna različitost moraju održati zajedno.

Stoljećima kasnije, dekret „Laetentur Caeli“ Firentinskoga sabora iz 1439. godine potvrdio je rimskoga prvosvećenika kao Petrova nasljednika i nositelja prvenstva u sveopćoj Crkvi, nastojeći pritom obnoviti zajedništvo s kršćanskim Istokom. Širi Firentinski sabor naknadno je nastojao postići jedinstvo s Armencima, sirijskim kršćanima, Kaldejcima i drugima. Firenca nije ostvarila trajno ponovno sjedinjenje s pravoslavnim svijetom, no, njezina nastojanja pokazuju da se ključno pitanje već dugo ne svodi samo na postojanje prvenstva, već na to kako pomiriti univerzalno prvenstvo s integritetom istočnih Crkava.

Upravo ovdje novi pristup Lava XIV. postaje posebno zanimljiv. Njegov motu proprio „Mutua Concordia“, donesen 29. kolovoza, izmijenio je Zakonik kanona istočnih Crkava kako bi se ojačala stvarna odgovornost patrijaršijskih sinoda.“ Lav je sklad između patrijarha – „oca i glave“ – i njegove braće biskupa u sinodi opisao kao „dušu zajedništva“ unutar istočne hijerarhije. Još je značajnije to što je tu reformu povezao s odnosima prema pravoslavnim Crkvama te s njihovim teološkim senzibilitetom i praksom. Papa nije oslabio prvenstvo; službu prvenstva smjestio je unutar sinodske crkvene strukture.

Postoji jedan presedan za ovu pozornost usmjerenu prema Istoku. Lav XIII., čiji je pontifikat pomogao pokrenuti suvremenu katoličku obnovu kršćanskoga Istoka, pisao je 1894. godine u apostolskome pismu „Orientalium Dignitas“ o dostojanstvu istočnih Crkava te je inzistirao na tome da se njihovi zakoniti obredi i discipline očuvaju. Čak je izricao kazne latinskim misionarima koji su neprimjereno nastojali privući istočne kršćane latinskomu obredu. U dokumentu „Praeclara Gratulationis“, objavljenome iste godine, Lav XIII. pozvao je na obnovu jedinstva s Istokom te obećao poštovanje patrijarhalnih povlastica i obrednih običaja pojedinih Crkava.

Lav XIV. ne ponavlja jednostavno Lava XIII. Ipak, nazire se prepoznatljiv „lavovski“ obrazac: katoličko jedinstvo ne znači latinsku jednoobraznost. Istok nije rubna iznimka koju treba uvažiti tek nakon što je zapadna ekleziologija već izgrađena. Također se naglašava da istočne sinode, patrijarhati, liturgije i kanonske tradicije pripadaju pamćenju Crkve te mogu pomoći Katoličkoj crkvi da bolje razumije narav zajedništva. Drugi vatikanski sabor upravo je ponovno istaknuo to načelo. Dekret „Unitatis Redintegratio“ podsjetio je da su Istok i Zapad stoljećima živjeli u „bratskome zajedništvu vjere i sakramentalnoga života“ (14), pri čemu je Rimska stolica u sporovima djelovala uz opću suglasnost. Tri desetljeća kasnije, sveti Ivan Pavao II. još je jasnije postavio to pitanje. U enciklici „Ut Unum Sint“, ne odričući se onoga što je bitno za petrovsku službu, pozvao je druge kršćanske vođe i teologe da pomognu pronaći oblik vršenja prvenstva koji bi bio „otvoren novoj situaciji“ (95).

Istup patrijarha Bartolomeja u Budimpešti valja promatrati u svjetlu toga katoličkog poziva. Patrijarhov govor ima veću važnost od pukoga općenitog ekumenskog obraćanja. On zapravo ocrtava pravoslavni okvir za obnovljeno zajedništvo s Rimom, usredotočen na prvo tisućljeće, pentarhiju i specifično shvaćanje rimskoga prvenstva. Posebno je znakovit njegov pozitivan pristup obnovljenoj papinskoj tituli „patrijarh Zapada“. Za Bartolomeja ta titula pomaže smjestiti Rim unutar drevnoga zajedništva patrijarhalnih Crkava, umjesto da se univerzalno zajedništvo zamišlja prvenstveno kroz centraliziranu jurisdikciju. Ovdje, međutim, valja jasno istaknuti preostalu razliku. Bartolomej govori o Rimu kao o „primus inter pares“ (prvome među jednakima) i odbacuje ono što opisuje kao „univerzalnu i neposrednu jurisdikciju“. Katolički nauk ne može se jednostavno svesti na tu formulu, niti se može povući u razdoblje prije 1054. godine, kao da se Prvi vatikanski koncil, Drugi vatikanski koncil i naknadni učiteljski nauk Crkve nikada nisu dogodili. Ekumenski patrijarh ne govori pravno uime svake autokefalne pravoslavne Crkve. Prihvaćanje takva pristupa u cijelome pravoslavnom svijetu samo po sebi predstavljalo bi izazov. Reforma istočnoga kanonskog prava koju je proveo Lav XIV. nudi konkretan katolički prinos tomu pitanju. Bartolomejevo pozivanje na Ratzingera, Atenagoru i prvo tisućljeće nudi pravoslavnu mogućnost za dijalog. I jedno i drugo upućuje nas natrag na zajedničku predaju: Ignacija, Ciprijana, Kalcedon i kanonske strukture nepodijeljene Crkve.

Izjava „Petar je progovorio kroz Lava“ ne može se jednostavno prenijeti s Lava Velikoga na Lava XIV. Povijest se ne bi smjela svoditi na domišljat naslov. No, taj drevni poklik postavlja pitanje kojemu bi se ovaj pontifikat mogao na jedinstven način ponovno posvetiti: kako Petar govori tako da njegov glas jača zajedništvo njegove braće biskupa, umjesto da ih ušutkava? Rimski primat već je tisućljeće jedna od najvećih prepreka jedinstvu katolika i pravoslavaca. Veliki raskol nije nestao. Ipak, možda se sužava, čineći sljedeću fazu razgovora znatno konkretnijom.

(kta)