Kakav sudac je Bog?

Ovo je predzadnja nedjelja u liturgijskoj godini. Liturgija nas podsjeća da ćemo se susresti s Bogom kao sucem pri završetku osobnog zemaljskog života i pri svršetku ljudske povijesti, na općem sudu. U pripjevnom psalmu nakon prvog čitanja kličemo sa starozavjetnim pjesnikom i moliteljem: "Gospodin dolazi suditi pucima po pravici!"
U prvom čitanju starozavjetni prorok najavljuje Dan Gospodnji kao vrijeme neizbježne kazne za zlikovce koji su umakli ljudskoj pravdi i kao vrijeme konačne pravde za pobožne. Za evanđelje imamo dio Isusova eshatološkog govora u kojem Luka rastavlja proročanstvo o propasti Jeruzalema od najave općeg suda pri svršetku povijesti. Preko ovog Isusova govora Luka je upozorio svoje povijesne čitaoce - a i nas danas - da ne nasjedamo proračunima o danu Isusova ponovnog dolaska. Unatoč ratovima, progonima i kozmičkim katastrofama, Crkvi predstoji dugo razdoblje misijskog djelovanja u svijetu: "Svojom ćete se postojanošću spasiti!"
Svijest Božjeg vrhovništva u vjerničkom djelovanju kroz povijest prisutna je i u misnim molitvama. U zbornoj prosimo da naša vjernost Bogu bude i naša životna radost, jer je duboka i trajna sreća postojano služiti Bogu koji je Stvoritelj svakog dobra. U darovnoj molimo da nam prineseni darovi udijele vjernost u služenju Bogu i vječno zajedništvo s Bogom u slavi. U popričesnoj molimo, nakon što smo se počastili svetim otajstvom, da po riječi Božjoj i euharistiji rastemo u ljubavi kao vrhunskoj zapovijedi. Čovjek svjestan suvremenog napretka i vlastitog dostojanstva obično ne voli razmišljati o svojoj podložnosti Bogu kao vrhovnom sucu. Bog, međutim, nije hiroviti sudac koji bi sudio po momentalnom raspoloženju ili direktivi partije. On je Sudac koji spašava i usrećuje. Pravedni ali i milosrdni sudac.

Ogranut će vam sunce pravde (Mal 3, 19-20)

Knjiga proroka Malahije sadrži propovijedi proroka koji je djelovao u Jeruzalemu oko 450. god. pr. Kr. Bdio je nad hramskim bogoslužjem osudujući zloporabe kod svećenika. Tražio je da Izraelci ne krše bračnu vjernost i da se ne žene strankinjama koje nisu sposobne odgajati djecu u vjeri otaca. U odlomku iz kojeg je uzet današnji odlomak pjeva o slavlju pravednika na Dan Jahvin koji je dan suda i konačnog spasenja. Počinje od činjenice da na svijetu često zlikovci prosperiraju a pošteni trpe nepravde. Odgovara da je Bogu stalo do onih koji ga se "boje", tj. koji su istinski pobožni.
"Dan dolazi poput peći užaren". Vatra u Bibliji znači i čišćenje, prekaljivanje. Ovdje ona znači totalno uništenje: "... oholi i zlikovci bit će kao strnjika. Dan koji se bliži spalit će ih!" Onima koji su u svom nasilju smatrali da su svemoćni "neće ostati ni korijena ni grančice". Na Istoku Malahijina vremena sunce je bilo simbol topline, života, svjetla i zakonitosti. Malahijini suvremenici zato su vrlo dobro razumjeli sliku o suncu pravde koje će zasjati onima što se "boje" imena Božjega. U Starom zavjetu nema izraza za "pobožnost". Mjesto toga upotrebljava se izraz "strah Božji". To je strah poštovanja i ljubavi, strah koji potiče na vršenje Božjih zapovijedi u svagdašnjem životu.
Za nas novozavjetne vjernike "Sunce pravde" je Krist Gospodin.

Tko neće da radi, neka i ne jede (2 Sol 3, 7-12)

Obraćeni Grci Soluna nisu se preko noći mogli osloboditi grčkog mentaliteta o fizičkom radu. Smatrali su naime Grci da su teški poslovi za robove, a na slobodnjake, osobito obrazovane, spada da mudruju o državi i gradu, prikupljaju novosti i žive od tuđeg rada. Pavlovo propovijedanje Isusova drugog dolaska kršteni solunski Grci razumjeli su kao još jedan razlog da ne trebaju raditi. Isus će i tako uskoro ponovo doći pa čemu se mučiti stvaranjem rezervi za zimu ili koju godinu unaprijed. Ovo trebamo imati na umu kad slušamo današnje drugo čitanje.
"U trudu i naporu, noću i danju, radili smo da ne bismo opteretili koga od vas" (r. 8) je odraz židovskog mentaliteta da je sramota živjeti samo od intelektualnog zarađivanja. Rabini i teolozi trebali su izučiti neki zanat da bi mogli raditi svojim rukama za sebe i obitelj. Istina, Židovi su smatrali vjerski zaslužnim djelom materijalno pomagati teologe, ali je svaki teolog morao znati i htjeti fizički raditi. Tako je i Pavao, spremajući se za rabina izučio šatorarski zanat. U toku misionarskog propovijedanja po gradovima Male Azije i Grčke brzo je u novom mjestu svoga boravka pronalazio ljude svog zanata te kod njih dobivao uposlenje, jer su osobito rimski vojnici trebali šatore. Pavao ovdje sebe kao radnika zanatliju stavlja za uzor krštenim solunskim Grcima.
Podsjeća da je već prilikom prvog dolaska u Solun zapovjedio: "Tko neće da radi, neka i ne jede!" (r. 10). Znao je da je to problem Grka pa se nije zadovoljio teoretskom vjerom krštenika nego je tražio život usklađen s krsnom vjerom. Jedno od mučnih pitanja kršteničkog ćudoređa kod Grka bio je rad. U daljnjem tekstu Apostol obrazlaže potrebu rada: da bi zdravi koji mogu raditi izdržavali sebe i svoje bolesne članove te da ne bi dangubili i neuredno živjeli. U Ef 4, 28 stoji još jedan razlog rada: "... da ima što podijeliti s potrebnim". Ne samo u svojoj obitelji nego i u gradu i na svijetu. Kod onih koji su u radnom odnosu ovo pomaganje potrebnih oduzima se u davanjima i prije nego prime plaću. Uza sve to dužni smo pomagati potrebne koje susrećemo, makar i ne bili odgovorni za bezbrojne potrebne na cijelom svijetu.

Svojom ćete se postojanošću spasiti (Lk 21, 5-19)

Eshatološki govor u Mt 24, Mk 13 i Lk 21 sastavljen je od dviju odvojenih Isusovih izreka: razorenje Jeruzalema i ponovni dolazak Sina Čovječjeg. Po književnom sastavu on pokazuje znakove dorađivanja u toku dvaju povijesnih događaja u Palestini prve Crkve: god. 39. car Kaligula naredio je upravitelju Petroniju da u jeruzalemski hram stavi carev kip. Židovi, od kojih su neki bili i kršćani, su u tome gledali "grozu pustoši" (usp. Mk 13, 14 i Mt 24, 15) o kakvoj govori prorok Danijel ili stolovanje nečega ondje gdje mu nije mjesto. Tada je među kršćanskim propovjednicima mogao nastati dio eshatološkog govora koji prikazuje znakove što prethode paruziji. Drugi "znak" bilo je opsjedanje Jeruzalema od strane rimske vojske god. 70. u vrijeme ustanka koji je trajao sedam godina. Luka je ispustio Markov i Matejev izraz o "grozi pustoši" te mjesta toga stavio: "Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje" (21, 20). On najavljuje jedini da će "Jeruzalem gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana" (r. 24). Više od Mateja i Marka on razlikuje propast Jeruzalema od svršetka svijeta te opominje na plodnu budnost.
Protiv onih koji su Kaligulinu naredbu iz god. 39. razumijevali kao najavu drugog dolaska Isusova ili opsjedanje Jeruzalema u toku ustanka protiv Rimljana kao predznak svršetka svijeta, Luka podsjeća na Isusove riječi: "Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak" (r. 9). "Odmah" je ovdje vlastito Luki. Ratovi i katastrofe mogu podsjećati na kontingentnost svijeta, ali zadnji gospodar povijesti je Bog. Isus je najavio i progone svojim sljedbenicima, kako od strane židovskih vjerskih vlasti u ime toga što tobože kvare vjeru otaca, tako i od strane rimske vlasti u ime toga što su Isusovi sljedbenici "ateisti", jer ne priznaju državne bogove niti caru iskazuju božansko štovanje. Luka je, zajedno s Matejem
i Markom, i ovo proročanstvo stavio u eshatološki govor. Luki je ovdje vlastiti r. 14-15: učenici se ne trebaju obeshrabriti, jer će im Učitelj nadahnjivati mudrost potrebnu za dane tjeskobe.
Isus preporuča postojanost u progonima i u razdobljima relativnog mira: "Svojom ćete se postojanošću spasiti" (r. 19). Postojanost u Bibliji je vrlina progonjenih i obespravljenih, onih koji situaciju ne mogu izmijeniti a moraju je podnositi. To je vjernička postojanost u promjenjivom svijetu. Postojanost koja raste iz vjere da Bog svijetom upravlja i da će svima suditi pravedno i milosrdno.