Temeljni ugovor između Svete Stolice i BiH u odnosu na pravoslavnu i muslimansku zajednicu

Dana, 27. svibnja 2009, monsinjor Pietro Parolin, zamjenik tajnika Državnog Tajništva za odnose s državama, održao je jednu konferenciju na Papinskom Sveučilištu Svetog Tome Akvinskog u Rimu o temi „Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine u odnosu na pravoslavnu i muslimansku zajednicu“.

Radi se o jednom važnom izlaganju, kojim je između ostaloga – možda po prvi put – predstavljena opća slika različitih faza koje su dovele najprije do potpisivanja a onda do odobrenja Ugovora i zatim do osnivanja i rada Mješovitog Povjerenstva.

 

TEMELJNI UGOVOR
IZMEĐU SVETE STOLICE I BOSNE I HERCEGOVINE U ODNOSU PREMA PRAVOSLAVNOJ I MUSLIMANSKOJ ZAJEDNICI
Papinsko sveučilište sv. Tome Akvinskoga, 27. svibnja 2009.

Živo zahvaljujem organizatorima za poziv da sudjelujem na ovom skupu o “The Holy See and the States of Post-Communist Europe. Key Aspects of their Relations Twenty Years after the Fall of the Berlin Wall” te s poštovanjem i srdačno pozdravljam sve sudionike.
Traženo je od mene da sudjelujem s temom “The Basic Agreement of the Holy See with Bosnia and Herzegovina, in relation to the Orthodox and Muslim Communities”.
     Kao što je poznato, Sveta Stolica sklapa bilateralne ugovore s državama da bi osigurala, na razini međunarodnoga prava, prikladan pravni okvir za prisutnost i djelovanje mjesnih katoličkih zajednica. U tome pogledu, čini mi se korisnim dodati dvije općenite primjedbe:

1) Daleko od toga da bismo bili svjedoci „zalaska konkordata“, koji su prognozirale brojne teorije nakon Drugoga vatikanskog sabora, svjedoci smo „ponovnoga procvata ugovornoga djelovanja“ Svete Stolice u posljednjim desetljećima. Ako je u četiri desetljeća, od 1950. do 1989. godine, sklopljeno 85 ugovora (u raznim oblicima konkordata, okvirnih ugovora, protokola, reversnih nota, modusa vivendi, avenanta, itd.), s prosjekom od 19 ugovora po svakom desetljeću, u samo posljednjih deset godina stoljeća, od '90. do 2000. godine, registrira ih se skoro pedesetak a ritam je nastavljen također u desetljeću koje je u tijeku.

2) Osim toga, ugovorna aktivnost Svete Stolice promijenila je zemljopisno područje. U četiri desetljeća od '50. do 2000. godine ona se odnosila uglavnom na Zapadnu Europu (56) i Latinsku Ameriku (20), dok se u nastavku premjestila u srednjoistočnu Europu, to jest u zemlje koje su nekada bile u sastavu socijalističkoga bloka. A ustvari, prijelaz iz komunističkoga režima u onaj demokratski zahtijevao je precizno preuređenje pravnoga ustrojstva država: nove ustave, nove civilne zakonike, kaznene, trgovinske i procesne, kao i novu postavku držanja prema religioznom faktoru i, posebice, prema ustanovama i organiziranim vjerskim zajednicama. Svako uređenje je, dakle, nastojalo redefinirati vlastite odnose s vjerskim zajednicama.

     U taj horizont smješta se “Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine” (potpisan 19. travnja 2006.), s odnosnim “Dodatnim protokolom” (potpisanim 29. rujna 2006.), oba stupila na snagu 25. listopada 2007. Ovaj Ugovor, vodeći računa o multietničkom i multireligijskom sastavu Bosne i Hercegovine, važan je također za odnose Katoličke Crkve s Pravoslavnom zajednicom i s Muslimanskom zajednicom.

     Ovaj prikaz sastoji se od tri dijela. U prvome predstavljam nedavno povijesno stanje vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, u kontekstu političke i društvene stvarnosti. U drugom dijelu nastojim proći najvažnije faze procesa priprave, potpisa, ratifikacije i primjene Temeljnog ugovora i odnosnoga Dodatnog protokola. U trećem se zadržavam na značenju Ugovora u ekumenskom i međureligijskom smislu.

I.
OD KOMUNIZMA – PREKO RATA – PREMA DEMOKRACIJI

     U svim zemljama Europe s komunističkim režimom, kao posljedica marksističke ideologije prema kojoj je religija bila viđena kao „privatna stvar“ i – prema dobro poznatom izrazu – kao „opijum naroda“, na snazi je bila praksa neprijateljske odvojenosti ili „ateističke odvojenosti“ između države i vjerskih zajednica. Ona je uključivala posvemašnju marginalizaciju vjerskoga fenomena u odnosu prema društvenoj stvarnosti i skoro njegovo svođenje na tajnost – s obzirom da je komunistička država nastojala na minimum svesti prisutnost Crkve čak u privatnom životu građana – i pretvorila se u upadljiv pokušaj obavljene dekristijanizacije koji je vršila totalitarna država u suvremenom razdoblju. Iskustvo ateističkoga separatizma sovjetskoga podrijetla izvezeno je i nametnuto također u zemljama istočne Europe u poraću (stvaranjem političko-vojnoga bloka u takozvanim socijalističkim zemljama), iako ne na isti način i s istom oštrinom koji su bili prihvaćeni u SSSR-u. Režimi su postavljali, ustvari, mnoga ograničenja postojanju i djelovanju vjerskih zajednica, nerijetko također progonima, a za posljedicu se imalo da je i vjerska sloboda pojedinih građana bilo vrlo pod prisilom, ako ne posvema ograničena. Takvo je stanje bilo i u Bosni i Hercegovini, jednoj od republika bivše socijalističke Jugoslavije. Naročito u prvim desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata režim je bio dosta krut: mnogi vjerski službenici i vjernici svih vjera bili su progonjeni, zatvoreni ili ubijeni; dobra su bila nacionalizirana, škole i tisak koje su vodile vjerske zajednice bili su zabranjeni, itd. U sljedećem razdoblju, za vrijeme posljednjega desetljeća komunističkoga režima, pozicija vjerskih zajednica se malo poboljšala zahvaljujući „zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica“ iz 1976. godine; ipak država nije napustila vlastitu, u biti neprijateljsku poziciju.

     Nakon komunističkoga razdoblja, 1992. godine u Bosni i Hercegovini je, nažalost, nadošla žalosna stvarnost bratoubilačkoga rata, koji je završio tek na kraju 1995. godine Dejtonskim mirovnim sporazumom. U ovom razdoblju sukoba vjera je nerijetko bila manipulirana a koji put i zazivana kao sredstvo za identificiranje neprijatelja. Naravno, mnogi razlozi su pogodovali sličnom zauzimanju stavova, a posebice činjenica da, nakon pada komunizma, ovo društvo se iznenada našlo da se treba suočiti s ratom, još prije negoli je moglo organizirati se s demokratskim zakonima, i negoli je riješilo barem neke najvažnije probleme.

     Nakon Dejtonskoga sporazuma nastala je nova politička stvarnost, čija je nakana dovesti Bosnu i Hercegovinu na put demokracije i poštivanje ljudskih prava. Zemlja je htjela konačno završiti s komunističkom prošlošću i favorizirati povratak mirna suživota među etničko-vjerskim sastavnicama. Očito na zakonskoj razini to je bilo moguće samo po dugom legislativnom postupku, sposobnom da Zemlji dadne nova normativna sredstva. Stoga se ne treba čuditi što su do malo prije još bili na snazi, barem formalno, brojni zakoni staroga režima.

     Ova promjena političke situacije, zakona i svakodnevne prakse, s jedne strane dopušta primjenu principa i pravila demokracije i doprinosi izgradnji društvene sloge; s druge, mnogo koristi procesu europske integracije Bosne i Hercegovine. Ovo je velika današnja aspiracija Bosne i Hercegovine koja je po svojoj povijesti uvijek pripadala Europi, kao što je uostalom rekao državni tajnik, kardinal Tarcisio Bertone, u prigodi razmjene ratifikacijskih instrumenata Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine.

     U tome kontekstu Temeljni ugovor dobiva posebnu važnost. On je ne samo važan, nego ima i jedno „povijesno“ značenje – kao što je rečeno na više strana; nije samo dodatan znak posebne brige Svete Stolice za lokalnu katoličku zajednicu, toliko iskušavanu u svojoj nedavnoj povijesti, nego pokazuje također da vlasti Bosne i Hercegovine hoće krenuti „novim“ putom, prema demokratskim načelima koji su priznati na međunarodnoj razini; posebno je potvrda da one namjeravaju dati pravu važnost načelu vjerske slobode, da bi se i tim putom došlo do toliko željene i potrebne društvene sloge u Zemlji.

II.
PRIPRAVA, POTPIS, RATIFIKACIJA I PRIMJENA
TEMELJNOG UGOVORA I DODATNOGA PROTOKOLA

     Priznanje političke neovisnosti Bosne i Hercegovine sa strane Međunarodne zajednice dogodila se 1992. godine. Zahvaljujući brizi Ivana Pavla II., Sveta Stolica je bila među prvima koji su uspostavili diplomatske odnose s Bosnom i Hercegovinom, imenujući na početku nerezidentnog apostolskoga nuncija, da bi kasnije, u poslijeratnom razdoblju, prešla na imenovanje rezidentnoga nuncija.

Pripravni radovi na Ugovoru

     Malo prije prvoga pohoda Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini (1997., u Sarajevu), rodila se ideja Ugovora sa Svetom Stolicom koji bi mogao ponuditi osnovni pravni okvir za djelovanje lokalne Katoličke Crkve.

     Godina 2002. predstavlja važnu prekretnicu. Zajedničkim dogovorom ustanovljena su dva povjerenstva, jedno crkveno i jedno vladino, sa zadaćom da priprave nacrt Ugovora. Crkveno povjerenstvo je predvodio tadašnji apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, nadbiskup Giuseppe Leanza (sada apostolski nuncij u Irskoj); vladino povjerenstvo je predvodio gosp. Ivica Mišić, nekadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova i tada veleposlanik Bosne i Hercegovine kod Svete Stolice.

     Dva povjerenstva su završila posao 18. prosinca 2002. s prijedlogom koji je bio predstavljen odnosnim nadležnim vlastima. Nadalo se da bi se moglo potpisati Ugovor šest mjeseci kasnije, u povodu posjeta Ivana Pavla II. Banja Luci 23. lipnja 2003. To nije bilo moguće zbog zabuna koju su izazvali neki politički i vjerski ambijenti. Poteškoće se nisu odnosile toliko na sadržaj predloženoga teksta, koliko naročito dvojba da bi Ugovor sa Svetom Stolicom mogao favorizirati ili privilegirati Katoličku Crkvu u multireligijskoj i multietničkoj državi. U međuvremenu je 2003. godine nadbiskup Santos Abril y Castelló naslijedio nadbiskupa Leanzu kao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini.

Zakon o vjerskoj slobodi

     Usporedno s iterom Ugovora, pri nadležnim državnim uredima bila je u tijeku izrada „Zakona o vjerskoj slobodi i pravnom položaju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini“. Okolnost je, vodeći računa o spomenutim zabunama, savjetovala da se poslove na Ugovoru odgodi za vrijeme nakon proglašenja toga zakona. On je stupio na snagu sredinom ožujka 2004. godine.

Nastavak pregovora

     Od ožujka 2004. godine u više navrata i na različite načine nastojalo se odgovoriti na dvojbe koje su prethodno bile postavljene o prikladnosti Ugovora sa Svetom Stolicom. Na posebna način su naglašavane sljedeće točke:

a) Ugovor je trebao biti viđen u interesu Zemlje jer je mogao na međunarodnoj razini ponuditi pozitivnu i demokratsku sliku Bosne i Hercegovine, izašle iz komunističke diktature koja je sprječavala vršenje vjerske slobode, i iz rata u kojoj je i drukčija vjerska pripadnost nerijetko bila zazivana da bi se sukobljavalo i borilo.

b) Ugovor se nije suprotstavljao, već je mogao predstavljati razvitak i dodatnu pravnu garanciju u odnosu na zakon o vjerskim zajednicama, po kojoj se Bosna i Hercegovina bila obvezala priznati i poštovati vjersku slobodu svakoga pojedinog građanina, i načelo jednakosti pred zakonom triju konstitutivnih vjerskih zajednica Zemlje (islam, pravoslavlje i katoličanstvo).

c) Ni načelo jednakosti triju konstitutivnih naroda nije se suprotstavljalo Ugovoru jer on nameće diferencirano pravno tretiranje u slučaju različitih pravnih stvari. Autoritet koji je na čelu Katoličke Crkve je također subjekt međunarodnoga prava, to jest Sveta Stolica, zbog čega se bilateralni odnos može izraziti također u obliku međunarodnog ugovora.

d) Te pretpostavke, i potreba da se utvrdi prikladan pravni okvir za stvarno vršenje prava građana na vjerskom području, doveli su mnoge susjedne zemlje, u kojima se vjersko pitanje sada normaliziralo, do potpisivanja sličnih ugovora sa Svetom Stolicom.

     Tako je osnovana vladina Radna grupa koja je u mjesecu veljači 2006. godine predstavila Vijeću ministara prijedlog Ugovora sa Svetom Stolicom, vrlo sličan onome iz 2002. godine.

     Novi apostolski nuncij, nadbiskup Alessandro D'Errico (imenovan na kraju 2005. godine), u različitim prilikama – bilo u kontaktima s najvišim predstavnicima vlasti, bilo u javnim istupima – insistirao je na nekoliko točaka da bi se nadvladale neodlučnosti koje su još postojale u nekim ambijentima: a) Sveta Stolica ne traži privilegije, nego samo želi – međunarodnim ugovorom, kao što je u njezinoj tradiciji – pravno urediti djelovanje Katoličke Crkve; b) osim toga, ona se nada da slični ugovori mogu biti ubrzo potpisani također s drugim vjerskim zajednicama, u poštivanju jednakosti triju konstitutivnih naroda, i također radi pomaganja potrebne društvene sloge i ekumenskoga i međureligijskoga dijaloga.

Potpis Ugovora

     Vijeće ministara je odobrilo nacrt Ugovora 21. veljače 2006.; dva dana kasnije isti nacrt, uz male varijante, odobrilo je također kolektivno Predsjedništvo.

     Za rješenje posljednjih poteškoća mnogo su doprinijela druga dva elementa. Prije svega široko zauzimanje gosp. Ive Mire Jovića za vrijeme njegova mandata predsjedavajućega kolektivnoga Predsjedništva (osam mjeseci, do kraja veljače 2006.). Zatim posjet u Vatikanu novoga predsjedavajućeg kolektivnoga Predsjedništva, gosp. Sulejmana Tihića, na kraju ožujka 2006.: u svojim susretima sa Svetim Ocem Benediktom XVI. i ondašnjim državnim tajnikom, kardinalom Angelom Sodanom, raspravljalo se također o Ugovoru i urađeni su posljednji popravci.

     Na početku se mislilo na tekst u četiri autentične verzije (talijanska, hrvatska, bosanska i srpska). U završnoj fazi pregovora, međutim, da bi se u budućnosti izbjegli eventualni problemi interpretacije, bio je prihvaćen prijedlog Svete Stolice da autentičan tekst Ugovora bude sastavljen samo na engleskom, prema mogućnosti koju nudi zakon Bosne i Hercegovine o proceduri sklapanja i primjene međunarodnih ugovora.

     Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine potpisan je u zgradi Predsjedništva u Sarajevu 19. travnja 2006., na prvu godišnjicu izbora Svetog Oca Benedikta XVI. na vrhovni pontifikat. Bili su prisutni svi članovi Biskupske konferencije i brojni predstavnici Države. Za Bosnu i Hercegovinu potpisao je gosp. Ivo Miro Jović, član kolektivnoga Predsjedništva; a za Svetu Stolicu nadbiskup Alessandro D'Errico, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini.

Reakcija Ureda Visokoga predstavnika

     Dan nakon ceremonije potpisa Ugovora, Ured Visokoga predstavnika Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini upozorio je na poteškoću, koja prethodno nikada nije bila spomenuta. To jest, da u članku 10, paragrafu 3, Ugovora deset predviđenih godina za restituciju crkvenih dobara, koja su u svoje vrijeme bila nacionalizirana, izgledaju premale jer bi taj termin mogao dovesti u rizik slabi gospodarski sustav Zemlje. Visoki predstavnik je predlagao petnaest godina kao termin za buduću restituciju, također zato što je tako predviđalo međuministarsko Povjerenstvo koje je pripravljalo prijedlog zakona o restituciji.

Dodatni protokol i ratifikacija

     Za vrijeme ljeta 2006. godine vođeni su intenzivni pregovori s Uredom Visokoga predstavnika i najvišim predstavnicima vlasti Zemlje sa svrhom da se riješi ova poteškoća. Nakon što se savjetovala s biskupima, da bi se izbjegao dojam da je Katolička Crkva zainteresirana za Ugovor zbog materijalnih pitanja, Sveta Stolica se odrekla svakoga termina isteka, izrazivši spremnost da se ovaj aspekt pitanja odgodi za budući zakon koji će morati urediti restituciju svih nacionaliziranih dobara (a ne samo onih Katoličke Crkve).

     Prijedlog Svete Stolice bio je prihvaćen pa se stiglo do potpisivanja Dodatnoga protokola kao sastavnoga dijela Temeljnog ugovora. To se dogodilo 29. rujna 2006. u Sarajevu, u sjedištu Apostolske nuncijature. Također Dodatni protokol je potpisao gosp. Ivo Miro Jović i apostolski nuncij nadbiskup Alessandro D'Errico. Ipak, u toj prigodi isti papinski predstavnik bio je ovlašten priopćiti Visokom predstavniku i predstavnicima vlasti Zemlje da Dodatni protokol treba biti smatran kao znak dobre volje sa strane Svete Stolice, i da ona sada živo želi da zakon o restituciji mogne biti odobren u kratkom vremenu.

     Nakon potrebnoga parlamentarnog itera, na sjednici kolektivnoga Predsjedništva, održanoj 20. kolovoza 2007., jednoglasno je donesena odluka o ratifikaciji Temeljnog ugovora i Dodatnoga protokola. Svečana ceremonija razmjene ratifikacijskih instrumenata održana je u Vatikanu 25. listopada 2007., između kardinala državnoga tajnika Tarcisia Bertonea i predsjedavajućega kolektivnoga Predsjedništva gosp. Željka Komšića.

Sadržaj Ugovora

     Temeljni ugovor s Bosnom i Hercegovinom sastavljen je od preambule i 19 članaka. Kao u većem dijelu konkordata ili sličnih ugovora Svete Stolice s državama, u preambuli se spominju neka načela (a posebice ono o autonomiji i neovisnosti Države i Crkve, kao i ono o njihovoj raspoloživosti za međusobnu suradnju). Zatim, u 19 članaka reguliraju se pitanje pravne osobnosti crkvenih ustanova, slobodno vršenje poslanja Crkve, sloboda bogoštovlja, nepovredivost ispovjedne tajne, gradnja sakralnih objekata, neradni dani za katolike, pravo na stjecanje, posjedovanje, korištenje i otuđivanje pokretnih i nepokretnih dobara, organiziranje odgojnih i uslužnih katoličkih struktura, poučavanje vjeronauka, pravo imati vlastite medije i pristup javnim medijima. Prema Dodatnom protokolu, restitucija u svoje vrijeme nacionaliziranih dobara bit će obavljena u skladu sa zakonom koji će regulirati tu materiju, također u onome što se odnosi na razdoblje njihove restitucije.

Pitanje brakova

     Različiti nacrti dugo su imali članak koji je predviđao civilne učinke vjerske ženidbe, kao što obično biva u sličnim ugovorima Svete Stolice s državama. Ipak, lokalni biskupi su tražili da kanonska ženidba nema civilni učinak, uvažavajući multietničku i multireligijsku složenost Bosne i Hercegovine, što je savjetovalo da se drže posvema odvojenima dva područja u ženidbenoj materiji.

Mješovito povjerenstvo za primjenu Ugovora

     Zbog serije okolnosti do danas (svibanj 2009.) Temeljni ugovor – usprkos tome što je stupio na snagu 2007. godine – ostao je na razini načela. Ima nekoliko mjeseci intenzivno se radi na fazi primjene. Pokretanje faze primjene bilo je u središtu susreta koje je tajnik za odnose Svete Stolice s državama, nadbiskup Dominique Mamberti, imao u Sarajevu za vrijeme svoga službenog pohoda prije godinu dana (26.-29. travnja 2008.). Posebno, predložio je da se osnuje što prije Mješovito povjerenstvo koje predviđa Temeljni ugovor i Dodatni protokol. Prijedlog je bio dobro primljen od sarajevskih predstavnika vlasti i 29. srpnja 2008. najavljeno je osnivanje Mješovitoga povjerenstva.

     Sastavljeno je od deset članova, s po pet predstavnika za svaku od dviju strana. Ministar za ljudska prava i izbjeglice gosp. Safet Halilović je supredsjednik za državnu stranu (druga četiri člana Bosne i Hercegovine su: ministar vanjskih poslova gosp. Sven Alkalaj, ministar civilnih poslova gosp. Sredoje Nović, ministar pravde gosp. Bariša Čolak, zamjenik ministra financija gosp. Fuad Kasumović). Za Svetu Stolicu supredsjednik je apostolski nuncij, nadbiskup Alessandro D'Errico (drugi članovi su: sarajevski pomoćni biskup mons. Pero Sudar, tajnik Apostolske nuncijature mons. Waldemar Stanisław Sommertag, provincijal hercegovačkih franjevaca fra Ivan Sesar, prof. don Tomo Vukšić).

     Prvi sastanak Povjerenstva održan je 17. prosinca 2008. Do danas su održana tri sastanka; predviđeno ih je deset za ovu godinu. Povjerenstvo ima mandat na dvije godine (do mjeseca rujna 2010.). Dogovoreno je da se radi u tri područja: prvo se odnosi na zakone primjene Ugovora; drugo se tiče priprave komplementarnih ugovora koje predviđa Temeljni ugovor; treće se odnosi na zakon o restituciji u svoje vrijeme nacionaliziranih dobara, u onome što je u nadležnosti Povjerenstva (prema onome što je određeno Dodatnim protokolom).

III.
DOPRINOS TEMELJNOG UGOVORA
EKUMENSKOM I MEĐURELIGIJSKOM DIJALOGU

     Htio bih sada naglasiti važnost Ugovora u odnosu prema pravoslavnoj i muslimanskoj zajednici, u multietničkom i multikonfesionalnom kontekstu Zemlje.

     Prema procjeni Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, danas Zemlja broji oko 3.843.000 stanovnika, od kojih 13% su katolici. Sigurno je ovo mala zemlja sa statističkoga gledišta. Ipak, vodeći računa o njezinu zemljopisnom položaju i o vjekovnoj multietničkoj i multikonfesionalnoj složenosti stanovništva, nema dvojbe da se radi o zemlji velike važnosti, na koju – kao što je rekao kardinal Bertone u gore spomenutom govoru – „Sveta Stolica gleda s privilegiranom pozornošću“. U njoj tradicionalno zajedno žive tri konstitutivna naroda: Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Hrvati su uglavnom katolici, Srbi su pravoslavci a Bošnjaci su muslimani. Tako crta, koja definira pripadnost etničkoj zajednici, skoro redovito se podudara također s onom koja se odnosi na vjeru. U ovoj zemlji se dakle susreću, ukrštavaju i zajedno žive tri različita naroda i tri različite religije. Njihovi pripadnici su razasuti i često izmiješani u selima i gradovima, iako ne posvuda u jednakoj mjeri.

     Htio bih također naglasiti da povijesno u Bosni i Hercegovini stoljećima koegzistiraju također tri različite kulture i civilizacije: ona sredozemna i srednjoeuropska kod katolika, otomanska kod muslimana i orijentalno-bizantinska kod pravoslavaca. I kao što se događa uglavnom posvuda gdje se živi dugotrajno susjedstvo različitih kulturalnih elemenata, također u Bosni i Hercegovini je nastao jedan kulturalni novum: društvo u kojemu – kao što je napisao jedan uvaženi književnik (Miroslav Krleža) – „su se pomiješali latinsko vino i bizantski zejtan“.

     Ovaj suživot različitih elemenata nije uvijek bio sretan, a ponekada je dovodio do grubih sukoba i napetosti, kao u nedavnom razdoblju, kad je bratoubilački rat uzrokovao tolika razaranja i tolike patnje. Sada, skoro 14 godina od Dejtonskoga mirovnog sporazuma, ostaje još mnogo za uraditi u smislu materijalne i moralne rekonstrukcije. S naše točke gledišta izgleda potrebno misliti još više i još bolje kako uspostaviti „pravedan“ mir i punu društvenu slogu: mir koji će garantirati pojedincima i konstitutivnim narodima da se izraze, da budu u odnosu, da imaju ulogu u zemlji prema svojim najboljim mogućnostima. Da bi se to postiglo, izgleda potreban obnovljeni dinamizam pomirenja između svih društvenih dijelova (političkih, etničkih i vjerskih). Treba raditi s povjerenjem i obnovljenom nadom za pozitivan i konstruktivan dijalog, posebice danas, kad se raspravlja o hitnim pitanjima za sadašnjost i budućnost Zemlje.

     U toj perspektivi čini mi se važnom činjenica da je i Srpska autokefalna pravoslavna Crkva prije nekoliko mjeseci sklopila s Bosnom i Hercegovinom Ugovor za pravoslavnu zajednicu koja je prisutna u Zemlji, vrlo sličan Ugovoru sa Svetom Stolicom. Dapače, nije tajna da se Ugovor s Pravoslavnom Crkvom u mnogim točkama nadahnjuje njime i općenito se slaže u govoru da je naš Ugovor poslužio kao model za Pravoslavnu Crkvu, u njezinu traženju prikladnoga pravnog okvira u Bosni i Hercegovini.

     Ali nije samo to! Kad se došlo (2007. godine) do predsjedničke odluke za potpis ovog Ugovora s Pravoslavnom Crkvom, stvari su se zakomplicirale zbog članka koji se odnosio na predavanje vjeronauka u školama. Gosp. Komšić, član kolektivnoga Predsjedništva, na početku je glasovao protiv ovog Ugovora, kojega je već bio potpisao Patrijarh iz Beograda, upravo zbog formulacije koja se ticala pravoslavnoga vjeronauka u školama. I tako, na zahtjev pravoslavnih predstavnika, upravo se apostolski nuncij zauzeo kod gosp. Komšića radi rješenja poteškoće. On se izrazio spremnim promijeniti svoj glas ako sporni članak ponovno točno preuzme (i bez dodataka koji su bili nadošli) formulaciju Ugovora sa Svetom Stolicom. Tako je pitanje riješeno i došlo se do potpisa Ugovora s Pravoslavnom Crkvom. Naravno da smo sretni zbog toga, jer je duh dijaloga donio dobar plod; i vjerujemo da će i ovo pomoći rastu uzajamnoga povjerenja i suradnji među zajednicama.

     Što se tiče Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, na kraju izradbe Temeljnog ugovora ona se nije protivila njegovu sklapanju. Ipak nije mislila na sličan ugovor s Državom, jer je smatrala dostatnim zakon o vjerskoj slobodi i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji sam gore spomenuo. Međutim, odnedavno i Islamska zajednica je izjavila da je zainteresirana za sličan ugovor s Državom, kako bi bolje definirala pravni okvir svojih djelovanja. I ako Ugovor sa Svetom Stolicom mogne poslužiti kao model, katolička zajednica će time biti vrlo zadovoljna.

     Moram spomenuti također jedno drugo pitanje, koje često biva postavljeno; to jest, koje se tiče razine sličnih ugovora između Države i drugih vjerskih zajednica. Sigurno se ne može zanemariti razlika koja dolazi iz činjenice da samo u našem Ugovoru postoje dva subjekta međunarodnoga prava (Bosna i Hercegovina i Sveta Stolica). Mi smo rekli i ponavljamo svoju živu želju da i druge vjerske zajednice mogu vidjeti dobro definiran pravni okvir svoje prisutnosti u Zemlji. Ostalo ne ovisi o nama. Ipak htio bih naglasiti da, po načelu jednakosti triju konstitutivnih naroda, upravo iz međunarodne dimenzije Temeljnog ugovora sa Svetom Stolicom dolaze uostalom dodatne garancije za sve vjerske zajednice u Zemlji, a također za ugovore koji će biti sklopljeni s njima, jer će i oni uostalom biti povezani s našim Ugovorom.

     Dopustite mi dodati još jedan znakovit element za ekumensku i međureligijsku perspektivu. Nakon poneke početne zbunjenosti (koje sam spomenuo u drugom dijelu ovoga izlaganja), potpisivanje Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine podržale su sve vjerske zajednice i sve političke stranke. Tako je on uvijek izglasovan jednoglasno na svim instancama svoga proceduralnoga itera – u Vijeću ministara, u Zastupničkom domu (Donji dom), u Domu naroda (Gornji dom) i u kolektivnom Predsjedništvu. Netko je rekao i napisao da Temeljni ugovor predstavlja sretan primjer mogućnosti dijaloga i suradnje u Bosni i Hercegovini. Naša je želja da ovaj primjer ojača uvjerenje da je i danas moguća – kao u prošlosti – konstruktivna suradnja u Bosni i Hercegovini, iako u multietničkom i multikonfesionalnom razlikovanju koje karakterizira Zemlju, te iako u ranama koje još postoje zbog nedavnoga rata.

     Za ono što su Katolička Crkva i Sveta Stolica doprinijele za konsolidaciju društvene sloge po Temeljnom ugovoru, zahvalni smo Božjoj providnosti. No ne hvalimo se time, jer i u našim djelovanjima na međunarodnoj razini imamo stalno pred očima pouku Božanskog Učitelja, koji je tražio da stalno ponavljamo: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17,10). (kta)

L’ACCORDO DI BASE TRA LA SANTA SEDE E LA BOSNIA ED ERZEGOVINA IN RAPPORTO ALLE COMUNITÀ ORTODOSSA E MUSULMANA