Sarajevo, Sub, 06. Lip. 2015.
U sarajevskoj katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., prigodom susreta Svetog Oca pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, sestra Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi izrekla je svoje svjedočenje:
Sveti Oče!
Zovem se sestra Ljubica Šekerija ipripadam Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. Do početka rata sestre su djelovale oko pedeset godina u državnom Domu starih i nemoćnih osoba u Travniku u Središnjoj Bosni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U spomenutom Domu radila sam pet godina. U njemu su bili smješteni štićenici svih vjera i nacija, a najviše muslimana. Na poslu su nas svi cijenili i poštivali. Kad se rat rasplamsao u Bosni i Hercegovini pojavili su se strani ratnici iz raznih arapskih zemalja Bliskog istoka.
Na svetu Tereziju Avilsku, 15. listopada 1993. godine, oko jedanaest sati prije podne u travničku župnu kuću, u kojoj sam pripremala ručak za svećenike, upala su petorica naoružanih stranih ratnika. Prisilili su me da pođem s njima. Morala sam uz fizičku prisilu popeti se na kamion. Okruženje kamiona ispred župne kuće činili su Travničani nekršćani koji su uz glasno smijanje i uz pljesak odobravali ponašanje stranih ratnika.
U kamionu je već bio bolesni travnički župnik vlč. Vinko Vidaković i tri djelatnika župnog Caritasa. Inače, u to vrijeme u Travniku su pastoralno djelovala samo dvojica svećenika: vlč. Vinko Vidaković i vlč. Pavo Nikolić koji nije bio u kući kada su upali strani ratnici koji su nas zarobljene provocirali, ponižavali uz prostačke i vulgarne riječi i udarce.Redovničkom odjećom, koju sam imala na sebi vezali su mi oči, a drugima su to učinili uz pomoć njihove odjeće. Nismo smjeli znati kuda nas voze.
Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2x2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!“ Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu.
Nakon povratka stranih ratnika župnika i mene pitali su koliko imamo djece i imamo li žive roditelje. Kazali smo kako nemamo djece. Kad su zapazili prsten na mojoj ruci tražili su da ga skinem. Tada je jedan od domaćih ratnika kazao: „Skini brže, ili ćemo ti prst rezati!“ Uzeli su moj redovnički prsten koji je za mene svetinja. Bilo mi jako teško. U tom trenutku naš čuvar, strani ratnik kazao je: „Nemate tate i mame. Meni je puška mama, puška tata, puška žena, puška djeca, puška sve!“ Jedan od domaćih ratnika vukao me za vrat i udarao. U tim trenucima župnik vlč. Vinko Vidaković potiho nas je ohrabrio riječima: „Ne bojte se, dao sam Vam svima odrješenje, možemo mirno umrijeti!“ Te župnikove riječi bile su meni i drugima velika utjeha. Opet je slijedilo premlaćivanje.Od mene su tražili da im predam križ ili drugu svetinju te da im kažem svoje ime. Rekla sam da mi je krsno ime Ivka. Obišli su oko mene i rekli su mi: „Ne Ivka, nego Emšihata!“ Meni su zapovjedili da sjednem i ispružim svoje prekrižene ruke uz komentar da samo sotona drži prekrižene ruke. U tom trenutku osjetila sam cijev puške na svome čelu. Jedan od njih tražio je od mene da priznam kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o ovome ništa ne govorim, inače će mi glava otići u pakao. Mislila sam da će me strijeljati.Na upit novopridošloga stranoga ratnika jesam li gladna odgovorila sam da jesam i dao mi je jesti krušku uz komentar: „Eto vidiš, da strani ratnici ne siluju, da strani ratnici ne kolju, ali o tome ni riječi, jer će ti glava otići u pakao.“ Odgovorila sam: „Strani ratnik me zarobio, strani ratnik me oslobodio!“
Slijedio je put oslobađanja i povratka u Travnik i u samostan. Međutim, župnik Vinko Vidaković ostao je još tri dana u njihovu zatočeništvu. Nakon izlaska iz auta ispred samostana skinula sam povez s očiju i nisam se smjela okrenuti jer mi je bilo zabranjeno. Ušla sam u samostan. Bilo je osam sati na večer. Sestre su me čekale plačući i moleći (Gioele 2,12) u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića.
Sveti Oče!
Hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani (usp. Rim 5,20). Bogu hvala!
Hvala Vam, Sveti Oče!
Holy Father!
My name is sister Ljubica Šekerija and I belong to the Congregation of the Daughters of Divine Love. Until the beginning of the war, the sisters have worked for about fifty years in the state's Home for elderly and disabled persons in Travnik in central Bosnia in the Vrhbosna Archdiocese. In the mentioned Home I worked for five years. In this Home there were residents of all faiths and ethnicities, but mostly Muslims. At work we were all admired and respected. When the war flared up in Bosnia and Herzegovina warriors from various Arab countries of the Middle East showed up.
On the day of St. Teresa of Avila, October 15th 1993, at about eleven o'clock in the morning in the parish house in Travnik, where I was preparing lunch for priests, five armed foreign fighters barged in. They forced me to go with them. I had to get in the truck under physical threat. The circle around the parish house was made of the locals from Travnik, the non-Christians, who with loud laughter and applause approved the behaviour of foreign fighters.
In the truck was already the sick Travnik parish priest Fr. Vinko Vidaković and three employees of the parish Caritas. By the way, at that time in Travnik there were only two priests: Fr. Vinko Vidaković and Fr. Pavo Nikolić who was not at home when the foreign warriors barged in. They tried to provoke us, they humiliated us with obscene and vulgar words and beating. With the religious habit that I was wearing at the time they tied up my eyes, and they did the same to others with their clothing. We were not allowed to know where they were driving us.
Together with others, blindfolded, they took us to their headquarters in Mehurići near Travnik, to the room 2mx2m with two bunk beds. They untied our eyes, took all the things we had in our pockets. On me they found only the rosary and house keys. They requested Fr. Vinko to trample on my rosary. The pastor did not want to do that. They were sharpening swords and threatened to slaughter me if the pastor does not trample on the rosary. I said: "Pastor, let them slaughter me, but you do not trample on our sacred thing!" After numerous attacks and shouting they left us a moment alone. I picked up the remains of a broken rosary. With my fingernail I ripped mattress on the bed and hid the beads. I asked God for strength.
After the foreign fighters returned they asked the pastor and me how many children we have and do we have living parents. We have said we do not have children. When they noticed the ring on my hand they told me to take it off. Then one of the local warriors said: "Take it off faster, or we'll cut your finger!" They took my religious ring that is sacred to me. It was very hard for me. At this point, our guardian, foreign warrior said: "You do not have dads and moms. To me my rifle is mom, rifle is dad, rifle is wife, rifle is children, rifle is everything!" One of the local warriors dragged me by the neck and hit me. In those moments Fr. Vinko Vidaković quietly encouraged us saying: "Do not be afraid, I gave you all absolution, we can die in peace!" And the priest's words were to me and others a great comfort. Then followed the beating. They asked me to hand over the cross or other sacred thing, and to tell them my name. I said that my baptismal (christening) name is Ivka. They circled around me and told me: "Not Ivka, but Emšihata!" They ordered me to sit down and stretch out my arms folded with the comment that only Satan holds his arms folded. At that moment I felt the barrel of a gun pointed to my forehead. One of them asked me to admit that Islam is the strongest faith with the request not to say a word to anybody; otherwise my head will go to hell. I thought that I would be shot. To the question of newcomer foreign warrior am I hungry, I said I was and he gave me a pear to eat, with the comment: "You see, that foreign soldiers do not rape, that foreign fighters do not kill, but do not say a word about it, otherwise your head will go to hell." I replied:" Foreign warrior trapped me, foreign warrior set me free!"
Then came the way of freedom and return to Travnik to the monastery. However, the parish priest Vinko Vidaković stayed three more days in their captivity. After I came out of the car in front of the monastery I took off the blindfold and I was not allowed to turn around because it was forbidden to me. I entered the monastery. It was eight o'clock in the evening. The sisters were there waiting for me crying and praying (Joel 2:12) in the monastery chapel of St. Leopold Mandić.
Holy Father!
Thank you for coming to encourage us all and strengthen in faith and in our vocation and mission. This was my testimony, but there are more sisters from other congregations that during the last war in BiH have experienced the same. I forgave everything to everybody. As much as the torturers were rough, God's power and grace were on my side (Rom 5:20). Thank God!
Thank you, Holy Father!
Santo Padre!
Il mio nome èsuorLjubicaŠekerija. Appartengo allaCongregazione delle Suoredelle Figliedel Divina Carità. Prima della guerra, per più di cinquanta anni le suore della mia congregazione si sono prese cura delle persone anziane e disabili nel territorio di Travnik, in Bosnia centrale, arcidiocesi di Vrbosnia.Ho lavoratoper cinque anni nel sanatorio civile che ospitava pazienti di diverse nazioni e confessioni, soprattuttomusulmani. Quando è scoppiata la guerra in Bosnia ed Erzegovina, sono comparsi miliziani stranieri provenienti da alcuni paesi arabi del Medio Oriente.
Nel giorno della festa di Santa Teresa d'Avila, il 15 ottobre 1993, verso le undicidel mattino,cinque miliziani stranieri, tutti armati, hanno fatto irruzione nella casaparrocchialedovestavo preparandoil pranzoper i sacerdotidon Vinko Vidaković e don Pavo Nikolić che sono rimasti unici pastori nel territorio di Travnik. I miliziani mi hanno costretto ad andare con loro. Con la coercizione fisica mi hanno fatto salire su un camion. Attorno al camion si sono radunati i cittadini di Travnik non cristianiche, sbeffeggiandomi, hanno applaudito l’atto di quei miliziani armati. Sul camion ho trovato il parroco di Travnik, don VinkoVidaković, che all’epoca era molto malato, etrelaici che lavoravano nellaCaritas parrocchiale. Mi hanno bendato i occhi con ilmio abito religioso e hanno fatto lo stesso agli altri con i loro vestiti. Il camion si è fermato al loro quartier generale,che si trovava in un villaggio chiamato Mehurići, vicino a Travnik. Ci hanno chiuso in una stanza e lì ci hanno tolto le bende dagli occhi e ci hanno preso le nostre cose personali. Nella mia tasca hano trovato il rosario. I miliziani hanno costretto il parrocodon Vinko a calpestare il mio rosario con le sue scarpe.Luiha rifiutato di farlo. Uno dei miliziani, sguainando la sua spada, ha minacciato il parroco di massacrarmi se non avesse calpestato e profanato il rosario. Allora ho detto al parroco: "Don Vinko, lasciate pure che mi uccidano, ma, per l’amore di Dio, non calpestate il nostro oggetto sacro!" Alla fine, uno di loro ha preso il rosario e lo ha gettato a terra, sul pavimento, uscendo dalla stanza e lasciandoci soli. Subito ho raccolto i pezzi del rosario e con le unghieho strappato il materasso nascondendovi dentroi grani del rosario. Poco dopo i miliziani sono tornati di nuovo e hanno chiestoprima al parroco e poi a me quanti bambini avessimo e se avessimo i genitori dove sono.Abbiamo risposto che noi non avevamofigli.Uno di loro ha notato l'anello al mio ditoeha cercato ditogliermelo, ordinandomi di toglierlo subito. Allora ho tolto il mio anello religioso, così intimo e sacro per me, e l’ho consegnato ai soldati. È stato molto difficileper me...A questo punto, uno dei miliziani stranieri, in bosniaco stentato, mi ha detto: "Voi non avete padri o madri?Vedete, il fucile mitragliatore è la mia mamma, e il mio papà, e la mia moglie ed i miei figli”. I miliziani ci provocavano constantamente e ci umiliavano rivolgendociparole osceneevolgari, poi ci hanno picchiato concalci epercosse.In questi momentidifficili, il parroco don Vinkoci ha detto sottovoce: “Non temete, vi ho datol'assoluzione a tutti.Ora siamo pronti a morirein pace!".Queste parole sono state per tutti noi unaconsolazione immensa. Quella notte ci hanno picchiatotutti. Uno dei miliziani ha chiesto il mio nome. Ho risposto che mi chiamo Ivka. Lui, circondandomi, replicato: "D’ora e poi non sei più Ivka, ma Emšihata”.Mi sono seduta con le braccia incrociate, ma uno dei milizianimi ha subito ordinato di stendere le mani,dicendoche solo Satanatienelebraccia incrociate. In quel momentoho sentitola canna del fucile sulla mia frontee una voce che mi ordinava diconfessare l'Islamcome unica e vera religione. Ero spaventata ma restavo zitta, e la stessa voce mi ha ordinato di non riferirea nessuno quellecose, altrimentila mia testa sarebbe finitaall'inferno. Ho pensato chefosse arrivato il momento della mia morte.Uno dei miliziani è entrato e mi chiesto se io avessi la fame. Ho detto che si e lui mi ha offertounaperadicendo: "Ecco, vedi,i soldatistranieri non stuprano e non uccidono...però meglio se stai zitta e non parli di questo a nessuno,altrimentila tuatestafinisce all'inferno." Ho risposto: "Sono stata catturata da un miliziano straniero, ora sono liberata da un miliziano straniero."
Il parrocco Vinko Vidaković è rimasto nel carcere tre giorni di più ed io sono stata riportata aTravnik e poi liberata. Sono entrata nel mio monastero, eranole otto di sera. Subito mi sono diretta verso il Santissimo, edho visto,nella nostra cappella di san Leopold Mandićale mie consorelle inginocchiate davanti al Santissimo che pregavano per me "con digiuno, con pianto e lamento" (Gioele2,12).
Padre Santo!
La ringrazio di cuore per la Sua visita, che ci incoraggia e ci rafforza nella nostra vocazione. Questa è la miatestimonianza, ma ci sono anche altre suore,religiosi e sacerdoti chedurante l'ultima guerrain Bosnia ed Erzegovinahanno sperimentatosofferenze simili. Per quantoi nemici siano stati insensibili e malvagi, ha sovrabbondato la grazia di Dio (cfr. Rom 5,20) su di noi.
Per tutto questo rendiamo grazie a Dio!
Grazie, Santo Padre!
Sarajevo, Sri, 31. Pro. 2025.
Sub, 22. Vel. 2025.
Sarajevo, Pon, 17. Vel. 2025.
Koraće u Bosanskoj Posavini, Sub, 15. Vel. 2025.
Slavonski Brod, Uto, 11. Vel. 2025.
Krašić, Pon, 10. Vel. 2025.
Mostar, Sub, 08. Vel. 2025.
Sub, 01. Vel. 2025.
Colombo, Čet, 13. Vel. 2025.
Como, Čet, 13. Vel. 2025.
Vatikan, Čet, 13. Vel. 2025.
Bruxelles/Beč/Goma, Čet, 13. Vel. 2025.