Svjedoci vjere i ljubavi protiv klasne mržnje komunizma

Tekst govora biskupa Tome Vukšića donosimo u hrvatskom prijevodu.

Predstavljamo drugu knjigu iz serije koja skromno namjerava na talijanskom jeziku čitateljima opisati ne toliko patnje katoličkih vjernika u srednjoj i istočnoj Europi, koliko njihovu vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, za vrijeme progona pod komunističkim režimima u dvadesetom stoljeću. Upravo ta njihova vjernost i svjedočenje vjere, ako ih se gleda iz kršćanske perspektive, okuplja ih pod nazivom “svjedoci vjere”, što je naslov ove knjige. Njihova vjernost je bila plod življene vjere a njihove patnje su bile proizvod i posljedica ideologije klasne mržnje, koja se povijesno ostvarila u neljudskoj vlasti komunističkih režima koji su, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubili oko 100 milijuna ljudi, među kojima mnoge katolike.

Za ilustraciju veličine toga zločina neka bude spomenuto samo malo područje Bosne i Hercegovine. Tamo je za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od tamošnjih biskupija ili redovničkih zajednica, te jedan njemački vojni kapelan. U tu brojku uključeni su također oni koji su na tom istom području umrli od tifusa te oni koji su poginuli i umrli u zatvorima i koncentracionim logorima ili umrli od posljedica mučenja u tim kazamatima.

Banjalučka biskupija je izgubila čak 41,93% svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40%, hercegovački franjevci 36,77%, bosanski franjevci 24,47%, Sarajevska nadbiskupija 21,95% i trapisti 5%. Što se pak tiče uzroka ove tragedije katoličkoga klera, partizani za vrijeme rata i komunisti poslije njega su prouzročili čak 81% spomenutih svećeničkih smrti, tj. 130 od 161. Četnici su ih ubili 10 (6%), od tifusa ih je umrlo 16 (10%) dok je ostalih 5 (3%) stradalo na neki drugi način. Ginuli su i umirali u razdoblju od 1941. do 1952. godine, a samo tijekom 1945. godine ubijena su 104 svećenika dok ih je kroz svih ostalih jedanaest godina stradalo 57. Mjesta njihovih smrti razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika, pa preko cijele BiH i sjevernih krajeva Hrvatske, sve do Graza u Austriji. Međutim, nikada nitko nije odgovarao ni na koji način ni za jedan od ovih zločina.

Kroz isto vrijeme, prema još uvijek nepotpunim podacima, stradalo je također 55 braće laika, bogoslova i sjemeništaraca. Od komunističke ruke život je izgubilo njih 48 (87,27%), od četnika trojica (5,45%) dok uzrok smrti u četiri slučaja nije poznat (7,27%). Ubijeno je također 9 časnih sestara od kojih je 6 stradalo od partizanske i komunističke ruke a 5 od četničke. Prema tome, u ovom razdoblju tragično je život završilo 225 crkvenih osoba iz BiH. Na izravan ili neizravan način od partizanske i komunističke ruke stradalo ih je čak 181, odnosno 81,05%. Od tifusa ih je umrlo 16 (7,04%), četnici su ih ubili 18 (7,92%) a devetoro (3,96%) ih je život izgubilo na neki drugi način. A kao primjer nevjerojatnoga bezobrazluka neka bude spomenuto da je dan ubojstva svećenika Maksimilijana Nestora, koji je zajedno grupom hodočasnika masakriran u blizini Drvara 27. srpnja 1941., u komunističkom razdoblju slavljen kao dan ustanka protiv fašizma.

Kroz isto vrijeme, stradalo je također vrlo mnogo običnih vjernika – vojnika i civila. Njihov točan broj još uvijek nije utvrđen, ali je u svim biskupijama u Hrvatskoj i BiH u tijeku postupak izrade popisa svih tih žrtava koji se radi pod vodstvom zajedničke „Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij“.

Postoje pouzdani podaci i svjedočanstva da je mnogo stradalih osoba iz Hrvatske i BiH život završilo kao pravi kršćanski mučenici ali je do sada postupak kanonizacije pokrenut i doveden do beatifikacije za Alojzija Stepinca, pet časnih sestara Drinskih mučenica i Miroslava Bulešića, no ozbiljna istraživanja su započela također u drugim biskupijama i redovničkim zajednicama.

Do pada komunističkih režima, tema njihovih žrtava bila je strogo zabranjena a svaki spomen radikalno kažnjavan od predstavnika iste vlasti. Uspomena na njih najčešće je preživljavala ljubomorno čuvana u katakombama tajnih i tihih uspomena. Kasnije, nakon uspostave demokracije, u Crkvama podrijetla, počevši od devedesetih godina, pojavila su se razna izdanja, posvećena ovim žrtvama i njihovu svjedočenju za vjeru. A s izdanjima na drugim jezicima, kao što je ovo koje predstavljamo, ovi svjedoci bivaju ponovno pronađeni, javno predstavljeni i otkriveni također na Zapadu koji je imao sreću da nije morao na ovakav način iskusiti totalitaristički progon.

Otkriti ih i predstaviti ih bila je naša moralna obveza, jer zaboraviti ih bio bi neoprostiv grijeh. Ustvari, svaka Crkva koja bi pala pred napašću da zaboravi vlastite svjedoke vjere i eventualne heroje svetosti, unaprijed bi samu sebe osudila da bude mala Crkva.

Osim toga, ova vrsta studija također je odgovor na riječi svetog Ivana Pavla II., koji je i sam na određeni način bio žrtva komunističkoga režima, a koji je napisao: „U našemu stoljeću vratili su se mučenici, često nepoznati, skoro „neznani junaci“ velike Božje stvari. Koliko je moguće u Crkvi ne smiju biti zagubljena njihova svjedočanstva“(Tertio millennio adveniente, br. 37).

U povijesnom smislu, pothvat koji činimo događa se u povodu stogodišnjice oktobarske revolucije. Ona je, ideološki utemeljena na klasnoj mržnji, završila uspostavom komunističke vlasti u Rusiji i označila početak izvoženja iste ideologije. U raznim zemljama središnje i istočne Europe, na kraju Drugoga svjetskog rata, ovaj proces je završio susljednom uspostavom komunističkih režima, tvornica velike mržnje, mnogih smrti i patnja. Tako se poraz fašizma i nacizma, i njihove ideologije rasne mržnje, nije pretvorio u oslobođenje ovih država, nego su bili svjedoci svoga pada pod jaram ideologije klasne mržnje. To jest, u novom okrutnom totalitarizmu, u kojemu je religija bila definirana kao „opijum za narod“, nova klasa na vlasti se prema njoj odnosila kao da je bila otrov kojega treba eliminirati ili droga koju treba iskorijeniti. Tako su ti režimi uspostavili i vršili sustav pravog i općeg odium fidei (mržnje prema vjeri).

Kad se bavimo ovakvim temama, a posebice u nastojanju da se među svjedocima vjere pronađu konkretni slučajevi svetosti i mučeništva, treba izbjeći opasnost da se proizvodi novu mržnju, onu protiv progonitelja, jer bi to bilo kršćanski neprihvatljivo i sigurno protiv amor fidei (ljubav prema vjeri) svjedoka, svetaca koji su već kanonizirani, kao i onih koje tek treba otkriti i kanonski provjeriti.

Glavna zadaća cijelih društava u srednjoj i istočnoj Europi stoga je potreba čišćenja pamćenja, koja će biti utemeljena na primjeru svetaca, i duhovno oslobođenje duša. Ovo nije poziv na zaborav patnja i žrtava, niti progonitelja, već je opća moralna obveza da bi se unaprijed spriječila ponovna uspostava zla, da bi izbjegla mogućnost da zlopamćenje ima posljednju riječ, da bi se uspostavila ravnoteža između tradicije pomirenja i tradicije moći, a sve u službi poštovanja Božje volje i dostojanstva ljudske osobe na putu njezina nasljedovanja Kristova primjera.

Mnogi od spomenutih svjedoka vjere već su proglašeni kao blaženi i sveti mučenici (na primjer 25 ukrajinskih mučenika; 38 albanskih; 5 drinskih mučenica; razne grupe španjolskih mučenika; pojedini biskupi, svećenici, redovnici, laici). To se dogodilo zahvaljujući dokazanoj osjetljivosti i izvornom vjerskom duhu koji je vodio njihove Crkve podrijetla i Kongregaciju za kauze svetaca. Dokaz tomu je također današnja aktivna prisutnost njezina prefekta, uzoritoga gospodina kardinala Angela Amata, kojemu smo duboko zahvalni. Prefektova prisutnost je vrlo sjajna poruka: priznanje žrtvama i ohrabrenje svima, koji ih nisu zaboravili, da bi nastavili potragu za istinom i argumentima koji bi dokazali njihovu svetost i mučeništvo.

Uzoriti gospodine, po zagovoru svih mučenika, neka Bog blagoslovi Vaše djelo i cijele Kongregacije koju vodite!

Kršćanski mučenik je potpun vjernik, kršćanin koji je posvema uspio, jer u svojoj vjernosti slijedio primjer Krista raspetoga, živio je ljubav dokazujući to i u ekstremnom iskušenju. Upravo takav amor fidei stvara mučenika. Odnosno, kao što je napisao sveti Augustin:Martyres non facit poena, sed causa (PL 36,340).

Dodatni argument, koji podržava crkveno promicanje svih ovih svjedoka vjere, sastoji se u potrebi da se ima primjere življene vjere inloco, koji bi ohrabrivali nove generacije kršćana u njihovoj misiji svjedočenja. To jest, pored čašćenja svetaca opće Crkve, za kršćanina je važno častiti također mjesne mučenike. U svoje vrijeme to je mudro objasnio sveti Maksim iz Torina (†420 oko): Dok (...) trebamo s velikom pobožnošću slaviti rođendan svih svetih mučenika, ipak trebamo s većim poštivanjem brinuti se za svetkovinu onih koji su svoju krv prolili među našim kućama. Jer, iako su svi sveti posvuda prisutni i svima koriste, ipak oni koji su za nas podnijeli žrtvu su posebni zagovornici kojima se treba povjeravati.

Mučenik, (...) svojom patnjom postiže nagradu a sugrađanima nudi primjer, za sebe postiže smiraj, za sugrađane spasenje. (...)

Zato je Gospodin htio da u raznim mjestima i u cijelom svijetu bude mučenika, kao svjedoka koji su na neki način još uvijek prisutni, da nas potiču primjerom svog ispovijedanja vjere. (...)

Stoga, braćo, častimo mučenike iz naših gradova na ovomu svijetu, da bismo ih imali kao branitelje na drugom. Ni u čemu zapravo ne možemo biti rastavljeni od njih, ako njima budemo blizi u pobožnosti, kao što su njihove kosti materijalno prisutne među nama“ (PL 57,427-428).

Poruka njihova svjedočenja je važna također za naše pluralističko društvo jer, nakon kumira fašizma, nacizma i komunizma, božanska istina danas treba biti propovijedana protiv kumira relativizma. U njemu nerijetko Bog biva zaboravljen. To sa sobom donosi tihu apostaziju, koja se očituje u nijekanju objektivne istine i koja, kao jedinu pozitivnu vrijednost, promiče toleranciju, dijalog i slobodu. U mjeri u kojoj se nastanio među kršćanima, relativizam se pretvara u opoziv kristologije, u svođenje Crkve na razinu humanitarne organizacije i čuvarice vlastite kulturne prošlosti, u smanjivanje sakramentalnoga pastorala, u pretežito intelektualni odgoj svećenika i njihovo djelovanje u zajednici, u nijekanje prirodnoga prava, u otpor prema učiteljstvu Crkve i u promicanje takozvane autonomne savjesti.

U svrhu prepoznavanja „mučenika iz naših gradova“, citirao bih samo odlomak iz pisma kojim se jedan otac obitelji, prije negoli je bio pogubljen, posljednji put obratio svojoj ženi. Pisao je:„Draga moja Anka! Ovo je posljednje žalosno pismo koje ti pišem, pun ljubavi prema tebi, pun vjere u Boga, pun ljubavi za milu domovinu Hrvatsku, pravedan, čiste duše (i u) duši ponosan, da sam svijetu samo dobro činio. Svjestan sam da u Trebinju danas živi najmanje 100 ljudi koji meni duguju svoje živote. Pripravan pred Boga kao čist dušom i tijelom nadam se u najskorije vrijeme preseliti na onaj bolji svijet, gdje nema patnje ni bolova, gdje nema zlobe ni podlosti…

Moja Anka! Ja za tebe ne ću biti mrtav. Ja ću uvijek biti s tobom, na svakom koraku, a znam da ćeš za mene moliti Boga svaki dan.

Ti se nemoj žalostiti. Čaša je gorka, ali se mora ispiti. I Isus je bio mučenik, mnogi sveci su mučenici. Tisuće i tisuće znanih i neznanih padoše za Boga i Hrvatsku. Ti se pridruži njihovim udovicama, pak će ti biti lakše.

Počimajući ove riječi srce mi se para. Pazi mi koliko možeš moju jadnu majku i reci joj neka ne plače jer da je sina dala Bogu i Domovini, a da se jednom mrijeti mora. Izruči mi pozdrav svoj mojoj braći i sestricama, i reci da se mogu sa mnom ponositi, a ne da me se stide. Naročito mi pozdravi brata Petra u Americi, neka mi oprosti da mu nijesam pisao.

Svu tvoju braću, Bebu, Mariju, Ranku, a naročito dio moga srca, moju Micu, neka me u molitvi ne zaboravi.

Nemoj mi majku zaboraviti. Ljubi te i do zadnjeg daha na tebe misli tvoj jed(i)ni koji je bio samo tvoj Jure Kežić.“(Jure Kežić, iz Opuzena u Hrvatskoj, ubijen je 1944. godine u Trebinju u BiH.)

Mnogo je drugih primjera, koji su također ispripovijedani u ovoj knjizi, u kojima, po njihovu nasljedovanju Krista, devictus vincit (pobijeđeni pobjeđuje). Oni su veliko blago kršćanstva, ljepota lica mističnoga Krista, nadahnuće udovima njegova crkvenoga tijela i poziv na dobrotu upućen cijelom svijetu, a nadahnjuju također one koji nisu vjernici.Ova poruka kršćanskih svjedoka i mučenika koja, lišena svake mržnje i bilo kakva fanatizma, suobličujući se Kristovu primjeru, predlaže ljubav i društvenu slogu. Upravo u tomu prepoznaje se njezina specifična razlika od svih ne-kršćanskih prijedloga „mučeništva“, često i vrlo nasilnoga, što ju čini vrlo važnom i konstruktivnom u suvremenom pluralističkom svijetu.

U zaključku: Istinska povijest Crkve jest povijest svetosti. Sve drugo na neki način je njezina anti-povijest. U tu autentičnu povijest svakako ulaze svjedočanstava vjere mnoštva kršćana, a prije svega onih koji su, žrtvujući čak svoj život zbog i radi ljubavi, prerasli u svece i mučenike. Rebus sic stantibus, pisci 63 priloga iz ove knjige, koja opisuje upravo takva svjedočanstva vjere,pridodali su se popisu autentičnih povjesničara Crkve jer su odabrali bolji dio (usp. Lk 10,42).

foto