Svjedočanstvo iz logora fra Joze Puškarića pred papom Franjom (HR, EN, IT)


Sarajevo,  Sub, 06. Lip. 2015.

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., prigodom susreta Svetog Oca pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, fra Jozo Puškarić izrekao je svoje svjedočenje:

Svjedočanstvo iz logora fra Joze Puškarića pred papom Franjom (HR, EN, IT)

Fra Jozo Puškarić

 Dragi naš, Sveti Oče, papa Franjo!

Neizmjerno sam zahvalan Bogu što mi je dao ovu blagoslovljenu prigodu što danas stojim pred Vama. Želim zahvaliti i svome nadbiskupu, uzoritom kardinalu Vinku Puljiću što me je izabrao da Vam se, u nazočnosti tolikog broja svećenika, redovnika i redovnica, obratim u ovoj našoj Prvostolnici i iznesem svoje iskustvo iz minuloga rata.

Dopustite da Vam se ukratko predstavim: ja sam fra Jozo Puškarić, svećenik franjevac, član franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen sam u brojnoj obitelji – pet braće i četiri sestre – u župi Gospe od Anđela, Gornja Tramošnica. Moja rodna župa u to vrijeme bila je osobito bogata duhovnim zvanjima. Zato nije ni čudno što su i moje tri sestre postale članice Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.

Rat me zatekao na službi župnika u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini. Naoružani srpski policajci došli su 14. svibnja 1992. u župnu kuću i odveli me u logor, zajedno s mnogim mojim župljanima, iako nismo nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.

U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra.

Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca.

Sveti Oče!

Pred Vama ponizno priznajem da sam jednom poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti... Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor je otprilike glasio: „E, nećeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših“. Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ću preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do konca života svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata.

Sveti Oče!

Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj „višak“ života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; praštanje otvara prostor za dolazak Božjeg kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru.

Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata!

Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim!

EN

Our dear Holy Father, Pope Francis!

I am immensely grateful to God that he gave me this blessed opportunity today to stand before you. Also I want to thank my Archbishop, His Eminence Cardinal Vinko Puljić, who chose me, in the presence of so many priests, religious men and women, to present in our cathedral my experience of the last war.

Allow me to briefly introduce myself: I am Jozo Puškarić , Franciscan priest, member of the Franciscan Province of Bosna Srebrena. I was born in a large family - five brothers and four sisters - in the parish of Our Lady of Angels, Gornja Tramošnica. My native parish at that time was particularly rich with spiritual vocations. Therefore it's no surprise that my three sisters became members of Franciscan school sisters of Bosnian-Croatian Province.

The war caught me in the office of the parish priest in the parish of Hrvatska Tišina near Bosanski Šamac, in the Bosnian Posavina region. Armed Serbian policemen came on May 14th 1992 into the parish house and took me to the camp, along with many of my parishioners, though we were not guilty of anything. The parish remained without inhabitants, and most of the houses were destroyed.

In the 40th year of my life I spent four months in the camp. However, the time in the camp is not countable in months but rather in days, hours and seconds. The days were very long because they were filled with uncertainty and fear. 120 days seemed like 120 years or more. We were living in inhumane conditions! The whole time we were mostly hungry and thirsty; all those days and nights we lived without hygiene, without washing, shaving and hair-cutting, daily harassed, physically beaten and tortured with various objects, hands and feet ... I personally was taken for such tortures sometimes separately and up to five times a day, mostly at night, calling me always by my ministry: parok, the name used for the parish priest in this area. Among other things my three ribs were broken because of the beating.

I am sure that no man would be able to stand this alone - without the help of other people, and certainly not without God's help! Personally, God sent me help and food through good woman Fatima, a Muslim woman and her family, who now lives in America! Only hope and faith in God could give and gave us new strength for a new day and a new hope! Hopeful and constant prayer - mainly spoken inside - did wonderful things. I have personally experienced many times miraculous answers to my prayers through the intercession of the Blessed Virgin Mary, St. Anthony of Padua and other saints.

Holy Father!

In your presence I humbly admit that I once wanted to die to end my agony. They threatened to peel me, pluck out my nails and salt my wounds... When they were arresting me it was so difficult for me that I begged the guards to shoot me with rifle burst and cut my misery because I was convinced that he would kill me anyway. The guard's response was roughly like this: "Well, you will not die so easily! We will get 150 of our (men) for you". His words restored my shaken hope. From that moment my hope that I would survive did not stop. And the desire to survive was based mostly on the fact that tomorrow and till the end of life I can testify of the horrors of war to all people.

Holy Father!

I thank God especially for this "surplus" of life after the camp. I am particularly grateful to the Lord that I was not overwhelmed with hatred for my tormentors. I forgave them because Jesus calls us to forgive; I was taught forgiveness by my parents, priests and sisters, teachers and educators; Forgiveness opens the door to the coming of God's kingdom into human heart, and it is the only in way we can recognize the other person as our brother and sister.

After difficult war experiences, together with St. Pope John Paul II. I can cry: Never more war!

Holy Father, pray for all of us, for all people in our homeland, Bosnia and Herzegovina, and here in our capital city of Sarajevo, after you happily return to Rome!

IT

Caro Santo Padre, nostro Papa Francesco!

Sono immensamente grato a Dio che mi ha concesso oggi questa opportunità benedetta di poter essere davanti a Lei. Desidero ringraziare anche il mio Arcivescovo, Sua Eminenza il Cardinale Vinko Puljić, che mi ha scelto per raccontare la mia esperienza della recente guerra, in questa nostra Cattedrale, alla presenza di un così nutrito numero di sacerdoti, religiosi e religiose.

Mi permetta di presentarmi brevemente: sono fra Jozo Puškarić, sacerdote francescano, sono membro della Provincia francescana di Bosnia Argentina. Sono nato in una famiglia numerosa - cinque fratelli e quattro sorelle - nella parrocchia Signora degli Angeli a Gornja Tramošnica. La mia parrocchia di origine, a quel tempo, era particolarmente ricca di vocazioni spirituali. Non sorprende, quindi, che tre mie sorelle siano diventate suore francescane della Provincia Bosniaco-Croata.

La guerra mi ha trovato come parroco nella parrocchia di Hrvatska Tišina, a Bosanski Samac, in Posavina. Il 14 maggio 1992 poliziotti serbi armati sono arrivati nella casa parrocchiale e mi ha portata al campo di concentramento, insieme a molti miei parrocchiani pur non avendo fatto nulla di male. La parrocchia è rimasta senza popolazione e la maggior parte delle case è stata distrutta.

A quaranta anni, ho trascorso quattro mesi nel campo di concentramento. Il tempo trascorso nel campo di concentramento non si conta per mesi, ma secondo i giorni, le ore, i secondi. I giorni erano molto lunghi perché erano pieni di incertezza e di paura. 120 giorni erano come 120 anni o più. Abbiamo vissuto in condizioni disumane! Tutto il tempo eravamo affamati e assetati; tutti quei giorni e notti abbiamo vissuto senza una minima di igiene, senza potersi lavare, rasare, tagliare i capelli; ogni giorno maltrattati, fisicamente picchiati, torturati con diversi oggetti, con le mani e con i piedi… Personalmente mi portavano fuori, spesso anche cinque volte al giorno, soprattutto durante la notte, chiamandomi per il mio incarico: parok, così chiamano dalle mie parti il parroco. Dai colpi mi hanno rotto, tra l’altro, tre costole.

Sono sicuro che nessun uomo sarebbe in grado di sopportare tutto questo da solo - senza l'aiuto di Dio e di altre persone! Personalmente, Dio mi mandò aiuto, anche sotto forma di cibo, tramite una donna musulmana, Fatima, e la sua famiglia che ora vive in America. Sola la speranza e la fede in Dio potevano darci una nuova forza per un nuovo giorno e una nuova speranza. La continua preghiera, piena di speranza - pronunciata nell’intimo - ha fatto meraviglie. Personalmente ho sperimentato molte volte un miracoloso ascolto per l'intercessione della Beata Vergine Maria, di Sant'Antonio di Padova e di altri santi.

Santo Padre!

Confesso davanti a Lei che una volta ho desiderato morire per porre fine alla mia agonia. Mi hanno minacciato di scorticarmi vivo, di strapparmi le unghie e mettere il sale sulle mie ferite... Una volta mi era talmente difficile che ho pregato la guardia di uccidermi perché ero convinto che mi avrebbero ucciso comunque. La guardia mi rispose: "Non morirai così facilmente! Per te riceveremo in cambio 150 dei nostri". Le sue parole mi fecero ritornare la speranza. Da allora la mia speranza di restare in vita non è cessata. Il desiderio di vivere si è fondato sempre di più sul fatto che domani, fino alla fine della vita, posso testimoniare degli orrori della guerra.

Santo Padre!

Sono grato a Dio particolarmente per questo “in più” della vita dopo il campo di concentramento. Sono specialmente grato al Signore per non aver mai provato odio per i miei aguzzini. Io li ho perdonati perché Gesù ci invita al perdono; il perdono me l'hanno insegnato i miei genitori, i sacerdoti, le suore, gli insegnanti e gli educatori. Il perdono crea lo spazio per la venuta del Regno di Dio nel cuore dell'uomo e solo così possiamo riconoscere nell'altro un fratello ed una sorella.

Dopo la difficile esperienza di guerra, insieme al Santo Papa Giovanni Paolo II, anch’io posso gridare: Mai più la guerra!

Santo Padre! Pregate per tutti noi, per tutti gli uomini della nostra patria, la Bosnia ed Erzegovina, qui nella capitale Sarajevo e quando tornerete felicemente a Roma!
 


„Sestra Helena“: Prva katolkinja iz Šri Lanke na putu beatifikacije

Colombo,  Čet, 13. Vel. 2025.

„Sestra Helena“: Prva katolkinja iz Šri Lanke na putu beatifikacije

Biskupija Chilaw poslala je u Rim rezultate istrage o svetosti posvećene laikinje, prve službenice Božje iz Šri Lanke, „sestre Helene“.

Biskupija Como: Aktiviran pozivni centar za kontakt s egzorcistom

Como,  Čet, 13. Vel. 2025.

Biskupija Como: Aktiviran pozivni centar za kontakt s egzorcistom

Biskupija Como je ovih dana aktivirala posebnu službu za svoje vjernike - pozivni centar za one kojima je potreban egzorcist, izvijestio je catt.ch

Jubilej umjetnika i svijeta kulture

Vatikan,  Čet, 13. Vel. 2025.

Jubilej umjetnika i svijeta kulture

„Susret na svjetskoj razini koji okuplja više od sedam tisuća osoba koje dolaze iz više od šezdeset nacija s pet kontinenata“, tako je kardinal José Tolentino de Mendonça predstavio različita događanja Jubileja umjetnika i svijeta kulture

Biskupi EU-a pozivaju na veći pritisak na Ruandu zbog sukoba u DR Kongu

Bruxelles/Beč/Goma,  Čet, 13. Vel. 2025.

Biskupi EU-a pozivaju na veći pritisak na Ruandu zbog sukoba u DR Kongu

Biskupi Europske unije zatražili su pojačanje političkog pritiska na Ruandu zbog sukoba u Demokratskoj Republici Kongo