Sahranjen vrhbosanski svećenik vlč. Anto Jelić


Sarajevo,  Uto, 26. Listopad 2021.

U utorak, 26. listopada u svećeničku grobnicu na Gradskom groblju Bare u Sarajevu sahranjen je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Anto Jelić koji je blago preminuo u Gospodinu u nedjelju, 24. listopada, u poslijepodnevnim satima u Svećeničkom domu u Sarajevu u svojoj 79. godini života i 50. svećeništva.

Svetom misom zadušnicom, koju je u bogoslovnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, 26. listopada 2021. predvodio pomoćni biskup vrhbosanski u miru mons. Pero Sudar u zajedništvu s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata mons. Tome Vukšića, od pokojnog svećenika Ante oprostila se njegova rodbina i brojni svećenici, časne sestre, bogoslovi, prijatelji i drugi vjernici.

Prije početka Svete mise generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić pozdravio je sve nazočne i u ime cijele Vrhbosanske nadbiskupije, kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog i nadbiskupa Vukšića te u svoje osobno ime izrazio kršćansku sućut pokojnikovu bratu Nikoli s obitelji, obitelji pokojne braće Ivana i Vinka te obitelji Budimir i Simunović, svim prijateljima kao i članovima Hrvatskog kulturnog dobrotvornog društva, čiji je svećenik Anto bio osnivač i dugogodišnji predsjednik, kao i počasni predsjednik nakon što je otišao u mirovinu. Istaknuo je da svačiji život u Božjim očima ima „neprocjenjivu vrijednost“ dodajući da se od pokojnog svećenika Ante opraštaju kao njegova subraća u svećeništvu te u kršćanskoj solidarnosti s članovima njegove ožalošćene obitelji, rodbinom i prijateljima. Izrazio je iskrenu zahvalnost Upravi Svećeničkog doma i svim djelatnicima na skrbi koju su iskazivali svećeniku Anti. „Isusove riječi upućene Marti: 'Ja sam uskrsnuće i život' [Iv 11,25], jamac su da nijedna smrt, pa tako ni smrti voljene osobe, nipošto nije odlazak u ništavilo, nego je prijelaz u novi život koji nema kraja“, kazao je vikar Ćosić.

Uvodeći u Misno slavlje, biskup Sudar je pozdravio nadbiskupa Vukšića, vikara Ćosića, braću svećenike, časne sestre te pokojnikovog brata Nikolu i ostalu rodbinu kojoj je izrekao iskrenu sućut, kao i svima koji su bolno doživjeli smrt svećenika Ante.

Na početku prigodne propovijedi biskup Sudar je podcrtao da „nas smrt svake osobe iznenadi, koliko god joj se nadali i znali“ dodajući da je to „čvrsta i neuklonjiva činjenica u ljudskom životu“. „Isus u evanđelju hrabri i jamči za sve one koji su u svom životu, na bilo koji način, utkali barem jednu crtu koja liči na njega, da su to njegovi i da im on jamči ispunjenje one najdublje čežnje ljudskog bića, to jest da živi oslobođen straha od propadljivosti i pokvarljivosti, kako piše sv. Pavao. I samo to je, zapravo, ispunjenje čovjekova bića“, kazao je biskup Sudar naglasivši da kršćani vjeruju da milost Božja u čovjeku, bez obzira u kakvom obliku – a napose kad živi svećenički poziv – „doista rađa sinovstvom Božjim, suobličuje samome Kristu“.

Posvjedočio je da su pokojnog svećenika Antu „resile neke temeljne ljudske, ali i svećeničke kreposti“. „Anto je bio zauzet pastoralac. Trudio se svim svojim silama izvršavati svoje svećeničko poslanje. Volio je svoj hrvatski narod. Sjećam se kako smo ovdje, u bogosloviji, u ljeto 1972., s nekim posebnim ushitom, ali i strepnjom gledali njegovu pozivnicu za mladu misu koju je otisnuo u ona teška, olovna vremena za hrvatski narod na hrvatskoj trobojnici. Od tada pa do kraja njegova života, ta crta prepoznatljivosti, ljubavi prema svome narodu nije ga ostavlja. Ali to nikad nije bio razlog da se ne druži, da ne cijeni i one koji nisu pripadnici tog naroda, a s kojim živimo“, kazao je, između ostaloga, biskup Sudar te dodao da je upravo s pokojnim Antom prvi put sudjelovao na jednom iftaru kao i da je u njegovom društvu upoznao mnoge pravoslavne svećenike.

Biskup Sudar je kazao da je svećenik Anto imao srca za potrebite, te da mu je bila „važnija bit nego forma – važniji sadržaj nego pakovanje“. Istaknuo je da je bio „duboko svoj“ te da se kao takav nije „sviđao nikakvoj ovozemaljskoj vlasti“. „Zato je još u komunističkom vremenu to skupo plaćao, ali i iza toga nije bio spreman zahvaljivati ljudima zato što 'sunce izlazi' – kako je to jedanput rekao“, rekao je biskup Sudar izrazivši čvrsto uvjerenje da je Isus u pokojnom Anti prepoznao nasljednika njegovih apostola. „Bio je čovjek, svećenik široka srca i zato duboko vjerujem da će naći mjesta onima koji Isus obećava da će biti tamo gdje On, jer su njegovi“, kazao je biskup Sudar koji je na kraju rekao je da pokojni Anto može biti primjer, uzor i poticaj „vjernijega, dostojanstvenijega, ali i autentičnijega življenja čovještva i svećeništva“ kao put iz smrtnosti do Božje stalnosti i Božje vječnosti.

Na kraju Svete mise izraze sućuti rodbini, Vrhbosanskoj nadbiskupiji i svim prisutnima izrazio je gosp. Anto Prskalo, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva koje je utemeljio i dugogodišnji predsjednik bio pokojni svećenik Anto. Istaknuo je da su nasilno progonstvo i dugogodišnje robovanje njegova oca Stipana trajno opečatili život svećenika Ante kao istinskog rodoljuba i domoljublja, ali i dobrotvora posebno mladih ljudi. Naveo je podatak da je HKDD podijelio oko 680 stipendija kao i da je i svećenik Anto i u vrijeme mirovine bio počasni predsjednik ovog društva.

Nakon Svete mise sprovodne obrede na groblju Bare predvodio je biskup Sudar zajedno s nadbiskupom Vukšićem.

Na kraj u donosimo životopis pokojnog svećenika Ante kako ga je izgovorio mons. Čosić:

Vlč. Anto Jelić, sin Stjepana i Ivuše r. Budimir, rođen je 7. ožujka 1943. godine u selu Jaklići, župa Uznesenja BDM, Rama-Šćit, u kojoj je i kršten. Pučku školu pohađao je u Rumbocima, Šćitu i Prozoru. Gimnaziju je završio u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Bogoslovne studije je pohađao u Eichsttättu, gdje je primio sveti red đakonata, 6. veljače 1972. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1972. u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu.

Prvih 20 godina svog svećeničkog života djelovao je izvan Nadbiskupije, kao upravitelj župe sv. Eufemije, Sutomišćica, u Zadarskoj nadbiskupiji (1972.-1975.), i kao voditelj Hrvatskih katoličkih misija u Spaichingenu (1975.), Rottenburgu i Augsburgu (1979.-1982.), te kao odgojitelj u bogosloviji u Eichsttättu (1975.-1978.).

Po povratku u Nadbiskupiju, bile su mu povjerene sljedeće pastoralne službe: zamjenik župnika u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju (1982.-1984.); suradnik župnika u župi Presvetog Srca Isusova u Doboju (1984.); upravitelj samostalne kapelanije u Tarčinu (1984.); župnik sarajevskih župa sv. Josipa na Marijin Dvoru (1984.-1991.) i sv. Luke u Novom Gradu (2001.-2018.).

Od 1991. do 2001. obavljao je službu nadbiskupijskog Ekonoma, sudje-lujući u obnovi crkvenih ustanova (Ordinarijat, Bogoslovija), crkava i drugih sakralnih objekata. Istovremeno je bio član Zbora konzultora, Vrhbosanskog ordinarijata i Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije (1991.-1999.). Uz to, kroz pune dvije godine, slavio je sv. Mise u župi sv. Josipa na Palama (1999.-2001.).

Krajem 80-tih i početkom 90-tih, bio je imenovan predsjednikom odbora za pripremu dijecezanske Sinode i delegiran za pripremanje dokumentacije i pothvata potrebnih za ponovno pokretanje HKD-a "Napredak".

Svoju svećeničku službu rado je povezivao s brigom za duhovni i materi-jalni preporod hrvatskog katoličkog puka i obogatio je ljubavlju prema mladima i studentima, plod čega su utemeljenje Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) – čiji predsjednik je bio od 1991. do 2018. – i nekoliko studentskih domova.

Bio je aktivni član Matice hrvatske u Sarajevu te suautor nekoliko pisanih djela (Selidba Ramljaka, Tragovi ramskog graditeljstva, Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami) i jednog dokumentarnog filma (Akcija Feniks 1972).

U ljeto 2018. godine, nakon 46 godina predanog svećeničkog služenja Gospodinu i nesebičnog rada u korist čovjeka, odlazi u svećeničku mirovinu u Svećenički dom u Sarajevu. U tom istom Domu, u ranim poslijepodnevnim satima nedjelje 24. listopada 2021., preminuo je u Gospodinu.

U ime cijele Vrhbosanske nadbiskupije, Vinka kard. Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog, mons. Tome Vukšića, nadbiskupa koadjutora, i u svoje osobno ime izražavam kršćansku sućut bratu Nikoli s obitelji, obitelji pokojne braće Ivana i Vinka te obitelji Budimir i Simunović, kao i članovima HKDD-a i svim prijateljima.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! – I svjetlost vječna svijetlila mu! (kta)

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti